Malo je, događaja u novijoj historiji koji su imali tako zaglušujuću tišinu kao ona od 25. februara 1956. godine. Dogodilo se to u  zatvorenoj dvorani XX kongresa Komunističke partije Sovjetskog Saveza, pred delegatima koji su godinama preživljavali klimajući glavom, Nikita Sergejevič Hruščov, zdepasti i grubi partijski aparatčik iz ukrajinske provincije, uradio je nezamislivo. U četverosatnom govoru, poznatom kao "Tajni govor", on je srušio božanstvo. Sasuo je salvu optužbi na račun Josifa Visarionoviča Staljina, čovjeka čija je slika visila u svakoj kući, čije je ime bilo sinonim za Partiju, državu i samu pobjedu u Drugom svjetskom ratu.

Svijet je bio u šoku. Ali za one koji su poznavali unutrašnju logiku moći, bio je to samo brutalan, premda zakašnjeli, čin političkog preživljavanja.

Doba kada je i tišina bila opasna

Hruščovljev istup izazvao je tektonski potres, koji ne možemo shvatiti a da se prvo ne vratimo u mračnu arhitekturu Staljinove vladavine. Pored toga što se radilo o autoritarnom režimu, bio je to i totalitarni sistem doveden do svoje najparanoičnije perfekcije. Staljinizam nije bio tek vladavina jednog čovjeka. Bio je to mehanizam u kojem je strah postao osnovni alat upravljanja, a nepovjerenje ideologija.

Staljinov kult ličnosti, koji je Hruščov tako žustro napao, bio je daleko više od pukog laskanja. Bio je to kvazi-religijski konstrukt. On nije bio samo "Vođa", on je bio "Otac nacija", "Korifej nauke", nepogrešivi strateg i genije čovječanstva. Njegove slike nisu bile portreti, već ikone. Svaki neuspjeh, od katastrofalne gladi (Holodomor u Ukrajini, koji je odnio milione života) uzrokovane nasilnom kolektivizacijom, pa do industrijskih zastoja, pripisivan je "saboterima", "trockistima" i "neprijateljima naroda". Sistem je bio savršen; greška je mogla biti samo u čovjeku.

A ljude je taj sistem mrvio s industrijskom efikasnošću. Velika čistka (1936-1938) nije bila samo eliminacija političkih protivnika poput Buharina, Zinovjeva ili Kamenjeva. Bio je to proces u kojem je revolucija proždirala vlastitu djecu. Maršal Tuhačevski i cvijet komande Crvene armije likvidirani su tik pred početak najvećeg rata u historiji, ostavljajući Sovjetski Savez obezglavljenim pred Hitlerovom invazijom. Ali teror nije bio rezervisan za elitu. On se spuštao u kapilare društva. Običan radnik mogao je završiti u Gulagu zbog neopreznog vica. Seljak zbog skrivanja vreće žita. Inžinjer zbog greške u proračunu. Manje je poznat slučaj "Ljekarske zavjere" (1952-1953), Staljinovog posljednjeg paranoičnog ispada, gdje je optužio grupu kremaljskih, većinom jevrejskih ljekara za zavjeru da otruju sovjetsko rukovodstvo. Samo ga je smrt spriječila da pokrene novi, možda i najkrvaviji talas čistki.

U takvom svijetu, Nikita Hruščov nije bio disident. Bio je revnosni izvršilac, jedan od onih koji su Staljinu omogućili da postane to što jeste. Njegove ruke bile su duboko uprljane krvlju, naročito tokom njegovog namjesništva u Ukrajini. I upravo ta činjenica čini njegov govor iz 1956. ne toliko činom hrabrosti, koliko majstorskim potezom pragmatizma.

Govor koji je trebao oprati krvave ruke

Hruščovljev govor "O kultu ličnosti i njegovim posljedicama" bio je pažljivo izrečen u onome što je rekao, ali još više u onome što je prešutio. On je osudio Staljina, ali ne i staljinizam kao sistem. Napao je teror nad "poštenim komunistima" i partijskom elitom, jedva spominjući milione bezimenih seljaka, radnika i pripadnika etničkih manjina (Čečena, Krimskih Tatara) koji su stradali. Krivica je personalizirana i svaljena na jednog čovjeka, kako bi se sačuvao legitimitet Partije koja je taj teror omogućila i provodila.

Zašto je to uradio? Prvo, radi vlastitog opstanka i konsolidacije moći. Krivica je morala imati jedno ime, kako bi se ostatak Politbiroa, uključujući i njega samog, mogao predstaviti kao žrtva, a ne saučesnik. Drugo, sistem je postao nefunkcionalan. Ekonomija vođena strahom, gdje je inovacija bila rizik, a inicijativa poziv na strijeljanje, više nije mogla parirati Zapadu u Hladnom ratu. Trebalo je popustiti ventil prije nego što cijeli kotao eksplodira.

Taj čin je pokrenuo proces poznat kao "destaljinizacija". Milioni su pušteni iz Gulaga. Započelo je takozvano "otopljavanje" period ograničene kulturne i umjetničke slobode, čiji je simbol postalo objavljivanje Solženjicinovog romana "Jedan dan u životu Ivana Denisoviča". Staljinovi spomenici su rušeni, a gradovi poput Staljingrada preimenovani u Volgograd. Njegovo balzamovano tijelo je 1961. godine u tišini uklonjeno iz Mauzoleja na Crvenom trgu i sahranjeno pored kremaljskog zida. Idol je konačno bio mrtav i sahranjen.

Ipak, Hruščovljeva era bila je era kontradikcija. Čovjek koji je osudio tiraniju nije oklijevao da pošalje tenkove na ulice Budimpešte u jesen iste te 1956. godine, kako bi ugušio Mađarsku revoluciju. Poruka je bila jasna: destaljinizacija je unutrašnja stvar Sovjetskog Saveza. Ona nije podrazumijevala pravo satelitskih država na vlastiti put. Partijski monopol ostao je nedodirljiv, a KGB, premda reformiran, i dalje sveprisutan.

Hruščov je bio nepredvidiv, sirov i često impulzivan. Njegovo lupanje cipelom u Ujedinjenim nacijama ili kubanska raketna kriza koja je svijet dovela na rub nuklearnog uništenja, pokazali su drugu stranu njegove vladavine. Njegovi ambiciozni ekonomski projekti, poput kampanje za "djevičanske zemlje" u Kazahstanu, često su završavali neuspjehom.

Na kraju, sistem koji je pokušao reformisati okrenuo se protiv njega. Partijska birokratija, umorna od njegovih "avantura" i uplašena da bi destaljinizacija mogla otići predaleko, smijenila ga je 1964. godine, postavivši na čelo bezličnog Leonida Brežnjeva. Nastupila je era stagnacije, u kojoj je Staljinova sjenka, premda formalno osuđena, ponovo počela da se nadvija nad zemljom.

Hruščovljev govor ostaje jedan od najvažnijih momenata 20. stoljeća. Bio je to čin koji je razbio monolitnu sliku sovjetskog komunizma i priznao, makar i djelimično, zločinačku prirodu njegove prethodne faze. Ali bio je to i duboko ciničan akt. Bio je to pokušaj da se sistem spasi amputacijom njegovog najmračnijeg dijela, bez diranja u bolesni organizam. Račun za zločine staljinizma, za milione uništenih života i decenije straha, nikada nije u potpunosti plaćen.