Evo nekoliko historijskih činjenica o tome kakve su bile društveno-političke prilike početkom 20. stoljeća u na teritoriji Sandžaka. Kada se Turska povukla iz Sandžaka nakon Balkanskog rata 1912-1914. godine, Berane i okolinu zauzimaju crnogorske jedinice koje čine neviđene zločine nad bošnjačko-muslimanskim stanovništvom. Nakon užasnog pokolja Bošnjaka u Plavu i Gusinju 1912-1913. godine i nasilnog pokrštavanja preživjelih, bošnjačko stanovništvo počinje da se iseljava u Makedoniju i Tursku.
Bioča - rodno mjesto Sulejman ef. Pačariza
Bioča, rodno selo Sulejmana Pačariza, bilo je popaljeno i tada je približno 30 bošnjačkih porodica, među njima i Sulejman ef., izbjeglo u Bijelo Polje. Jedan dio stanovništva pobjegao je u Bosnu i Hercegovinu, Albaniju i Tursku, ali je najveći dio ostao pod crnogorskom vlašću i kraljem Nikolom I. Petrovićem Njegošem. Mula Ibrahim je potom otišao u Peć, gdje je s porodicom boravio dva mjeseca. Onda se vratio u Bijelo Polje, odatle prešao u Gostun (između Bijelog Polja i Brodareva) gdje je živio do pred kraj Prvog svjetskog rata, da bi se konačno skrasio u Brodarevu kao imam, gdje su ga četnici i ubili 21. avgusta 1921.
Pačarizi nakon toga dalje sele u Prijepolje, odnosno u selo Hisardžik kroz koje se prolazi na starom putu prema Sjenici. Kako je u svom djelu "Kasida Ibrahima Biočaka" zapisao Alija Bejtić, u Ibrahimovoj bilježnici ostale su zabilješke pisane rukom njegovog sina Sulejmana o sve snažnijem približavanju crnogorskih jedinica pa je zabilježeno i to da su Crnogorci osvojili Bijelo Polje (Akova) 27. septembra, 30. u ponedjeljak osvojene su Bioča i Lozna, a Berane 31. septembra 1912.
U kraljevini SHS uporedo nastaju dvije vojske, jedna regularna i druga nezvanična – četnički odredi Koste Pećanca i Puniše Račića, koji uz naklonost kralja Aleksandra Karađorđevića i predsjednika vlade Nikole Pašića čine zločine nad bošnjačko-muslimanskim i albanskim stanovništvom u Sandžaku.
Augusta 1921. u Pribojskom i Višegradskom srezu četnici Koste Pećanca su, pod optužbom da su pomagali komite, ubili pribojskog hodžu Saliha Potura i grupu muslimana iz tog sreza. Silovali su žene i pljačkali muslimanske kuće tako da je muslimansko stanovništvo počelo bježati u Bosnu, o čemu je pisao i sarajevski list Pravda. U tom mjesecu četnici i naoružani srpski seljaci i privremena žandarmerija-četnici ubili su 21 muslimana, što je, kaže historičar Željko Karaula, "odraz naslijeđenih sukoba iz prošlosti te etničke netrpeljivosti".
Najgrozomorniji među učestalim zločinima nad muslimanima Sandžaka bio je genocid nad Bošnjacima Šahovića i Pavinog Polja 9. novembra 1924. u kojem je u mirnodopskim uvjetima, prema različitim procjenama, ubijeno od nekoliko stotina do više od 1.000 Bošnjaka, muškaraca, žena i djece. I to bez bilo kakve reakcije Beograda, a kamoli sudskog procesuiranja počinilaca genocida. U to vrijeme formiraju se komitske grupe Jusufa Mehonića, Huseina Boškovića, Feriza Salkića i drugih, čiji je prvenstveni cilj zaštita bošnjačkog stanovništva, njihovih domova i imetka od četnika.
Osnivanje Muslimanske milicije
Prema svjedočenju Sulejmanovog sina Ćazima Pačariza, zabilježenog 1995. (živio u Skoplju), u vrijeme ubistva njegovog djeda Ibrahima ef., otac Sulejman je bio zaposlen u kraljevoj žandarmeriji kao vojni imam. Međutim, nakon ubistva njegovog oca Mula Ibrahima, on je napušta i odlazi u komite te je neko vrijeme bio sa Jusufom Mehonićem. Nakon što je albanska žandarmerija ubila Mehonića marta 1926. godine, komitski pokret se u Sandžaku raspada, a efendija Sulejman Pačariz se ponovo vraća u žandarmeriju i službuje u prijepoljskom selu Stranjani i sjeničkoj Karauli.
Ibrahim ef. Pačariz Biočak
No historičar Željko Karaula tvrdi da su ti podaci nepouzdani, možda čak i netačni, jer se u dosjeu Islamske zajednice Kraljevine Jugoslavije iz 1933. ne spominje njegovo službovanje kao žandara. On dovodi u pitanje i to da li je Pačariz uopće bio u Mehonićevoj družini, jer ako je bio prethodno u žandarmeriji kako je objasnio vodstvu žandarmerije gdje je bio pet godina, od 1921, kada mu je otac ubijen, do Mehonićevog ubistva 1926. i svoga navodnog povratka u žandarmeriju.
No ono što se ne dovodi u pitanje je da je 15. marta 1927. stupio na dužnost imama-matičara u selu Hisardžik kod Prijepolja, a na toj poziciji bio je sve do 1938. godine kada ponovo dobija mjesto vojnog imama na crnogorskom primorju u Barskom srezu.
Hisardžik kod Prijepolja
Karaula je u Vojnom arhivu u Beogradu provjeravao i ove podatke, ali nije naišao ni na jedan dokument koji bi potvrdio da je Sulejman ef. Pačariz prošao prethodno tromjesečnu žandarmerijsku pripremnu školu koja je bila obavezna, o čemu je govorio i na Međunarodnom naučnom skupu u Novom Pazaru i Bijelom Polju krajem jula i početkom avgusta 2024. godine.
Vratimo se na Pačarizovo službovanje u Prijepoljskom srezu. Muslimanska vjerska inteligencija te begovi i age bili su i u Sandžaku osiromašeni agrarnim reformama koje su provođene počev od Austro-Ugarske, preko Kraljevine SHS do Kraljevine Jugoslavije. Oduzeto im je 1,82 miliona duluma najbolje zemlje, tzv. kmetskih selišta i dodijeljeno dotadašnjim kmetovima. Mnogi od nekada bogatih ljudi bili su na rubu egzistencije pa tako i imami.
To je bio društveni kontekst kada je Sulejman Pačariz podnio privatnu tužbu protiv činovnika Mileševske opštine Miloša Pantovića. Ovaj je u sudnici 27. oktobra 1929. rekao Pačarizu u nekom slučaju "Marš napolje, lažeš", na šta je Pačariz navodno odgovorio "...vrijeđajući Pantovića i sud: 'Vi ste lopovi, pljačkaroši, opljačkali ste cio muslimanski živalj, ne radite po zakonu nego po vjeri'. Sud je 10. septembra 1930. presudio Pačarizu pet dana zatvora i naredio mu da isplati novčanu kaznu svjedocima koji su svjedočili na sudu.
Povratak iz crnogorskog Ostrosa u Sandžak
Karaula tvrdi kako indirektni podaci govore da je Pačariz često bio u verbalnom sukobu i sa pravoslavcima i sa muslimanima, a to je za posljedicu imalo mnoge privatne tužbe. Muftijstvo u Pljevljima zbog toga ga je 10. decembra 1933. godine premjestilo s mjesta imama-matičara u Hisardžiku na mjesto imama-matičara u Ostrosu, malom mjestu kod Bara u Zetskoj banovini. Iako je bio nezadovoljan odlukom i tražio da ne bude provedena, Pačariz je ipak u avgustu 1934. s porodicom odselio u Ostros. Stres zbog promjene sredine utjecao je na njegovo često poboljevanje naredne godine, zbog čega je imao odobrena plaćena bolovanja. Od mjesta imama-matičara napredovao je do džematskog imama u tom selu naseljenom albanskim stanovništvom. Tu je bio i vjeroučitelj u mjesnoj osnovnoj školi. Tu je od 1937. godine radio i njegov brat Ešref.
Ostalo je zabilježeno i da su neki ljudi imali pritužbe da je neuredno obavljao posao matičara. Nakon istrage koju je provelo Muftijstvo u Pljevljima, oslobođen je optužbe za neurednost. Neki autori navode da je bio i vojni imam u garnizonu u Baru te da je na toj dužnosti dečekao kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije.
Nakon što je počeo Drugi svjetski rat, Sulejman ef. Pačariz vraća se u Sandžak. To putovanje, bar prema autorima Crnovršaninu i Sadikoviću, bilo je gotovo istovjetno onome iz 21. augusta 1921. (u literaturi se spominje i 1922. godina) kada je ubijen njegov otac Ibrahim ef. Naime, crnogorska vlast je sve vrijeme pratila njegov rad i kretanje i bojala se njegovog ugleda i uticaja u narodu pa je odlučila da ga likvidira. Ovo je citat iz knjige "Sandžak – porobljena zemlja":
"Pačariz se uputio autobusom Prijepoljca Ilijaza Čičića limskim kanjonom u pravcu Prijepolja. Prema riječima starog H.A. (po izjavi Suejmanovog sina Ćazima, op.a.) koji se zadesio s njim u autobusu, četnici su bili postavili zasjedu iz koje se hodža vješto izvukao. 'Na putu kroz kanjon Lima jedna grupa četnika je zaustavila autobus, jer je znala da je hodža u njemu. Kad ih je vidio naoružane, on je skršio prozor i iskočio iz autobusa. Bacio se u Lim sa stijene visoke 20 metara i roneći kroz vodu sakrio se u jedan vir i tu se pritajio. Četnici su ispaljivali rafale za njim, ali ga nijedan metak nije pogodio. Sakriven ispod žila, do same obale, hodža je sačekao dok se stišalo i kad je vidio da je autobus otišao - izašao je na obalu. Dofatio se šume, klisura i gudura i pošto je bio lak na nogama brzo je došao pod planinu Jadovnik" ....
"Pačarize, crna vrata, miči vojsku s Kolovrata"
Bila je mrkla noć kada je stigao u selo Mrčkovinu gdje ga je ugostila porodica Adilović te je odatle sutradan krenuo u Hisardžik. Odmah nakon ovog događaja Sulejman ef. Pačariz je krenuo u organizaciju muslimana prijepoljskog kraja za odbranu od četnika. Prijepoljskim prvacima je saopćio:
"Braćo, ja sam uvjeren da je Sandžak u planu da se zapali i razori, pa ustanimo, braćo, uime Allaha dž.š. da branimo naša sela i gradove".
Njemačke vojne snage ušle su u Sandžak 16. maja i do 19. maja 1941. okupirale cijelu teritoriju. Onda su Sandžak predali Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koja je neskriveno pokazivala težnju da se proširi na te teritorije i tu ostala do kraja sptembra 1941. Prve ustaške jedinice stacionirale su se u Priboju, Pljevljima, Pijepolju, Sjenici i Novom Pazaru.
Prva jedinica Muslimanske milicije formirana je, pretpostavlja se, juna/jula 1941. Od tada se Pačariz nalazi na njenom čelu. Sjedište joj je bilo u Hisardžiku, a činilo je domaće stanovništvo.
No Mustafa Memić navodi da je Pačariz tek u septembru 1941. osnovao manji odred od 40 boraca i on je bio kičma nastajanja brojno jače Muslimanske milicije za odbranu muslimana u Prijepolju i okolini. Prvo je trebalo naoružati ljude i s tom namjerom Pačariz se u Sjenici konsultira sa uglednim trgovcem krupnom stokom Hasan-agom Zvizdićem. Odluka je bila da pošalju ljude na Kosovo, u Peć i Istok, da donesu oružje. Nazad u Hisardžik s njim kreće i nekolicina Pešteraca te pokreću pripreme za odbranu. U odbrani je sarađivao - osim sa Hasan-agom Zvizdićem - sa Selimom Jukovićem, Isom Sadikovićem, Ćamilom Hasanagićem, Ćamilom Prašovićem, Seferom Tarićem, Džemailom Koničaninom, Aćif ef. Hadžiahmetovićem.
U to vrijeme Sulejman se prvi put pominje u historijskim izvorima kao jedan od potpisnika Memoranduma delegacije muslimana iz Sandžaka od 7. jula 1941. zapovjedniku glavnog štaba turske vojske maršalu Mustafi Fevziju Çakmaku. U Memorandumu je obrazložio nužnost pripojenja Sandžaka Bosni i Hercegovini (ne pominje se NDH) i iznose mu strašne posljedice po muslimansko stanovništvo ako se ostvari plan podjele Sandžaka između Srbije i Crne Gore.
Ustanak u Crnoj Gori je počeo 14. jula napadom na žandarmerijsku stanicu u Mojkovcu. Ustanici su od Talijana oslobodili Šahoviće i Brodarevo, a 20. jula i Bijelo Polje. Već narednog dana ustaški povjerenik za Sandžak Murat Bajrović je poslao izvještaj glavnom ustaškom stanu - povodom zahtjeva italijanskih vojnih snaga da ustaše napuste Sandžak do 15. jula 1941 - o okršaju crnogorskih ustanika i muslimana: "...na putu za Bijelo Polje Sulejman Pačariz, imam-matičar, napadnut je od crnogorskih četnika i ubijen". Naravno, to nije bilo tačno, ali za pretpostaviti je da je bio ranjen.
(U 3. nastavku: Peticija za pripojenje Sandžaka NDH, ulazak četnika u selo Kosatica i osveta Muslimanske milicije, napad partizana na Sjenicu i Titova osuda tog napada)
Početna
Najnovije
Najčitanije
Na vrh