Bošnjaci/muslimani su ga smatrali svoji herojem, partizani/komunisti zločincem, četnici neprijateljem čiji narod treba uništiti, a ako nešto ostane od njega - protjerati i napraviti Sandžak etnički čistim, ustaška NDH Hrvatom muslimanske vjere koji će joj sa svojim jedinicama pomoći da pripoje Sandžak NDH, Nijemci čovjekom kojeg treba iskoristiti za vlastite ciljeve, a historija i jednom od tragičnih figura u Sandžaku...

 Harun Crnovršanin i Nuro Sadiković u u knjizi „Sandžak porobljena zemlja“ navode da su „Pačarizovi borci bili su hrabri, disciplinovani i pošteni. Držali su se njegovog naređenja o strogom kažnjavanju svakog pokušaja krađe ili maltretiranja pripadnika druge vjere“.

U bošnjačkom narodu su bili više nego poštovani pa su im spjevani stihovi:

Kad zatutnji preko kršne gore, ko da vihor zapljuskuje more, tutnji zemlja, hrzu gojni hati, evo Sandžak Pačariza prati, ljutit vođa, zategnuti vojnici, bjesni konji, još bjesniji momci.“

A šta kaže historiografija o Sulejmanu ef. Pačarizu?

O njemu i Muslimanskoj miliciji koju je osnovao radi zaštite i prvenstveno fizičkog opstanka Bošnjaka u Sandžaku, a onda radi očuvanja njegove etničke, kulturološke i svake druge posebnosti - nema mnogo historiografskih podataka, posebno onih provjerljivih, naročito kada je riječ o njegovom kraju.

Akademik Muhamed Filipović piše u svojim memoarima da je „Pačariz odigrao veliku ulogu za spas muslimanskog stanovništva od četničke strahovlade jer je formirao miliciju u svrhu zaštite potpuno nezaštićenog muslimanskog stanovništva, koje nije štitila nijedan tada postojeća vlast, a ni ustanici raznog kalibra (...)“.

I kakva je bila ta Muslimanska milicija, odnosno muslimanske milicije u Sandžaku, koje su na tom prostiru bile osnovane kao seoske straže za zaštitu muslimana od četnika, partizana i partizana presvučenih četnika?

Historičar Šerbo Rastoder u tom smislu navodi: „Nije postojala organizovana vojna i politička organizacija na muslimanskoj strani koja bi mogla kao takva produkovati ono što radi svaka administracija u tim situacijama – proizvodi dokumente“ (...) “radi se o ad hoc naoružanim formacijama radi zaštite života jedne populacije, koja nema jedinstvenu komandu, organizaciju ni programsku orijentaciju (...). Zbog toga je sve ono što znamo o toj strani nastalo 'na drugoj strani' i predstava o toj strani je uobličena pogledom i shvatanjem protivničke strane“.

Historičar Željko Karaula, pak, u svojoj studiji o Sulejmanu ef. Pačarizu i Muslimanskoj miliciji piše: "Realno sagledavajući stvari, muslimani u Sandžaku, odnosno njihovo vodstvo, su gledali vlastite interese koje su nastojali postići dogovorom s bilo kojom silom za koju su mislili da može na najbolji način zaštititi njihove živote, imovinu i osigurati njihovo preživljavanje kao skupine".

Karaula navodi i ovo: "Potrebno je spomenuti da elitama muslimana u Sandžaku svakako je bio stran komunizam kao ideologija, a neku drugu Jugoslaviju nakon raspada prve su smatrali samo paravanom za daljnju dominaciju Srba u toj državi i njihov ponovni marginalizirani položaj".

On dodaje da su, generalno, muslimani u Sandžaku na početku bili antipartizanski raspoloženi ili nisu željeli sukob s partizanima te su imali izrazito samoodbrambeno djelovanje u svojim selima i krajevima. Tek u kasnijim fazama NOR-a pojedine grupe muslimana su počele prilaziti  NOP-u, a da su mnogi pravoslavni Srbi u Sandžaku bili u četničkim jedinicama, dok se manji dio priključio partizanima. Muslimanske milicije djelovale su u prilično promjenljivim i brzo smjenjivim vojnim i političkim okolnostima. No muslimani nisu uspjeli formirati centralno političko tijelo koje bi oblikovalo političke ciljeve i težnje muslimanskog stanovništva u Sandžaku. I najvažniji zaključak Karaule u vezi s tim je: „Zbog navedenog je jasno da ovaj paradoks uglavnom onemogućuje pravi uvid historiografije u ovu problematiku“.

Različiti izvori navode različitu brojnost Pačarizove Muslimanske milicije. Kreću se od nekoliko desetina do 1.500 boraca. Osim Sandžaklija činile su je i Bošnjaci-muhadžiri iz Bosne i Hercegovine, a kontrolirala je cijelu Limsku dolinu i gornji dio Pešteri.

Porijeklo bratstva Pačariz

Prema dr. Šemsudinu Hadroviću, prvo prezime bratstva Pačariz bilo je Havadža (ar. hodža, učen, učitelj), i od njih vode porijeklo današnji bihorski Hodžići u Beranama, Bijelom Polju i Rožaju. Kako Hadrović navodi, zbog jednog nedopustivog nedjela nekog od istaknutih Havadža - posebnom fetvom koju je izdalo Osmansko Carstvo, a putem Tahir-paše (zet Havadža) iz Skadra - počinilac je izopćen iz plemena Havadža, s naredbom da se ubuduće on i njemu bliski srodnici imaju odreći dosadašnjeg prezimena Havadže (Hodžići) i prezivati se Pačariz (tur. pacariz, pacarizlik – sinonim za zlodjelo, zločin, nered, raskid, prekid). Nakon toga bili su prisiljeni da se rasele iz Paljuha u blizini Petnjice pa su se nastanili prvo u Bioči.

Prema podacima iz Državnog arhiva Crne Gore, Sulejman-ef. Pačariz rođen je 3. decembra 1895.  u selu Bioča na istoimenoj rječici, desnoj pritoci Lima, između Bijelog Polja i Berana. Njegov otac bio je Ibrahim Pačariz Biočak (rođ. najvjerovatnije 1852), imam i pisac alhamijado književnosti (njegovo djelo Kasida) za kojeg kažu da je u to vrijeme bio nosilac kulturnog preporoda Bošnjaka u Sandžaku.  Osnovno obrazovanje Ibrahim Biočak je stekao u mektebu u rodnom selu, a školovanje produžio u medresi u Đakovici, gdje je diplomirao prije nego se vratio u Bioču. U medresi je savladao  tursku i albansku pismenost i konverzaciju. U Mjesnoj džamiji u Bioči bio je imam i muallim.

Ibrahim Biočak Pačariz bio je za tadašnje prilike bogat čovjek. Osim kuće, imao je i kamenu kulu na tri boja (sprata), koju su najčešće koristili  musafiri - gosti. U vrijeme napada iz Crne Gore u nju se sklanjalo i cijelo selo, nakon što bi Mula Ibrahim pucnjem iz puške upozorio na opasnost.  Ispod sela, na putu za Berane, imali su han u koji su se mogli smjestiti i putnici i konji, a u produžetku je bila kahvana i jedan dućančić.

Ibrahim-ef. se ženio dva puta. Prva žena mu je bila sestra književnika Ćamila Sijarića, koji je također rodom Bihorac. Nije poznato je li s njom imao djece. Sulejman je rođen u drugom braku, a majka mu je Elmaza Ćorović iz Lozne. Treća žena Ibrahimova bila je Zejna Hadžibulić iz Brodareva.

Sulejman je bio najstariji Ibrahimov sin. Bio je oženjen Zadom Arslanović iz Gostuna i s njom je do 1933. – kako stoji u spisu Vakufsko-mearifskog povjerenstva u Makedoniji -  stekao petero djece, sinove Hakiju (1925) Ibrahima (1927), Ramiza (1931) i Ćazima (1933) te kćerku Zemku, udatu Mrzić (1933).

Drugu suprugu Maliću Malagić oženio je 15. oktobra 1932. i s njom je, kako  piše dr. Šemsudin Hadrović, imao petero djece, Zemku, Džemala, Zaima, Nafiju i Minku. Svi su živjeli u Sarajevu.

Sulejman-ef. Pačariz je završio ibtidaiju (nižu medresu u Lozni kod Bijelog Polja), kao i četiri razreda ruždije (niže građanske srednje škole), četiri razreda Medrese u Bijelom Polju, šestomjesečni kurs daru-l-muallimin (za vjeroučitelja) u Sjenici te položio imamsko-matičarski ispit u Prijepolju 25. juna 1933. godine. Govorio je turski i arapski jezik. U vojsku Kraljevine SHS regrutiran je 15. decembra 1919. i vojni rok je konačno odslužio 15. decembra 1920. kao redov u pješadijskoj jedinici.

Prekretnica: surovo ubistvo oca Ibrahima ef. Pačariza

Životni put Sulejmana ef. Pačariza dobio je prekretnicu (prema Ž. Karauli) 21. avgusta 1921 godine, kada su žandari četničke formacije Koste Pećanca na svirep način ubili njegovog oca Ibrahima. Naime, optuživši ga da je jatak Jusufa Mehonića i drugih komita (odmetnika,  neregularnih, gerilskih boraca i pripadnika oružanih odreda koji su se na Balkanu borili protiv okupatora, nametnute vlasti ili za nacionalno oslobođenje, a pojam se posebno vezuje za Crnu Goru 1916-1929),  zlikovci Koste Pećanca su ga nakon džume u Čauš-Malkočevoj džamiji u Brodarevu kod Prijepolja uhapsili zajedno s još četvericom bošnjačkih prvaka. Prema pisanju Haruna Crnovršanina i Nura Sadikovića u knjizi  „Sandžak – porobljena zemlja“, bili su to Ramo Mujezinović, imam hadži Abaz Balićevac te Sulejman i Bećir Kriještorac. Proveli su ih kroz čaršiju i ubili u Podjasenu, nedaleko od centra Brodareva.

Četnici Koste Pećanca su posebno okrutno postupili prema Sulejmanovom ocu Ibrahimu Biočaku. Kako piše dr. Šemsudin Hadrović, Ibrahim-ef. je "...vidjevši da nema izlaza, uzeo tespih koji mu je bio u ruci i počeo učiti šehadet dignuvši ruke prema nebu“(...) i u tom momentu „mu je jedan od četnika probo grabov kolac kroz usta i prikovao ga za zemlju. Punih pet dana je Mula Ibrahim ostao u tom položaju, a da mu niko nije smio prići".

Kada se to dogodilo Sulejman ef. je bio vojni imam u Skoplju Nakon što je do njega stigla vijest o užasnom ubistvu njegovog oca, zaputio se u Brodarevo. Na putu od Prijepolja prema Brodarevu, četnici Koste Pećanca zaustavili su autobus u kojem je putovao. Znajući da njega traže, Sulejman je iskočio kroz prozor autobusa i praćen kišom metaka uspio da se dočepa Lima te stigao u Prijepolje. Vratio se noću istoga dana i s još nekim ljudima ukopao oca na ivici livade, na istom mjestu gdje je ubijen. O ovom događaju svjedočio je muškarac prezimena Jejina koji je bio u grupi sa Ibrahim-ef. Biočakom i još trojicom drugih ljudi, ali je uspio da pobjegne četnicima i sakrije se nekoliko stotina metara dalje, iza stijene koju i danas zovu Stap.

(U 2. nastavku: učestala ubistva viđenijih Bošnjaka u Sandžaku, selidba Pačariza u Prijepolje, zasjeda u kanjonu Lima, Pačarizova tužba protiv Miloša Pantovića...)