Sueska kriza iz 1956. godine predstavlja najistaknutiji primjer kada su vodeće zapadne sile, prvenstveno Sjedinjene Države, otvoreno stale protiv Izraela (i svojih tradicionalnih saveznika Velike Britanije i Francuske) kako bi spriječile vojnu akciju i eskalaciju sukoba na Bliskom istoku. Ova kriza bila je prekretnica u poslijeratnoj globalnoj politici, signalizirajući kraj britanskog i francuskog imperijalnog utjecaja i jačanje uloge Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza kao dominantnih svjetskih sila.
Povod za krizu
Korijeni Sueske krize leže u kompleksnoj mreži geopolitičkih interesa, dekolonizacije i hladnoratovskih napetosti. Glavni povod za izbijanje sukoba bila je nacionalizacija Sueskog kanala od strane egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera 26. jula 1956. godine. Sueski kanal, strateški vitalan pomorski put koji povezuje Evropu s Azijom, bio je do tada pod kontrolom anglo-francuske kompanije, a Velika Britanija i Francuska imale su značajne ekonomske i vojne interese u njegovom funkcioniranju.
Naserova odluka o nacionalizaciji bila je odgovor na povlačenje ponude Sjedinjenih Država i Velike Britanije za financiranje izgradnje Asuanske brane, ključnog projekta za razvoj egipatske ekonomije. Naser je time želio pokazati nezavisnost Egipta od zapadnih sila i financirati branu prihodima od kanala.
Osim toga, napetosti između Egipta i Izraela bile su visoke. Izrael se suočavao s čestim napadima fedajina (palestinskih gerilaca) iz Egipta i Pojasa Gaze, a Naser je blokirao Tiranski tjesnac, jedini pomorski put za izraelske brodove do luke Eilat. Francuska je također imala svoj motiv, Naser je aktivno podržavao alžirske pobunjenike koji su se borili protiv francuske kolonijalne vlasti.
Tajni dogovor i invazija
Velika Britanija i Francuska, osjećajući se direktno ugroženima Naserovim potezom i željom da povrate kontrolu nad kanalom, tajno su se dogovorile s Izraelom o zajedničkoj vojnoj akciji. Plan je bio da Izrael pokrene invaziju na Sinajski poluotok, a zatim bi Velika Britanija i Francuska intervenirale kao "mirotvorci" kako bi "zaštitile" kanal od sukoba, te time ponovno uspostavile svoju kontrolu.
U skladu s tim dogovorom, izraelske snage, predvođene generalom Mošeom Dajanom, pokrenule su operaciju "Kadeš" 29. oktobra 1956. godine, napadajući egipatske položaje na Sinaju i u Pojasu Gaze. Uslijedila je britanska i francuska zračna kampanja, a potom i iskrcavanje padobranaca i pomorskih snaga duž Sueskog kanala. Vojno gledano, saveznici su postigli brze uspjehe protiv egipatske vojske.
Međunarodni odjek
Iako je vojna kampanja bila uspješna, politički odjek bio je katastrofalan za Veliku Britaniju i Francusku, a samim time i za Izrael. Sjedinjene Države, pod vodstvom predsjednika Dwighta D. Eisenhowera, bile su ogorčene jer ih njihovi saveznici nisu obavijestili o planiranoj akciji. Eisenhower je smatrao da je ovakva invazija destabilizirajuća za cijelu regiju i da bi mogla gurnuti Egipat u zagrljaj Sovjetskog Saveza, što bi bilo izrazito opasno u kontekstu Hladnog rata.
SAD je izvršio snažan ekonomski i diplomatski pritisak na Veliku Britaniju, Francusku i Izrael. Prijetilo se financijskim sankcijama, uključujući prodaju američkih obveznica u funtama, što bi ozbiljno narušilo britansku ekonomiju. Istovremeno, Sovjetski Savez je također zaprijetio vojnom intervencijom, pa čak i nuklearnim udarima na zapadnoevropske gradove, iako se vjeruje da je ta prijetnja bila više retorička nego stvarna.
Pod ovim golemim pritiskom, Ujedinjeni narodi su odigrali ključnu ulogu. Generalna skupština UN-a izglasala je rezoluciju kojom se poziva na prekid vatre i povlačenje svih stranih trupa iz Egipta. Također je osnovana Prva mirovna snaga UN-a (UNEF) koja je raspoređena na Sinajskom poluotoku kako bi nadgledala povlačenje i osigurala mir.
Posljedice Sueske krize
Kriza je jasno pokazala da te tradicionalne kolonijalne sile više nemaju moć samostalno djelovati na svjetskoj sceni bez odobrenja Sjedinjenih Država. Britanski premijer Anthony Eden morao je podnijeti ostavku, a kriza je označila kraj britanske uloge kao jedne od najvećih svjetskih sila.
Unatoč vojnom porazu, Naser je politički izašao kao pobjednik i heroj arapskog svijeta. Nacionalizacija kanala ostala je na snazi, a Egipat je stekao punu kontrolu nad njim. Naserov panarapski nacionalizam doživio je veliki zamah.
Kriza je potvrdila dominaciju dviju supersila, Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, u međunarodnim odnosima. Ostatak svijeta shvatio je da se bez njihove podrške (ili barem neutralnosti) ne može poduzeti značajnija akcija.
Lekcija je bila jasna
Iako je Izrael bio prisiljen na povlačenje sa Sinaja, dobio je garancije za slobodan prolaz kroz Tiranski tjesnac, što je bilo ključno za njegovu luku Eilat. Međutim, lekcija je bila jasna: bez podrške SAD-a, Izrael se ne može oslanjati na europske partnere za podršku svojim vojnim avanturama. Ovaj događaj je uvelike usmjerio izraelsku vanjsku politiku prema jačanju veza sa Sjedinjenim Državama.
Ukratko, Sueska kriza 1956. bila je dramatičan pokazatelj promjena u globalnom poretku nakon Drugog svjetskog rata. Ona je demonstrirala moć diplomatije i ekonomskog pritiska nad vojnom silom i jasno označila preusmjeravanje moći s tradicionalnih evropskih imperija na novonastale supersile. Za Izrael je to bio trenutak kada je shvatio da čak i njegovi najbliži zapadni saveznici neće uvijek podržavati njegove akcije bezuvjetno, pogotovo kada su u pitanju širi geostrateški interesi.
