Tokom cijele prošle godine trajali su neuspješni pokušaji Beograda da ostvari bliži kontakt s američkom administracijom. Fijasko srbijanske vanjske politike, kako je tada opisivan, posljednjih se dana pretvorio u trijumfalne ocjene režimskih medija da je riječ o statusu Beograda koji "nije imala ni bivša Jugoslavija“.
Vlast je očito zadovoljna zbog strateškog dijaloga organiziranog u američkom State Departmentu, ali je svakako prerano govoriti o njegovim krajnjim dosezima.
Skeptici navode da je riječ samo o skromnim memorandumima o razumijevanju te da nije poznato hoće li Washington u okviru tog partnerstva zapravo ponovno aktualizirati Washingtonski sporazum iz 2020. godine.
Podsjetimo da se u tom dokumentu, između ostalog, govori o diversifikaciji izvora energije, zabrani 5G-opreme nepouzdanih dobavljača, kao i o moratoriju na kampanju za povlačenje priznanja Kosova, piše Deutsche Welle.
Medijski izvještaji o toku strateškog dijaloga navode sporazume o energetskoj sigurnosti, obrazovanju i visokim tehnologijama. Prva tačka obuhvaća izgradnju hidroelektrane Đerdap 3 i plinskog interkonektora s Grčkom, druga proširenje programa Fulbrightovih stipendija, a potpisan je i sporazum sa srbijanskim Telekomom.
Ključni motiv prije svega je energetska diverzifikacija, što znači manju ovisnost o Rusiji. Kada je riječ o suradnji sa srpskim telekomunikacijskim monopolistom, radi se o izgradnji 5G-mreže u koju bi se, umjesto kineske kompanije Huawei, uključile američke kompanije.
Duh Washingtonskog sporazuma, dakle, još je živ, a sada ostaje vidjeti kako će na to reagirati""„čelični prijatelji“ u Pekingu i Moskvi.
U reakcijama na taj događaj ističe se da se može reći kako vlast može biti zadovoljna dobivanjem tog statusa – te da je to, s druge strane, neobičan poklon predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću uoči izbora.
Vanjskopolitički komentator Boško Jakšić primjećuje da je "zajednička nit koja povezuje ukidanje sankcija Miloradu Dodiku i pokretanje strateškog dijaloga prije svega energetika.
- To je potpuno u skladu s Trumpovim poslovnim shvaćanjem diplomatije. Kada ostvari određene poslovne aranžmane, spreman je i na politički dijalog, a to u konačnici znači daljnje udaljavanje Rusije i Kine sa zapadnog Balkana . Zato se ovo ne može mjeriti uobičajenim kriterijima diplomatskog uspjeha, nego parametrima američkih ulaganja i profita - ocjenjuje Jakšić za DW.
Posve je sigurno da se taj dijalog mnogo više koristi u propagandne svrhe nego što su njegovi stvarni učinci, smatra Duško Lopandić, bivši diplomat i potpredsjednik stranke Srbija Centar (SRCE).
- U tom energetskom dijelu postoji određena logika američkog pristupa, primjerice u slučaju sudbine Naftne industrije Srbije (NIS), i ona nema nikakve veze s ovim propagandnim aspektima.
Vlast inače pokušava svako Vučićevo putovanje u inostranstvo i svaku fotografiju nastalu tokom tih posjeta iskoristiti u propagandne svrhe preko čitavog tabloidnog aparata.
S jedne strane dobro je da Srbija ima unaprijeđenu suradnju s Amerikom, ali s druge strane nije dobro da se to zloupotrebljava u svrhu predizborne kampanje - napominje Lopandić za DW.
Politika balansiranja između Pekinga, Moskve, Brisela i Washingtona zasad se odvija s više ili manje uspjeha, ali i tu se postavlja pitanje granica takve politike, posebno nakon početka strateškog dijaloga sa SAD-om.
Zapadne prijestolnice nisu propustile primijetiti da je Kina posljednjih godina postala najveći opskrbljivač Srbije oružjem i, kako naglašava Jakšić, "to sigurno ne nailazi na simpatije u Washingtonu“.
- U takvom balansiranju uvijek se prave određeni pogrešni koraci i samo je pitanje kolika će biti cijena tih pogrešaka.
Možda to u trenutku kada se radi na projektu Đerdap 3 djeluje manje važno američkoj strani, ali vjerujem da će u nekom trenutku i to pitanje doći na dnevni red, kao što je ponovno otvoreno i pitanje ruskog plina.
Živimo u vremenu u kojem više nema nesvrstanih i glumljenja neutralnosti. Svaki veliki igrač traži dokaze lojalnosti, a to posebno vrijedi za Trumpa koji, kada nešto zatraži, na tome i ustraje - upozorava Jakšić..
Ako se ponovno vratimo na spomenuti Washingtonski sporazum, Lopandić naglašava da su i tada "postojala razna obećanja o američkim ulaganjima u Srbiju koja kasnije nisu ostvarena“.
- Srbija se zatim obavezala kupovati određenu količinu plina od Amerike i pitanje je kako će pokriti te troškove. To je taj transakcijski odnos na kojem Amerika inzistira i tu treba biti oprezan.
Dobivate određene obaveze, a s druge strane imate previsoke carine na izvoz srbijanske robe u SAD. Ili, recimo, pitanje litija koje se također pojavljuje u ovom dijalogu, a posebno je osjetljivo u srbijanskom društvu - naglašava Lopandić.
Kao jedan od motiva približavanja američkoj administraciji navodi se i potreba srbijanskih vlasti da se približe centrima moći koji nisu toliko zabrinuti zbog unutrašnjih prilika u Srbiji. Udvaranje Trumpu intenzivirano je nakon sve glasnijih kritika koje su iz Evropske unije stizale na račun sve veće represije u Srbiji.
Stoga je ministar vanjskih poslova Marko Đurić u Washingtonu, uoči početka dijaloga, zapjevao pjesmu koja godi Trumpu: studentski pokret predstavio je kao ekstremističku organizaciju koja provodi političko nasilje te širio narativ o obojenoj revoluciji.
To je upravo muzika za Trumpove uši, budući da je Antifu proglasio domaćom terorističkom organizacijom.
Vučić, naravno, želi ostati na vlasti – i u Trumpu je pronašao svojevrsno utočište: poslovni pristup umjesto inzistiranja na demokraciji i vladavini prava, napominje Jakšić te dodaje da je "njemu to daleko korisnije od Evropske unije, koja stalno nešto prigovara i traži slobodne institucije i nezavisne medije“.
Međutim, podrška Washingtona, i to na vrlo visokom nivou, ipak nedavno nije mnogo pomogla režimu Viktora Orbana u Mađarskoj.
Jakšić napominje da će se "u Srbiji tek nakon izbora vidjeti koliko će ova vrsta američke podrške doista značiti. Ima li Srbija snage učiniti ono što su učinili Mađari, uprkos prilično nediplomatskoj podršci Amerike, te može li neka, možda i otvorenija Trumpova podrška Vučiću, biti i kontraproduktivna?“





