Genocid u Gazi ušao je u treću godinu. Zapravo, ono što izraelski historičar Ilan Pappe naziva postepenim genocidom nad Palestincima traje 77 godina. Posljednje dvije godine su samo ubrzanje tog procesa, jer je Izrael vidio šansu za to 7. oktobra 2023.
Svijet i dalje ne zna šta se tačno dogodilo 7. oktobra 2023, odnosno kako se dogodilo. Izrael je metodom šok doktrine, pokušao i velikom dijelu svjetske javnosti, naročito na Zapadu, uspio nametnuti svoj narativ, kako bi preventivno "opravdao" genocid, dok genocidnu namjeru nije ni krio.
U međuvremenu se taj narativ, pun laži o obezglavljenim bebama, sistematskom silovanju i drugim perverzijama (projekcijama?) u potpunosti raspao zahvaljujući izvještavanju nezavisnih medija i nekih izraelskih novinara.
Danas znamo (barem oni kojima je stalo da znaju) da je Izrael implementirao Hanibalovu direktivu, gdje su izraelski helikopteri ispaljivali svoje metke i rakete na sve što se kretalo u masovnoj primjeni direktive kako bi spriječili da Hamas uzme Izraelce za taoce, koji bi potom bili korišteni u pregovorima o taocima za oslobađanje hiljada palestinskih zatvorenika.
Uzgred, sam pomen Hanibalove direktive je bio karakterisan kao "teorija zavjere", da bi relativno brzo, već u februaru 2024, primjena direktive izjavama prvo nekih oficira, pa i samog tadašnjeg ministra odbrane Yoava Gallanta postala činjenica. No, koliko od približno 1.200 ubijenih izraelskih vojnika i civila tog dana je nastradalo od izraelske vatre vjerovatno nećemo nikada saznati.
Početni uspjeh izraelske propagande dobrim dijelom proizilazi iz inherentne zapadne islamofobije (i orijentalizma), a drugi važan faktor je neznanje odnosno, neobavještenost publike. Otprilike ista količina energije je potrebna da se objasni da ništa nije "počelo" 7. oktobra 2023. koliko je potrebno da se objasni da se ne radi o sukobu čije trajanje se mjeri milenijumima.
Kada se jednom ustanovi kada je sve počelo, onda je neizbježan zaključak da je cionizam uzrok, a to onda direktno podriva temelje na kojima počiva, sada je jasno dobrom dijelu svijeta genocidna, cionistička tvorevina.
Otud preventivna i moglo bi se reći panična izraelska propaganda. "Logika" te propagande da izmišljenim obezglavljenim bebama opravda desetke hiljada zaista ubijene (često zaista obezglavljene) djece ne može da se održi, barem ne na duže staze, osim ako se ne prihvati supremacija Izraelaca nad "ostatkom svijeta".
- Mislim da je ovo čak i gore od Holokausta koji su uzrokovali nacisti iz više razloga. Jedan od njih je nacistički Holokaust, kojeg se, naravno, svi još grozimo, nije bio zasnovan na sadizmu ili okrutnosti. Bio je to funkcionalni genocid i budući da je bio toliko funkcionalan i industrijaliziran, bio je potreban vrlo mali broj ljudi da ubije ogroman broj ljudi.
Veći dio stanovništva Njemačke nije ni znao za to. Cijela stvar je držana u tajnosti s razlogom jer su znali koliko je pogrešna - kaže za Eletronic Intifadu Haim Bresheeth-Žabner, filmski stvaralac, fotograf i naučnik u oblasti filmskih studija, te profesorski istraživački saradnik na Školi za orijentalne i afričke studije, Izraelac koji živi u Britaniji.
On nastavlja poređenjem.
- Genocid u Gazi je sasvim drugačiji. Vrlo je ličan. Zapravo su ga počinile stotine hiljada izraelskih vojnika. Ovo je najdemokratskiji genocid koji smo vidjeli u životu. Ovo je tehnološki najrazvijeniji genocid.
Ovo je najviše televizijski prikazivan genocid i najstrašniji zbog uloge sadizma i brutalnosti, a užasi se dijele s porodicom, prijateljima i ljudima koje ne poznajete, ali osjećaju potrebu da ga podijele. Ovo se prije nije dogodilo. Ovo je najstrašnije jer svi na ovom svijetu sada znaju šta Izrael radi - kazao je on.
Taj ponos koji izraelski vojnici pokazuju na društvenim mrežama dijeleći klipove svojih zločina, kao i retorika genocida izraelskih zvaničnika polako ali sigurno je doveo do preokreta zapadnog javnog mnijenja tako punog simpatija za Izrael nakon 7. oktobra.
Vidjeli smo nedavna priznanja palestinske države od zemalja poput Velike Britanije i Francuske. Osim što su ta priznanja "premalo i prekasno", ne treba se zavaravati da će se bitne promjene desiti u politici prema Izraeli i/ili Palestini. Ne još. To su cinični pokušaji Starmera i Macrona da zapuše odliv glasova.
Nijedan od njih dvojice nije manje cionista danas nego što je bio prije priznavanja Palestine. No, ono što daje nadu je da se bliskost Izraelu polako ali sigurno pretvara u nepoželjni politički bagaž, a to na duge staze može dovesti do stvarnih promjena.
Međutim, najveća i najvažnija promjena, koja tek treba da se pretvori u konkretne rezultate se dešava u Sjedinjenim Državama. Izrael ubrzano gubi podršku Amerikanaca. Nedavno je New York Times objavio rezultate ispitivanja javnog mnijenja, odnosno registrovnih glasača. Ti rezultati ne samo što izazivaju jezu među lobistima za Izrael (zapravo oni ih znaju odavno), nego mnogo više među američkim političarima.
Po prvi put je više Amerikanaca koji su na strani Palestinaca (35 posto) nego na strani Izraela (34 posto). Taj postotak razlike se može učiniti slabom većinom, ali ako se uporedi sa anketama neposredno poslije 7. oktobra 2023. kada je 47 posto stajalo na stranu Izraela, a 20 posto na stranu Palestinaca, ne samo da je jasan trend, nego i ogromna promjena.
Čak 59 posto smatra da bi Izrael trebao zaustaviti svoju vojnu kampanju čak i ako nisu oslobođeni svi taoci i Hamas nije eliminisan, a svega 27 da bi trebao nastaviti. Relativna većina (40 posto) misli da Izrael namjerno ubija civile dok 14 posto smatra da se to ne radi namjerno. Većina Amerikanaca (51 posto) se protivi pružanju dodatne ekonomske i vojne podrške Izraelu, dok svega 39 posto podržava.
Ove brojke pokazuju da znatan broj američkih glasača neće (više) smatrati inače obavezno hodočašće aspiranata na političku funkciju u Američko-izraelski odbor za javne poslove (AIPAC) kao dobru preporuku. Do sada su otkrića da je AIPAC davao novac za izborne kampanje političarima nije bila neka velika prepreka iako je moglo biti neprijatno ako njihov javni diskurs nije bio kompatibilan sa AIPAC-om.
Da li će se to promijeniti, da li će te pare postati prevruće, ostaje da vidimo. No, nešto drugo se promijenilo u SAD, što stvara još veću paniku među Izraelcima.
Ljepljenje etikete "antisemitizma" svakome ko je i najblaže kritikovao Izrael je definitivno izraubovano. Nazivati ljude koji se protive genocidu i ubijanju djece antisemitima je perverzno. Strah nekih utjecajnih nezavisnih novinara je nestao. Tucker Carlson je prošle sedmice pola sata objašnjavao koliki je apsurd da "mala i inherentno beznačajna zemlja, barem geopolitički" manipuliše i upravlja velikim SAD od koje u suštini zavisi.
Objašnjavajući koliko je to pogubno za SAD, pa i sam Izrael, pozvao je na minimum samopoštovanja uz konkretne prijedloge kakvim protivotrovima izliječiti tako toksičan odnos dvije zemlje (ukidanje dvojnog državljanstva na primjer).
To je, baš kao i one brojke iz New York Timesa teško precijeniti. Pogotovo što je Carlson neko ko je podržavao/podržava predsjednika Trumpa i MAGA pokret, a baš ovo drugo (Make Amerika great again) nije izvodljivo ako je Izrael (koji sada po ko zna koji put hoće da uvuče Ameriku u rat, ovoga puta protiv Irana) na prvom mjestu.
Protekle dvije godine su dovele do strateškog poraza Izraela. Izrael nije ostvario ciljeve koje je zacrtao na početku genocida. Nije vojno porazio Hamas, nije izbavio taoce, a u procesu je postao najomrznutija zemlja na svijetu. Ideja da će kupovina Tik-Toka (i namjeravana cenzura) ispeglati imidž Izraela je deluzija.
Istina, a ona je najveći neprijatelj Izraela je izašla na vidjelo i nema tog PR-a koji će je ponovo prekriti. Postizanje trajnog mira i stabilnosti je nemoguće bez rješavanja temeljnih uzroka konflikta.
Famozni mirovni plan od dvadeset tačaka je pokušaj spasavanja Netanyahua (i možda priprema za rat protiv Irana) kroz neki novi oblik kolonijalne uprave. Logika arapsko-muslimanskog učešća u tom procesu je zaustavljanje krvoprolića i osiguravanje pomoći Palestincima u Gazi. Tursku je na mirovnim pregovorima predstavljao direktor turske obavještajne službe Ibrahim Kalin.
- Turska, sa svojim utjecajem u najkritičnijim regijama globalne borbe za moć – posebno na Bliskom istoku, u Centralnoj Aziji i Južnoj Aziji, kao i u istočnom Mediteranu, Crnom moru, Sjevernoj Africi, Kavkazu i Balkanu – uvjerila je imperijalne centre da je se ne može "zaobići" ni u jednoj projekciji moći.
U tom kontekstu, niko ne pokušava isključiti Tursku. Rusija, Kina, SAD i EU traže načine da prodube svoje odnose s Turskom. Posljedično, cionistička paradigma nametnuta regiji i Turskoj kroz genocid u Gazi se raspada. Sada svjedočimo naporima da se obnovi ova fragmentacija - piše Bercan Tutar u Sabahu.
Dodao bih da se nametnuta stogodišnja cionistička paradigma ne bi raspala da nije bilo 7. oktobra 2023.
