Denis Bećirović je imao još jedan izuzetno važan "sastanak", kako zvaničnici Trojke inače opisuju sve svoje susrete, na kojem je ostvario, kako tvrdi, "neke važne rezultate". Nije otkrio o kakvim "važnim rezultatima" se radi, ali je taj "izuzetno važan sastanak" iskoristio kao priliku da nastavi voditi predizbornu kampanju započetu još u januaru.

- O ulasku BiH u NATO ne odlučuju pojedinačno narodi, kako su nam neki političari ovdje u BiH govorili. Odlučuju državni organi BiH – poručio je Bećirović gostujući na Federalnoj televiziji.

"Neki političari" koje Bećirović proziva su Bakir Izetbegović, koji je u oktobru 2019. godine izjavio da BiH neće u NATO ukoliko to Srbi neće. Dva mjeseca kasnije je Milorad Dodik bio primoran da potpiše Program reformi kojim je BiH aktivirala Akcioni plan za članstvo (MAP) u NATO-u.

Članstvo u NATO-u je međunarodni ugovor. Da NATO sutra odluči da primi BiH u članstvo, taj međunarodni ugovor će morati ratifikovati Predsjedništvo BiH uz saglasnost Parlamentarne skupštine BiH. Da li bi Željka Cvijanović prihvatila ratifikaciju tog ugovora ili bi se pozvala na vitalni interes i tu odluku osporila u Narodnoj skupštini RS-a? Da li bi zastupnici Srbi iz entiteta RS, i vladajući i opozicioni, u ovakvim okolnostima prihvatili ratifikaciju tog ugovora u Parlamentarnoj skupštini BiH? Odgovor na oba pitanja je potpuno jasan.

Zašto onda Bećirović pokušava dovesti u zabludu javnost kritikujući Izetbegovićevu izjavu koja nije ništa drugo do refleksija realnosti? Vjerovatno zato što je u ovom mandatu, u kojem je on član Predsjedništva i u kojem je njegova Trojka vlast na državnom nivou, NATO put potpuno zaustavljen.

Ako odlučuju "državni organi", a narodi se ne pitaju ništa, zašto Bećirović nije isposlovao u ovom mandatu obećavano potpisivanje ugovora sa Islamskom zajednicom? Ako ne odlučuju i Srbi već "državni organi", zašto državni organi Vijeće ministara BiH i Parlamentarna skupština BiH već dvije godine ne mogu usvojiti ni list papira koji se odnosi na evropski put?

Ono što je u cijeloj ovoj priči najproblematičnije nije ni politička polemika, nego činjenica da Bećirović javno servira pojednostavljenu, a suštinski netačnu sliku procesa koja može imati vrlo konkretne posljedice. Kad se građanima poručuje da "državni organi" sami, bez ikakvih unutrašnjih blokada, mogu odlučiti o NATO članstvu, dio javnosti povjeruje da je ulazak u NATO stvar političke volje i nekoliko potpisa. Kad se onda ispostavi da odluke prolaze kroz Predsjedništvo, Parlamentarnu skupštinu i mehanizme entitetskog i vitalnog interesa, razočaranje se pretvara u cinizam, a cinizam u apatiju. A upravo je to teren na kojem protivnici euroatlantskog puta najlakše rade. Jedni blokiraju institucije, drugi obećavaju prečice koje ne postoje, pa na kraju svi dobiju alibi, osim građana. Ovakvo manipulativno dociranje je izuzetno opasno. Ne samo da zamagljuje realnost, nego i potkopava podršku euroatlantskim integracijama pretvarajući ozbiljan strateški cilj u dnevnopolitičku doskočicu.

O ostvarenjima Bećirovića i njegove koalicije u ovom mandatu možda najbolje govori činjenica da se pohvalio time što Milorad Dodik, uprkos izrečenim prijetnjama, nije razvalio državu i ugasio njene institucije. To što je, skupa sa Draganom Čovićem, preuzeo kontrolu nad tim institucijama, odnosno barem onim koje su ga zanimale, za Bećirovića je manje važno. A to što je prijetnje secesijom iskoristio kao monetu za ukidanje sankcije još manje.

- Ovaj susret trenutno u Washingtonu nema nikakav veći značaj jer se nisu sastali ni sa jednim bitnim zvaničnikom SAD-a. Puno jaču posjetu sam ja imao krajem decembra prošle godine, kada sa se sastao sa jednom od prvih saradnika državnog sekretara Marka Rubija – izjavio je Bećirović komentirajući boravak Milorada Dodika i Željke Cvijanović u Washingtonu.

Ti nebitni zvaničnici SAD-a su, između ostalih, ministar trgovine Howard Lutnick, ministar odbrane SAD-a Pete Hegseth, te desetak kongresmena. A Bećirovićeva "puno jača posjeta" krunisana je fotografijom sa američkom zastavom, kojom je Trojkin kandidat za člana Predsjedništva BiH ilustrovao navodni sastanak sa Alison Hooker, američkom podsekretarkom za politička pitanja.

Kao da slike sa zastavama nisu dovoljne da ostave dojam na građane, Bećirović je zaigrao i ulogu žrtve, pa se požalio da su iz SDA mjesecima lagali da će on glasati za Otvoreni Balkan, izgradnju aerodroma u Trebinju i hidroelektrane Buk Bijela, te da će uništiti Centralnu banku.

Ako ste u mogućnosti da čitate ovaj tekst, jednako tako ste u prilici da jednostavnom Google pretragom provjerite da li je SDA ili bilo koji zvaničnik te stranke spomenuo Bećirovića u kontekstu tema koje je nabrojao. Drugim riječima, njegova navodna borba sa lažima kojima ga navodno zatrpavaju je – laž.

Ako iza njega zaista stoje "važni rezultati" nakon "važnih sastanaka" i ako ga podržava čak 12 stranaka koje je, kako tvrdi, samo on mogao ujediniti, nameće se pitanje Bećirovićevih motiva za iznošenje neistina, pokušaje manipuliranja, te sve učestalije svađe sa predstavnicima probosanskih stranaka koji nisu zadivljeni njegovim susretima sa Ramom Isakom, Facebook objavama ili okupljanjem savjetnika koji mudro zaključuju da je Južna interkonekcija važan projekat.