U današnjem vremenu, kada se svijet ubrzano mijenja, a veliki dio vrijednosti koje su do jučer bile dio našeg bića ubrzano nestaje, otvara se pitanje: Šta znači biti Bošnjak u 21. stoljeću? Ili preciznije: Kakav će biti Bošnjak 21. stoljeća, ako ga uopće bude i bilo?

Takvo pitanje nije tek neka intelektualna dokolica, već stvarni problem s kojim se suočavamo svakodnevno i sa svakim novim danom sve više. Bošnjačka nacija, bogata tradicijom a blagoslovljena ili prokleta historijom, ovisi kojoj generaciji pripadate, danas se nalazi na raskršću.

Pitanje identiteta je, dakako, jedno od najvažnijih pitanja koje se postavlja pred bošnjački narod, ali i pred svakog pojedinca unutar naše zajednice. Ako pogledamo unazad, vidimo česte periode kada smo se, kao narod, borili za opstanak, kada su naše ime, jezik i običaji bili na udaru.

Nažalost, takvi napadi na bošnjački identitet nisu samo pojedini historijski trenuci – oni su svakodnevna stvarnost. S obzirom na to da se Bosna i Hercegovina nalazi na raskršću interesa velikih sila, pod pretenzijom susjednih država i njihovih ekspozitura unutar Bosne i Hercegovine, te da je izložena i lokalnim grupacijama opterećenim partikularnim ideologijama, Bošnjaci kao njen većinski temeljni narod neprekidno su meta.

Srbija i Hrvatska kroz različite oblike propagande i politike pokušavaju umanjiti značaj bošnjačkog identiteta. Iste interese pokazuju neke zapadne sile i njihovi ovdašnji klijenti, ali i nereformirani ostaci vladajuće nomenklature prošloga sistema. Historijski revizionizam, infiltracija i nametanje novih vrijednosti i svjetonazora, reintepretacija kolektivnog sjećanja, instrumentalizacija spomeničke kulture, marginaliziranje jednih a naglašavanje drugih dijelova našeg identiteta ili dijelova prošlosti... sve su to pokušaji da se ponište efekti bošnjačke političke i kulturne emancipacije te preoblikuje slika o bošnjačkoj naciji unutar samih Bošnjaka.

Stoga je posebno važno detektirati, prepoznati i razotkriti sve načine na koji se bošnjački identitet preispituje i na kojim poljima. Mnogi naizgled bezopasni narativi koji se šire kroz obrazovanje, kulturu, medije i politiku imaju za cilj da izbiju Bošnjake iz njihovih temelja te im oduzmu pravo na vlastitu budućnost.

Tri poslijeratne decenije ovakvih narativa, koji nisu nailazili na odlučan otpor, doveli su do današnjeg stanja u kojem kulturološka fragmentacija polučuje političku atomizaciju. Ne samo da Bošnjaci danas nemaju jedinstvenu strategiju za očuvanje vlastitih interesa, pozicija i političkog subjektiviteta, ne samo da postoje potpuno oprečna mišljenja o tome šta su ti interesi, pozicije i subjektivitet već postoji značajan dio političkih snaga koje djeluju u okviru bošnjačke političke scene a koje otvoreno artikuliraju ideju da Bošnjaci nisu imali, nemaju niti trebaju imati vlastite partikularne interese i pozicije pa čak ni nacionalni identitet a kamoli politički subjektivitet.

Ovakvo stanje dodatno se komplicira vanjskim pritiscima koji dolaze iz različitih pravaca, od hegemonističkih pretenzija susjednih država pa do pokušaja marginalizacije bošnjačkog subjektiviteta od međunarodnih aktera u Bosni i Hercegovini.

U trenutku dok se piše ovaj tekst na sceni je druga faza jednog opasnog procesa koji ima za cilj da trajno ugasi bilo kakvo djelovanje Bošnjaka na nacionalnim osnovama, bilo ono političko ili kulturološko.

Nakon što su u prvoj fazi Bošnjaci dekonstituirani direktivama stranih centara a putem institucije Visokog predstavnika, sada se već nazire organizirana kampanja kriminalizacije bošnjačke politike, njenih nosilaca, ali i svih zagovaratelja bošnjačkog političkog suvereniteta, putem optužbi za opasni “etnocentrizam”, ali i za još opasniji “islamizam”.

Šta bi mogla biti treća faza ovog procesa, vjerujemo da je poznato svima koji se sjećaju vremena prije 1992. godine i tadašnje medijske uvertire koja zlokobno podsjeća na današnju kampanju demonizacije i stavljanja van zakona svakoga koga se percipira kao prepreku procesu dekonstrukcije Bošnjaka.

Reći da stanje nacije nije dobro i da Bošnjaci dočekuju teška vremena u teškoj unutrašnjoj situaciji nije, nažalost, pitanje neosnovanog pesimizma već objektivne stvarnosti. Ako je već takva dijagnoza, šta je onda lijek?

Tu bi se možda najbolje bilo voditi narodnom poslovicom: “Ljutu travu na ljutu ranu.” Sve ono što je pod napadom treba braniti i jače i žešće. Ne postoji bilo kakva linija manjega otpora kada je riječ o odbrani prava i sloboda jednog naroda, pogotovo onih prava stečenih krvlju. Bude li proces političke dekonstrukcije Bošnjaka uspješno priveden kraju, potpuno je sigurno da će dekonstrukcija na polju kulture i identiteta samo dobiti na ubrzanju i snazi, a onda dolazi u pitanje i sam opstanak Bošnjaka i kao nacije i kao naroda.