Poricanje očigledne realnosti ima svoje granice. Stvaranje pogrešne slike o lošem stanju u zemlji je čest politički alat opozicije (bilo gdje u svijetu), ali kada se ta projektovana slika žestoko sukobi sa realnošću čak i oni od kojih se očekuje da je promoviraju zbog ideološke bliskosti sa opozicijom, pod uvjetom da imaju makar rudiment integriteta, moraju primijetiti očigledno.
Razlika između realnosti i onoga kako je najveća opoziciona stranka, Republikanska narodna partija (CHP), interpretira (ukratko, da Turska 24 godine nazaduje u svakom pogledu) polako, ali sigurno postaje neizdržljiva novinarima koji je inače bezrezervno podržavaju.
Tako da uz ograde i izvinjenja, svjesni da će naljutiti sopstvenu publiku, ponekad ukazuju na činjenice. Nedavno (u septembru) sam pomenuo dva takva slučaja, kada je Can Ataklı pohvalio govor Recepa Tayyipa Erdogana u Ujedinjenim nacijama i kada je Kadri Gursel, rekao:
- Neke će možda iritirati ono što ću reći, ali Turska nikada nije bila ovako nezavisna u svojoj modernoj historiji. Danas je Turska postala potpuno nezavisna zemlja u svojoj vanjskoj politici.
Nedavno je pristalica CHP-a novinarka i digitalna kretorka Bahar Feyzan napravila sličan "ispad" podijelivši svoje utiske o putovanju u Adıyaman, jednom od uništenih gradova u zemljotresu 6. februara 2023, na svom YouTube kanalu.
Emitovan uživo (strimovan, po modernom YouTube žargonu) 19. novembra program je naslovljen "Ko zavarava Ozgura Ozela? Šok za Erdogana u zemljotresnoj zoni!".
Dok je drugi dio naslova klasičan "clickbait", jer kada se program pogleda jasno je da nema nikakvog šoka "za Erdogana" nego samo za opoziciju, prvi dio naslova je svojevrsno bijeljenje lidera CHP-a, odnosno insinuacija da je dotični "pogrešno obavješten", a ne da laže čim zine.
Naime, prilog o posjeti zemljotresnom području započinje emitovanjem Ozelove izjave kako revitalizacija tog područja "nije izvor ponosa, već srama" i kako "kažu da grade stanove, prije svega, ovo je laž", da bi onda u sljedećih desetak minuta temeljno pobila sve njegove tvrdnje.
Bahar nije bila impresionirana samo količinom izgrađenih naselja, nego je još više bila šokirana kvalitetom i opet ne samo kvalitetom gradnje, nego kvalitetom planiranja života u novim naseljima.
- Ove kuće zaista podižu život na viši nivo. Država ovdje nije samo rekla: Evo vam sklonište, živite ovdje, već kaže: Dozvolite nam da vam ponudimo bolji životni standard.
S ovim kućama, život se zaista podiže na viši nivo. Ozgur Ozel to treba vidjeti iz prve ruke, kaže Feyzan.
Bahar Feyzan nije napravila ovaj prilog sa idejom da zlonamerno kritikuje Ozelove (očigledne) laži niti da bi iskreno hvalila vladu. Podsjećam ona je "die hard" CHP-ovka. Prilog je zapravo rezultat njene zabrinutosti zbog toga što, posljedično, ljubav naroda prema predsjedniku Erdoganu u tim krajevima raste, pa samim tim i podrška njemu i Partiji pravde i razvoja (AKP).
Pomalo komičan momenat je kada se u jednom momentu osvrnula na prošle izbore (2023.) i podsjetila da je prije njih prije njih Ozelov prethodnik Kılıcdaroglu rekao:
- Gradit ćemo besplatne stanove u 2023.
I nisu glasali za njega.
Dakle to je bio više apel CHP-u da vidi realnost, nego pohvala vladi.
- Pa, dozvolite mi da vam kažem istinu - reče.
I to malo istine sa te (CHP) strane je bilo dovoljno za dnevnik Yeni Şafak da objavi vijest o tome. Obnova zemljotresom uništenih gradova i sela morala bi biti izvor nacionalnog ponosa i jeste većini.
Brzina, a sada vidimo i priznanje o kvalitetu iz opozicionih (ali nezvaničnih) redova, kojom približno 200 hiljada radnika i inženjera u 11 provincija na 3.481 gradilišta grade nove gradove ne može ne biti impresivna.
Nedavno je 350 hiljada stambenih jedinica predato istom broju porodica. Cilj je da se do kraja godine taj broj poveća na 453.000. Tom prilikom predsjednik Erdogan je rekao da se dnevno gradi 550 stambenih jedinica, što je približno 23 stambene jedinice na sat.
Upravo te (vrtoglave) cifre su zapravo izazvale nevjericu (i potrebu Bahar Feyzan da ode na jedno od lica mjesta da vidi iz prve ruke) opozicije i Ozelove optužbe da je to laž. Međutim, prosta računica potvrđuje te brojeve.
Naime, od zemljotresa je prošlo tek nešto malo više od hiljadu dana, broj izgrađenih stanbenih jedinica je 350 hiljada, ako se oduzme vrijeme koje je bilo potrebno za raščišćavanje i rušenje oštećenih objekata 550 na dan uopšte ne izgleda nerealno. Ali CHP je uvijek bio slab sa osnovnim računom, a uvijek polazi sa projekcijama, mislim pri tome optužbe za laž.
Međutim, kada se govori samo u okviru brojki, gubi se suština. Ponovit ću, 350 hiljada stambenih jedinica predato istom broju porodica. Bez malo dubljeg promišljanja to, kako piše Kurtulus Tayiz u dnevniku Aksam "ne prenosi suštinu onoga što se dogodilo, ili ne možemo uhvatiti emociju skrivenu u njima.
Nevjerovatan je osjećaj moći oporaviti i obnoviti živote uništene zemljotresom; pokušati zacijeliti rane koje je ostavio, jednu po jednu; i dati milionima ljudi njihove domove i živote, koje su toliko očajnički željeli povratiti."
Bahar Feyzan je skoro bila na pragu da to možda i ukapira, ali ideološka ostrašćenost ju je ipak zarobila u potikanstke kalkulacije i materijalne komparacije novoizgrađenog Adıyamana sa eltnim dijelom Istanbula Atasehirom.
Tayiz piše o tom fenomenu:
- Beskorisno je objašnjavati onima čije su oči zamagljene dnevnom politikom i stranačkom pristranošću koliko je ključno vratiti 350.000 porodica njihovim domovima.
Zaista, ova ogromna gradilišta nisu osnovana da bi oni to razumjeli. Vođe ne preuzimaju ovaj teški teret da bi bili cijenjeni; njihov rad i usluge vođeni su odgovornošću da budu velika nacija. Oni nose odgovornost svakog građanina na svojim ramenima. To ih čini vođama.
Nekako u isto vrijeme sa predajom 350 hiljada stambenih jedinica došla je i najava vlade o Stambenom projektu stoljeća i početak prijava za vlasništvo jednog od 500 hiljada stanova, koji će tim projektom biti izgrađeni diljem 81 turske provincije u sljedeće 2-3 godine.
Vjerujem da se često zaboravlja, usljed kapitalizma i orijentiranosti ka tržišnoj privredi, da je Turska po Ustavu i socijalna država. Stambeni projekat stoljeća, koji će omogućiti da pola miliona porodica nižih primanja bez vlasništva nad nekretninama, postanu vlasnici najtrajnijih i najmodernijih domova daleko ispod tržišne cijene.
Ministar okoliša, urbanizacije i klimatskih promjena Murat Kurum objavio je da se 936.156 ljudi prijavilo za "Stambeni projekat stoljeća" prvog dana. Ovo ogromno interesovanje Kurum ocijenjuje kao veliko povjerenje građana u državu. Da, to povjerenje se steklo u posljednjih dvadesetak godina, ispunjenim obećanjima. Uzgred, obnova zemljotresom razorenog regiona se dešava po njegovim rukovodstvom.
Socijalna pravda projekta se ogleda i u sljedećem: kvota od pet posto bit će dodijeljena porodicama šehida, osobama sa invaliditetom usljed terorizma, rata ili vojne službe, veteranima i osobama sa invaliditetom, kvota od 10 posto će biti dodijeljena porodicama sa troje ili više djece, a kvota od 20 posto će biti dodijeljena penzionerima i mladim osobama starosti 18-30 godina.
- Postati nacija, postići zajednički osjećaj pripadnosti, nemoguće je bez velikih, kolektivnih napora. Samožrtvovanje i zajednički duh su barem jednako neophodni kao i odbrana domovine. Zbir tih napora čini Tursku cjelinom - piše Kurtulus Tayiz, a lamentirajući nad sljepilom opozicije:
- Šteta je što se ova istina gubi u monotoniji dnevne politike. Ovo sljepilo ih odvaja od nacije i sve ih više pozicionira protiv nje. Ali imaju li mudrosti da to vide? Ne mogu li vidjeti kuda ih vodi ovo slijepo neprijateljstvo? Sumnjam!
Naravno i apel Bahar Feyzan će ostati neodgovoren jer je Ozgur Ozel prezauzet odbranom prava na megakorupciju Imamoglua.
