Svijet se sprema za potencijalni američki napad na Iran otkako je Trumpova administracija izdala niz prijetnji i rasporedila "armadu" koja se sastoji od desetina aviona, 12 ratnih brodova i nosača aviona USS Abraham Lincoln u ovaj region.

Nakon što su se protesti u Iranu, koji su počeli krajem prošle godine, proširili zemljom, američki predsjednik Donald Trump pozvao je demonstrante da "nastave protestovati" i "preuzmu" državne institucije, obećavajući da "pomoć stiže" uz upozorenje na američku vojnu akciju.

Ova eskalacija uslijedila je nakon otmice venecuelanskog predsjednika Nicolasa Madura i njegove supruge te izjava da će SAD "upravljati" zemljom i preuzeti kontrolu nad njenom naftom.

Uprkos ponovljenim tvrdnjama da je "mirotvorac", Trump vodi sve ratoborniju američku vanjsku politiku, od bombardiranja iranskih nuklearnih postrojenja prošlog juna do podrške opasnoj politici cionističkog režima o smjeni režima u Iranu, uključujući ubistvo više od deset iranskih nuklearnih naučnika. Također je proglasio američko vlasništvo nad Gazom i obećao da će preuzeti Grenland "na ovaj ili onaj način", pretvarajući u neprijatelje čak i zapadne saveznike.

Trumpove prijetnje prati već poznata mobilizacija medija i političkih instituta, tj. think-tankova koji pripremaju teren za intervenciju, proizvodeći stalni tok analiza s ciljem normalizacije američkog vojnog nasilja.

Decenijama su se zapadne sile predstavljale kao neutralni posmatrači koji predviđaju neizbježni kolaps vlada na Globalnom jugu, dok aktivno rade na njihovom svrgavanju.

Bilo da se radilo o Iranu i Gvatemali 1950-ih, Čileu 1973. ili Iraku 2003. godine, koristili su isti predvidljivi rječnik, tvrdeći sa sigurnošću da režim truhne i da je na ivici kolapsa.

Danas se ova retorika ponovno koristi u pripremi za potencijalne američke i izraelske napade na Iran, pri čemu vodeći mediji prate isti priručnik. Ovi argumenti tvrde da vlada nema legitimitet ni podršku naroda, dok negiraju dokumentiranu ulogu vanjskih sila u podsticanju nasilja i nestabilnosti.

Oni ignoriraju ulogu prisilnih mjera poput ekonomskog gušenja i tajnih operacija, dok zagovaraju vojne udare i smjenu režima kao odgovore na navodno umirući sistem.

Esej u izdanju časopisa Foreign Affairs iz januara 2026. godine, koji se dugo smatra vjesnikom konsenzusa vanjske politike Washingtona, nastavlja ovu strategiju. Pod krinkom objektivne analize, on radi na pripremi terena za dehumanizaciju jednog društva i eventualno razbijanje njegove vlade.

To čini dio šireg korpusa političkih komentara čiji je cilj kondicioniranje zapadne publike da smjenu režima posmatra kao ishod unutrašnjeg raspada i volje naroda, a ne kao rezultat kontinuirane vanjske intervencije.

Medijski i politički diskurs tako funkcioniraju kao jedan stub šire strategije smjene režima usmjerene protiv Irana, djelujući kao propagandni rat uporedo s ekonomskim ratovanjem, unutrašnjom destabilizacijom i vojnom eskalacijom.

Čak i ako su se SAD, za sada, suzdržale od direktnog napada, strategija je u punom jeku i ne može se razumjeti izolirano od stava Irana prema Palestini i njegove centralne uloge unutar "osovine otpora", što ga je dugo dovodilo u direktnu konfrontaciju s američkim i izraelskim regionalnim ciljevima.

Duga opsada

Od 1979. godine, Washington vodi politiku smjene režima i destabilizacije Irana, uključujući podršku invaziji Saddama Husseina 1980-ih, tokom koje su SAD pružale obavještajne podatke i političko pokriće dok je Irak koristio hemijsko oružje.

Američka mornarica je također oborila iranski civilni avion na letu 655 (Iran Air Flight 655) 1988. godine, ubivši 290 civila. Godine 1996. Kongres je usvojio Zakon o sankcijama Iranu i Libiji, produbljujući ekonomsku izolaciju Irana, dok su mnogi na Zapadu nastojali potaknuti etničke tenzije i separatizam.

Washington je 2006. eskalirao multilateralno finansijsko ratovanje, odsjekavši Iran iz globalnih bankarskih sistema. Od 2009. godine, američke i izraelske obavještajne službe provode cyber sabotaže putem virusa Stuxnet i operacije "Olimpijske igre", oštećujući iransko postrojenje Natanz i druge nuklearne objekte. U istom periodu, Izrael je također proveo kampanju masovnih atentata na iranske nuklearne naučnike širom zemlje.

Trumpova administracija se 2018. godine povukla iz Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije (JCPOA), nuklearnog sporazuma koji su SAD potpisale s Iranom 2015. godine, uprkos potvrđenom pridržavanju Irana dogovoru, te je nametnula sankcije "maksimalnog pritiska".

Tokom naredne četiri godine, Iran je izgubio stotine milijardi dolara prihoda od nafte i pristup globalnim tržištima. U januaru 2020. godine, Trump je naredio ubistvo generala Qassema Soleimanija u Bagdadu, arhitekte iranske strategije regionalnog odvraćanja.

Malo je država u modernoj historiji koje su izdržale ovoliki nivo kontinuiranog pritiska bez kolapsa. To što je Iran ostao politički netaknut skoro 50 godina nakon svoje revolucije odražava snagu njegovih državnih struktura i otpornost pred vanjskim napadima.

Upravo u tom kontekstu se moraju razumjeti nedavni nemiri u Iranu.

Četiri stuba

Najnovija američko-izraelska shema za smjenu režima nije nastala spontano kao odgovor na događaje na terenu. Bila je to namjerna strategija formulirana krajem 2025. godine, nakon sastanka izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i Trumpa u njegovoj rezidenciji na Floridi.

Prema brojnim regionalnim i zapadnim izvještajima, plan se oslanjao na četiri povezane komponente: intenzivirano ekonomsko ratovanje s ciljem slabljenja iranske valute i iskorištavanja ekonomskih pritužbi; infiltraciju obučenih agitatora u masovne demonstracije radi provociranja nasilja i pretjerane reakcije snaga sigurnosti; koordiniranu propagandnu kampanju koja prikazuje Iran kao državu kojom se ne može upravljati, a kolaps režima kao neizbježan; i perspektivnu fazu direktne strane intervencije Izraela i SAD-a putem vojnih udara na režimske i sigurnosne ciljeve.

Strategija je propala prije nego što je četvrta komponenta implementirana. Iranske vlasti su uhapsile hiljade operativaca i razbile mreže vanjske koordinacije, djelimično gaseći pristup internetu nakon što su navodno otkrile desetine hiljada Starlink terminala prokrijumčarenih u zemlju.

Analitičari, uključujući Johna Mearsheimera, Scotta Rittera i Alastaira Crookea, primijetili su da su iranske sigurnosne institucije otkrile plan, vjerovatno uz rusku i kinesku pomoć, i neutralizirale ga prije nego što je postigao željeni ishod.

Esej u časopisu Foreign Affairs bio je jedna od mnogih intervencija koje su iznosile obmanjujući izvještaj o protestima u Iranu, stavljajući u prvi plan unutrašnju dinamiku i prikazujući kolaps kao neizbježan, dok su marginalizirali ulogu stalnog vanjskog pritiska.

Sedmicama je ovaj narativ korišten kako bi se sugeriralo da bi svaka potencijalna intervencija pod vodstvom SAD-a bila motivirana humanitarnom brigom za mirne demonstrante.

Taj izgovor je sada otvoreno odbačen.

Kako su se protesti smirili, SAD i Izrael su prešli na artikulaciju svojih temeljnih ciljeva – iranski nuklearni program, njegove kapacitete balističkih raketa i podršku pokretima otpora širom regiona, posebno u Jemenu, Libanu i Palestini.

Zaista, angažman Zapada prema Iranu nikada nije bio motiviran brigom za njegov narod, ekonomske poteškoće ili demokratiju, naročito s obzirom na to da su te iste vlade nametnule sankcije koje su desetkovale ekonomiju i zdravstveni sistem zemlje.

Iran je dugo izražavao spremnost da pregovara o ograničenjima obogaćivanja nuklearnog goriva, tvrdeći da je njegov program u miroljubive svrhe. Decenijama je, međutim, Izrael lažno tvrdio da je Iran na ivici razvoja nuklearnog oružja. Iranski program balističkih raketa u međuvremenu je ostao "crvena linija", pri čemu Teheran tvrdi da je korišten isključivo odbrambeno, uključujući i odgovor na ničim izazvan napad Izraela prošlog juna.

Stvarni razlog

Američki i izraelski napori za smjenu režima u konačnici su vođeni stavom Irana o Palestini i njegovom centralnom ulogom unutar osovine otpora.

Od ranih 1980-ih, Iran je jedina značajna država u regionu koja je palestinski otpor postavila u centar svoje vanjske politike. Nakon izraelske invazije na Liban 1982. godine, Iran je pomogao u formiranju Hezbollaha, koji je prisilio Izrael na povlačenje iz južnog Libana u maju 2000. godine.

Godine 2006. Hezbollah je porazio Izrael u 33-dnevnom ratu, srušivši mit o nepobjedivosti izraelske vojske. Od ranih 1990-ih, Iran podržava Hamas i Islamski džihad, dok je proces iz Osla nastojao marginalizirati oružani otpor. Iran je također pomogao u održavanju Gaze nakon što je Izrael uveo razornu blokadu 2007. godine.

U 2012. godini, tehnologija i rakete isporučene iz Irana prvi put su iz Gaze dosegle izraelske gradove. Nakon oktobra 2023. godine, kada je nakon Hamasovog napada uslijedio genocidni izraelski rat protiv Gaze, Iran je podržao regionalni stav odvraćanja putem Hezbollaha u Libanu, Huta u Jemenu i savezničkih milicija u Iraku.

U međuvremenu, Izrael i njegov glavni pokrovitelj, SAD, nastojali su preoblikovati Bliski istok napadima na Liban, Jemen, Siriju i druge arene, ciljajući i grupe otpora i civilno stanovništvo.

Iran nije meta zbog demonstranata ili demokratije, već zato što ometa izraelsku regionalnu hegemoniju. Dok je veći dio arapskog svijeta uzeo učešće u marginalizaciji palestinske borbe, Iran je odbacio njeno trajno brisanje.

Pogrešno tumačenje Irana

Kada zapadni posmatrači insistiraju na tome da Iran vlada silom i da je izgubio legitimitet, oni ignoriraju političku sociologiju revolucionarnih država i njihovu sposobnost da se odupru vanjskoj intervenciji i subverziji.

Iran je nastao iz masovne narodne revolucije 1979. godine koja je srušila monarhiju instaliranu putem puča koji je podržala CIA 1953. godine. Zatim je vodio osmogodišnji rat s Irakom, koji su podržavale zapadne sile, a u kojem je poginulo više od pola miliona Iranaca i u kojem je ciljana civilna infrastruktura.

Ova iskustva su oblikovala politički sistem strukturiran da se zaštiti od vojnih udara, infiltracije i vanjski vođene smjene režima.

Predviđanja kolapsa Irana pojavljivala su se 1999, 2009, 2017, 2019. i 2022. godine, svaki put insistirajući na tome da je on "neizbježan". Ali njihova pogrešna procjena leži u upornom neuspjehu da shvate kako se vanjski pritisak često obije o glavu i umjesto toga ujedini naciju u odlučnosti da očuva svoj suverenitet.

Oni dalje tvrde da Iran ne može postići demokratiju bez pribjegavanja pučevima ili vanjskim silama. Ova tvrdnja otkriva dublje uvjerenje da bi demokratski Iran koji bi nastavio pružati otpor izraelskoj dominaciji i dalje ostao neprihvatljiv za zapadne elite. Zato se nedemokratski i represivni režimi, poput Egipta pod Abdelom Fattahom el-Sisijem ili zaljevskih monarhija, ne suočavaju sa sankcijama niti prijetnjom nasilne smjene režima.

Svaka istinska promjena u Iranu doći će kroz pokrete koje predvodi njegov narod, a ne kroz strane vojske ili fantazije pisaca u magazinima.