Postoje reprezentacije i postoje nacije koje jedva čekaju svaku narednu utakmicu. Nakon svega što je Bosna i Hercegovina prošla posljednjih godina, utakmice koje dolaze u Ligi nacija jedva se čekaju. Mundijal je već iza nas, a reprezentacija sada ponovo treba pronaći svoj ritam.

To je možda i najzanimljiviji trenutak za jednu ekipu.

Bosna i Hercegovina se na Svjetsko prvenstvo vratila nakon dvanaest godina čekanja. Plasman u Sjedinjene Američke Države, Kanadu i Meksiko izboren je kroz utakmice koje su ovoj generaciji dale ono što reprezentaciji dugo nije polazilo za rukom a to je osjećaj da može izdržati pritisak kada je najteže. Poslije pobjede nad Italijom u baražu i plasmana na Mundijal, međutim, dolazi dio koji je uvijek teži: napraviti da jedan veliki uspjeh ne ostane samo lijepa epizoda.

Upravo zato Liga nacija može biti važnija nego što na prvi pogled izgleda.

Bosna i Hercegovina će 25. septembra gostovati Poljskoj, tri dana kasnije igrati protiv Rumunije, a početkom oktobra slijede dvije domaće utakmice, protiv Švedske i ponovo Poljske. U grupi B4 još je i Rumunija, a raspored je takav da reprezentacija već u prvom ciklusu može dobiti prilično jasnu sliku o tome gdje se nalazi u odnosu na ekipe protiv kojih će igrati.

Ali rezultat možda ovog puta nije jedino što će biti važno.

Nakon plasmana na Mundijal, reprezentacija je dobila prostor da razmišlja malo dalje od sljedeće utakmice. U prethodnim kvalifikacijskim ciklusima gotovo svaki poraz otvarao je novo pitanje, svaki remi računicu, a svaka utakmica nosila je osjećaj da se mora nešto spašavati. Sada postoji prilika da se napravi ono što je mnogo teže od jednog velikog rezultata: izgradi reprezentacija koja će imati kontinuitet.

Sergej Barbarez je u reprezentaciju došao bez klasičnog trenerskog iskustva iza sebe, ali je u vrlo kratkom periodu uspio doći do rezultata koji će mu vjerovatno još dugo biti najveći argument. Sa reprezentacijom je izborio drugi plasman Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo, a u kvalifikacijama je ekipa završila iza Austrije, nakon čega je kroz baraž izbacila Vels i Italiju.

Sada je pred njim drugačiji zadatak. Nije više dovoljno napraviti ekipu koja će u jednoj ili dvije utakmice pronaći način da pobijedi favorita. Potrebno je imati igrače koji će godinama znati šta se od njih očekuje i reprezentaciju koja neće zavisiti od toga hoće li jedan fudbaler imati svoj dan.

To je posebno važno jer se oko Edina Džeke već godinama postavlja pitanje koje niko ne može izbjeći. Koliko još?

Džeko je sa 40 godina i dalje kapiten, najbolji strijelac i rekorder po broju nastupa za reprezentaciju. Njegova uloga zato više nije samo pitanje golova. On je posljednja velika veza sa generacijom koja je Bosnu i Hercegovinu odvela na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. i igrač uz kojeg su odrasle čitave generacije navijača.

Ali reprezentacija koja želi trajati ne može čekati da Džeko jednog dana ode pa tek onda počne tražiti njegovu zamjenu.

Zato je možda najvažniji dio ove priče ono što se dešava iza njega. Kerim Alajbegović i Esmir Bajraktarević predstavljaju generaciju koja je već dobila priliku da osjeti šta znači igrati za reprezentaciju na velikoj sceni. Oni više nisu samo imena o kojima se govori kao o budućnosti. Mundijal im je dao iskustvo koje se ne može dobiti na treningu.

A upravo takvi igrači mogu promijeniti atmosferu oko reprezentacije.

Ne zato što će odmah postati nove zvijezde, nego zato što reprezentacija mora imati osjećaj da se smjena generacija već događa, a ne da će početi tek onda kada više ne bude izbora.

Bosna i Hercegovina je često imala talentovane fudbalere. Imala je i pojedince koji su igrali na najvećim evropskim stadionima. Ono što joj je nedostajalo bio je kontinuitet. Jedna generacija napravi rezultat, druga se traži, treća počne novi ciklus i ponovo sve kreće od početka.

Zato bi pravi uspjeh ove ekipe mogao biti nešto što se na tabeli uopće ne vidi.

Da nakon dvije godine više ne govorimo samo o tome ko je sljedeći protivnik, nego da znamo kakva je ovo reprezentacija.

Da znamo ko su njeni nosioci. Da znamo ko dolazi poslije Džeke. Da mladi igrači imaju dovoljno prostora da preuzmu odgovornost. Da se poraz ne doživljava kao kraj jedne priče, a pobjeda kao početak euforije koja će trajati nekoliko dana.

Možda će upravo zbog toga prve utakmice Lige nacija biti zanimljive. Poljska i Rumunija u gostima nisu jednostavan početak, a onda dolaze dvije domaće utakmice protiv Švedske i Poljske.

Ali ovog puta reprezentaciju možemo gledati malo drugačije. Jer Mundijal je bio cilj, a do njega se stiglo. Sada treba vidjeti šta će Bosna i Hercegovina napraviti sa svim onim što je tamo naučila.

Ako je plasman na Svjetsko prvenstvo bio dokaz da ova reprezentacija može doći do velikog takmičenja, naredni period bi trebao pokazati može li postati ekipa kojoj jedno veliko takmičenje više nije izuzetak. To bi možda bio najvažniji korak.

Jer lijepo je ponovo otići na Mundijal, što se i očekuje.