U arhitekturi globalne savjesti, fraza "Nikad više" trebala je biti temeljni kamen, položen na masovnim grobnicama Srebrenice. Srebrenica je postala univerzalni kod za krajnju tačku ljudskog sunovrata i simbolička zakletva da svijet neće ponovo stajati po strani dok se jedan narod sistematski uništava. Danas, dok gledamo prijenose uživo iz Gaze, ta zakletva zvuči kao cinična uvreda upućena i mrtvima i živima. Slogan je postao retorička vježba za političke govore, a ne stvarna, obavezujuća brana pred nadolazećim zločinom.

Postavlja se fundamentalno pitanje koje probija buku diplomatskih fraza: šta suštinski znači "priznati" genocid ako se isti obrasci ponašanja – dehumanizacija, opsada, masovna ubistva djece i civila, ciljano uništavanje uslova za život – ponavljaju pred očima cijelog svijeta? Šta nam govori činjenica da su institucije poput Međunarodnog suda pravde, nastale na pepelu tragedija 20. stoljeća, danas paralizovane političkim vetom i dvostrukim standardima? Priznanje genocida u Srebrenici nije trebalo biti samo historijska fusnota, već moralni i pravni imperativ koji obavezuje na djelovanje. Umjesto toga, svjedočimo njegovoj degradaciji u puki politički token, dok se lekcija koju je trebao naučiti svijet brutalno ignoriše.

Dehumanizacija: Lingvistički uvod u pokolj

Genocid nikada ne počinje činom ubistva. Počinje riječju. Počinje procesom u kojem se žrtvi oduzima ljudskost kako bi se njeno uništenje učinilo ne samo mogućim, već i opravdanim, pa čak i nužnim. U Bosni i Hercegovini, prije i tokom genocida, Bošnjaci su sistematski dehumanizovani. Nazivani su "balijama", "Turcima", predstavljani ne kao ljudska bića s pravom na postojanje, već kao remetilački faktor, egzistencijalna prijetnja "srpskom narodu" koju treba ukloniti. Ovaj narativ nije bio usputna pojava; bio je strateški alat kojim se pripremala i pravdala mašinerija smrti.

Danas u Palestini svjedočimo identičnom, samo tehnološki naprednijem, procesu. Palestinski narod se sistematski svodi na opasnu masu bez lica i imena. Izjave izraelskih zvaničnika o "ljudskim životinjama" nisu lapsusi, već precizno kalibrisana strategija koja signalizira da se na ljude u Gazi ne primjenjuju standardna pravila ratovanja i ljudskosti. Svaki civil – dijete, ljekar, novinar – a priori se poistovjećuje sa militantnim grupama, čime se cijela populacija proglašava legitimnom metom. U oba slučaja, Srebrenice i Gaze, primjenjuje se ista perverzna logika: žrtva se proglašava agresorom, a njen otpor se prikazuje kao terorizam, kako bi se njeno uništenje predstavilo kao čin samoodbrane. Jezik koji opravdava nasilje prethodi samom činu genocida, dajući mu ideološko pokriće i moralnu anesteziju za počinioce i posmatrače.

Svojevoljno sljepilo svijeta

Argument da međunarodna zajednica 1995. godine "nije imala dovoljno informacija" o Srebrenici odavno je razotkriven kao laž. Postojala su saznanja, ali nije postojala politička volja da se djeluje. Priznanje genocida koje je uslijedilo godinama kasnije postalo je moneta za političko potkusurivanje, a ne istinski moralni čin. Slično tome, danas niko ne može reći da "ne zna" šta se dešava u Gazi. Informacije su dostupnije nego ikada u historiji čovječanstva. Gledamo uništenje bolnica, škola i čitavih naselja u realnom vremenu na svojim telefonima. Ovdje se ne radi o nedostatku informacija, već o brutalnom deficitu političke volje, blokirane geopolitičkim interesima i strateškim savezima koji su iznad ljudskih života.

Paralela između UN-ovih "sigurnih zona" u Bosni i Hercegovini i današnjih "humanitarnih zona" u Gazi je zastrašujuće precizna. U Srebrenici, UN je proglasio "sigurnu zonu", razoružao branioce, a zatim prepustio desetine hiljada ljudi egzekutorima. Ta sigurna zona se pokazala kao zamka smrti. Danas, izraelska vojska naređuje milionima civila da se evakuišu u navodne "sigurne zone" na jugu Gaze, da bi potom te iste zone nemilosrdno bombardovala. To nije kolateralna šteta; to je sistematska strategija stvaranja iluzije sigurnosti kako bi se civilno stanovništvo koncentrisalo na jednom mjestu i učinilo lakšom metom. U oba slučaja, mehanizam koji je trebao pružiti zaštitu, postao je alat za efikasnije uništenje.

Inverzija teza: "Samoodbrana" kao dozvola za uništenje

Univerzalno priznato pravo države na samoodbranu pretvoreno je u najopasniji sofizam našeg doba – "bianco ček" za kolektivno kažnjavanje i eliminaciju čitavog naroda. Dok se Izraelu, kao okupatorskoj sili sa jednom od najmoćnijih armija na svijetu, bezuslovno priznaje pravo na "samoodbranu", pravo okupiranog naroda na otpor, koje je također utemeljeno u međunarodnom pravu, automatski se i bez izuzetka etiketira kao "terorizam".

Ovdje svjedočimo potpunoj inverziji stvarnosti. Okupator se predstavlja kao vječita žrtva, bez obzira na decenije sistemskog aparthejda, okupacije i razmjere stradanja koje uzrokuje. Svaki čin nasilja se vadi iz konteksta višedecenijskog ugnjetavanja i predstavlja kao ničim izazvan napad. Ovaj narativ ignoriše asimetriju moći i odgovornosti. Kako je moguće da se pravo na samoodbranu tumači kao pravo na sravnjivanje gradova, ubijanje preko 21.000 djece i izazivanje gladi i bolesti za dva miliona ljudi? To nije samoodbrana. To je rat uništenja, vođen pod ciničnim izgovorom sigurnosti.

Srebrenica nas je naučila najbolnijoj lekciji: zaborav i negiranje genocida nisu pasivni procesi. Oni su aktivni, namjerni i predstavljaju posljednju fazu samog genocida. Borba majki Srebrenice da pronađu i identifikuju kosti svojih sinova i muževa nije samo lična potraga za smirajem; to je borba protiv pokušaja da se zločin izbriše iz historije i kolektivne svijesti. Svaka pronađena kost je dokaz, svako ime na nišanu je pobjeda nad zaboravom.

Palestinci danas vode identičnu bitku, ali u realnom vremenu. Oni se suočavaju ne samo sa prijetnjom fizičkog istrebljenja, već i sa sistematskim brisanjem iz historije, medijskog prostora i političkog diskursa. Svaki snimak koji naprave svojim telefonima, svako ime djeteta ispisano na ruci ili nozi kako bi se moglo identifikovati nakon bombardovanja, svaki izvještaj hrabrih novinara koji rizikuju život, predstavlja čin otpora protiv memoricida. Borba preživjelih iz Srebrenice za istinu pred sudovima i borba Palestinaca da dokumentuju vlastitu tragediju dok ona traje, spajaju se u jednu, univerzalnu borbu za ljudsko dostojanstvo i pravo na postojanje – i u životu i u sjećanju.

Gdje je nestala naša savjest?

Ako je svijet mogao mirno gledati prijenose uživo iz Gaze i ostati nijem ili, još gore, aplaudirati uništenju, onda su sve strukture, povelje i deklaracije izgrađene nakon 1995. godine doživjele potpuni kolaps. One nisu samo iznevjerile svoju svrhu; razotkrile su se kao fasada iza koje se krije sirova politika moći, ravnodušna prema ljudskoj patnji.

Srebrenica nije samo događaj iz prošlosti; ona je ogledalo u kojem danas vidimo deformisano lice naše sadašnjosti. U tom ogledalu vidimo svoju šutnju, svoje dvostruke standarde i svoju saučesničku pasivnost. Šta bismo mi, koji danas imamo sve informacije, rekli da smo bili na mjestu onih koji su 1995. gledali kako se Srebrenica gasi? To pitanje više nije hipotetičko. Mi jesmo na tom mjestu.

Naše današnje ćutanje o Palestini, naše okretanje glave i traženje opravdanja za neopravdivo, direktan je nastavak negiranja onoga što se desilo u julu 1995. godine. To je pristanak na svijet u kojem "Nikad više" važi samo za neke, a za druge ostaje prazno obećanje. I zato, kada nas budućnost jednog dana upita gdje smo bili dok je Gaza gorjela, naš muk će biti najglasniji odgovor.