Kada se 25. maja u Tuzli oglase sirene, grad na trenutak zaustavi svoje uobičajeno kretanje. To je zvuk koji građane Tuzle vraća u noć 1995. godine, kada je život 71 mlade osobe prekinut u jednom jedinom udaru.

Bilo je 20:55 sati. Veče je bilo toplo, a centar grada, poznat kao Kapija, bio je ispunjen mladima koji su slavili kraj školske godine. Nije bilo vojnih ciljeva, nije bilo fronta, već samo grupa ljudi koja je pokušavala da zadrži privid normalnog života usred rata.

Granata ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske na planini Ozren pogodila je upravo tu masu. U trenutku, smijeh je zamijenjen užasom, a Kapija je postala simbol stradanja nevinih.

Prosječna starost stradalih - 23 godine - i danas služi kao surovi podsjetnik na to koliko je mladosti oduzeto u toj sekundi. Najmlađa žrtva, trogodišnji Sandro Kalesić, ostao je vječni simbol nevinosti koja nije mogla biti zaštićena.

Godine prolaze, ali pitanje pravde ostaje neriješeno u punom smislu riječi. Iako je Sud Bosne i Hercegovine donio pravosnažnu presudu kojom je Novak Đukić, tadašnji komandant Taktičke grupe "Ozren", osuđen na 20 godina zatvora, on danas nije iza rešetaka.

Bijeg u Srbiju pretvorio je pravosudnu pobjedu u trajnu frustraciju za porodice žrtava. Presuda postoji, ali njeno izvršenje izostaje, što čini ranu na tuzlanskom srcu još dubljom.

Tuzlanska Kapija je mjesto gdje se Tuzla suočava sa sobom. Grad se izmijenio, generacije su stasale koje se masakra sjećaju samo kroz priče, ali se kultura sjećanja brižljivo čuva.

Na spomen-obilježju su uklesana imena 71 osobe. To su bili maturanti, sportisti, zaljubljeni, djeca. Njihovim imenima Tuzla prkosi zaboravu.

Dok se danas okupljaju porodice žrtava, prijatelji i građani, poruka je da se zločin ne smije relativizirati, a žrtve se ne smiju zaboraviti. Tuzla 25. maja ne tuguje samo zbog prošlosti, ona ujedno i opominje sadašnjost da mir nije datost, već krhka vrijednost koju treba čuvati s istom onom upornošću s kojom ovaj grad čuva sjećanje na svoju djecu s Kapije.