Vanredna sjednica Zastupničkog doma Parlamenta FBiH o aferi Spengavanje okončana je bez usvajanja dnevnog reda. Ključni akter afere, federalni premijer Nermin Nikšić, je, kako tvrdi, bio spreman da govori, ali su mu to zadovoljstvo uskratili i zastupnici stranke kojom predsjedava, koji su glasali protiv usvajanja dnevnog reda.

Sjednica je, podsjećamo, zakazana nakon objavljenih prepiski pronađenih u telefonu direktora FUP-a Vahidina Munjića, koje duboko kompromitiraju premijera Nikšića i direktora FUP-a Munjića, ali i čitav niz zvaničnika Vlade FBiH i policijskih struktura. 

O potrebi održavanja sjednice ne govori samo sadržaj objavljenih poruka i reakcije javnosti na njih već činjenica da je Posebni odjel Vrhovnog suda FBiH odredio mjere osumnjičenima u ovom predmetu.

Podsjećamo, rješenjem Suda je direktoru FUP-a Vahidinu Munjiću, šefici kabineta premijera FBiH Arijani Huseinović-Ajanović, direktoru Policijske akademije FMUP-a Ervinu Mušinoviću i inspektoru FUP-a Muhamedu Ohranoviću zabranjeno obavljanje dužnosti. 

Uznemiren ovom aferom je i predsjedavajući Zastupničkog doma Dragan Mioković, koji je tu uznemironost, ali iz potpuno drugih razloga, podijelio i sa javnošću nakon jučerašnje sjednice.

- Curenje informacija iz tužilačkog spisa je sigurnosno-obavještajni proboj. To se ne smije dešavati. To ugrožava istrage. Zastrašujuće je da podaci iz tužilačkih spisa cure u javnost – zavapio je Mioković.

Da bi ustanovili koliko je curenje informacija zaista "ugrozilo istragu", kako to Mioković tvrdi, potrebno je vratiti se u april prošle godine. Tada je Vahidin Munjić lišen slobode u okviru akcije "Black Tie 2". Tog 22. aprila 2024. godine mu je oduzet telefon, u kojem su pronađene poruke zbog kojih mu je više od godinu i po dana kasnije zabranjeno obavljanje dužnosti.

Dakle, istražni organi raspolažu porukama koje ukazuju na postojanje koruptivne mreže odgovorne za činjenje ozbiljnih krivičnih djela još od aprila prošle godine. Najprije su bile u Tužilaštvu Kantona Sarajevo, u ladici tužiteljice Aide Bešlije, da bi formiranjem POSKOK-a prešle u nadležnost te institucije, gdje su ponovo završile u ladici iste tužiteljice koja je u međuvremenu promijenila radno mjesto.

Prve aktivnosti POSKOK je poduzeo nakon što su poruke dospjele u javnost. Nakon što duže od godinu i po nije poduzeta bilo kakva aktivnost na istraživanju sadržaja poruka i eventualnom sankcioniranju odgovornih, Mioković je zabrinut jer je objavljivanje tih poruka "ugrozilo istragu" koja, sudeći prema izostanku bilo kakvih aktivnosti, nije ni vođena.

A istraga, da ju je iko namjeravao voditi, ne bi trebala biti zahtjevna, čak i za početnike. Nije teško ustanoviti da li su izvršena sporna zapošljavanja, da li je rođak Vahidina Munjića zaista imenovan na poziciju izvršnog direktora u javnom preduzeću u zamjenu za lojalnost, da li je kabinetu federalnog premijera zaista dojavljeno da je protiv njega pokrenuta istraga zbog anonimne krivične prijave i da li su tu dojavu uputili oni koji su trebali istražiti navode iz prijave. 

"Curenje informacija" koje duboko zabrinjava Miokovića očigledno nije "ugrozilo istragu" već ju je pokrenulo. Ono što jeste ugroženo su sloboda, status i kredibilitet aktera spornih prepiski, te povjerenje građana u institucije kojima oni rukovode.

Istragu i povjerenje građana u pravosuđe nije ugrozilo curenje informacija" već činjenica da je pravosuđe godinu i po raspolagalo tim informacijama i nije poduzelo bilo kakve aktivnosti sve dok te informacije nisu dospjele u javnost "curenjem".

Suštinski problem nije u tome što su podaci procurili, nego u onome što ti podaci sadrže i u činjenici da pravosudne institucije nisu reagovale uprkos tome što raspolažu dokazima o mogućem počinjenju ozbiljnih krivičnih djela.

Priča o "šteti za istragu" očigledno služi kao spin koji prikriva potpunu političku podređenost pravosudnih institucija i policijskih agencija, i to podređenost onima koji godinama pune javni prostor optužbama na račun političkih oponenata o kontroli istog tog pravosuđa i policije.