Nakon što je hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić podnio prijavu Kancelariji javnog tužioca u Milanu protiv predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, ponovno se aktuelizirala mračna priča o "Sarajevo safariju" – fenomenu lova na ljude tokom opsade bh. glavnog grada. Dok Vučić najavljuje tužbe protiv britanskih medija i kategorično negira da je nosio oružje, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko, u ovom intervjuu upozorava da je srbijansko društvo daleko od suočavanja s istinom.

Za Biserko je Vučićevo prisustvo na Jevrejskom groblju, u redovima Šešeljevih radikala, neosporna činjenica koja ga, bez obzira na ishod istrage u Italiji, moralno diskvalificira. U razgovoru analiziramo kako je moguće da osoba s takvom ratnom prošlošću danas suvereno vlada Srbijom, zašto intelektualne elite ne odustaju od projekta "srpskog sveta" te kakva je priroda veze između Vučića i Milorada Dodika, koju naša sagovornica opisuje kao pakt zasnovan na kriminalu i korupciji. Biserko otvoreno govori o dubokoj devastaciji vrijednosnog sistema u Srbiji, neuspjeloj tranziciji nakon Đinđićevog ubistva i potrebi za intervencijom Evropske unije radi stabilizacije regije.

Hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić prijavio je predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Kancelariji javnog tužioca u Milanu, u vezi sa slučajem "Sarajevo safari", odnosno pokretanjem istrage u Italiji povodom optužbi da su stranci plaćali pucanje na civile tokom opsade Sarajeva prije tri decenije. Ko to danas vodi Srbiju i kako je moguće da je ta osoba toliko moćna da joj ni dugotrajni protesti i nezadovoljstvo građana, uvjetno rečeno, ne mogu ništa?

- Odgovor na to pitanje mora uzeti u obzir činjenicu da srpsko društvo već decenijama živi pod snažnim pritiskom nacionalizma i populizma, te da se nikada suštinski nije opredijelilo za suočavanje sa sopstvenom odgovornošću za ratove devedesetih. Umjesto toga, sistematski se radilo na njenom potiskivanju, relativizaciji i manipulaciji.

Posebno je obeshrabrujuća činjenica da je društvo, nakon pada Miloševićevog režima, ponovno izabralo istu političku opciju – ali u još primitivnijem, brutalnijem i autoritarnijem obliku. Aleksandar Vučić u ozbiljnom, demokratski konsolidiranom društvu, koje je prošlo kroz traumu razornog ratnog desetljeća, nikada ne bi smio postati predsjednik države.

Njegova današnja moć ne počiva samo na represiji i kontroli institucionalnog aparata, već i na dubokoj devastaciji vrijednosnog sistema društva, zarobljenim medijima, proizvedenom strahu, klijentelizmu i potpunom urušavanju političke odgovornosti. Dugotrajni protesti pokazuju da u društvu postoji otpor, ali za stvarne promjene treba vrijeme i, rekla bih, historijsko strpljenje. Bez pogleda u vlastito ogledalo i odustajanja od nacionalne ideologije, suštinske promjene nisu moguće.

Svjedočimo ovih dana izjavama Aleksadra Vučića da će tužiti The Guardian i Daily Mail, britanske medije, koji ga dovode u vezu s dešavanjima na Jevrejskom groblju u Sarajevu, tj. sa "Sarajevo safarijem". Šta govori o aktuelnom predsjedniku Srbije to što kategorično negira da je tada nosio pušku na obroncima Sarajeva? Boji li se on konkretno optužnice za ratne zločine?

- Priča o tzv. "Sarajevo safariju" jeste naknadno, ali važno suočavanje sa strahotama koje su se dešavale tokom opsade Sarajeva. O tim navodima se govorilo i ranije, ali ih tada niko nije ozbiljno istraživao. Činjenica da se danas ponovno otvara ovo pitanje, i to kroz pokretanje istrage u Milanu, sama po sebi je veoma indikativna.

Srpska radikalna stranka, čiji je Vučić postao istaknuti član, bila je udarna pesnica Miloševićevog režima

Dobro je poznato da je Jevrejsko groblje bilo jedna od omiljenih pozicija s kojih se pucalo na građane Sarajeva. Postoje snimci na kojima se vidi da je Aleksandar Vučić boravio na toj lokaciji kao dobrovoljac. To je nesporna činjenica. Da li je lično pucao – to ne možemo sa sigurnošću tvrditi, jer to se mora dokazati. Međutim, politička i moralna odgovornost proizlazi već iz samog prisustva na mjestu s kojeg su se svakodnevno ubijali civili.

Srpska radikalna stranka (SRS), čiji je Vučić postao istaknuti član, bila je udarna pesnica Miloševićevog režima. Njeni aktivisti su boravili na tim brdima kao dio političke i ratne mašinerije tog vremena. Današnje kategorično negiranje i prijetnje tužbama više djeluju kao pokušaj zastrašivanja medija nego kao ozbiljan pravni odgovor – naročito zato što britanski mediji nisu iznosili kategorične tvrdnje, već su postavljali legitimna pitanja zasnovana na svjedočenjima i dostupnim snimcima.

Zato je ovo prije svega pitanje moralne, a ne samo pravne odgovornosti. Ono zadire u onaj dio njegove ratne prošlosti o kojem se u Srbiji mnogo zna, ali ne proizvodi nikakve političke posljedice. U tom smislu, ovaj slučaj predstavlja ozbiljnu moralnu diskvalifikaciju aktuelnog predsjednika, čak i bez sudske presude.

Ako istraga poprimi ozbiljniji karakter i ako se Aleksandar Vučić počne ozbiljnije pravno teretiti za učešće u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, kakve bi posljedice mogao snositi on, a kakve srbijansko društvo?

- Ovo društvo nije spremno da se suoči s tim dijelom prošlosti. Miloševoćev projekt je još aktuelan. Moramo biti realni i suočiti se s činjenicom da srpske političke i intelektualne elite još nisu odustale od projekta "srpskog sveta". Taj projekt, iako preoblikovan i često umiven modernim političkim jezikom, i dalje je zasnovan na etnokonfesionalnoj homogenizaciji i teritorijalnim pretenzijama koje su u prošlosti proizvele tragedije nesagledivih razmjera.

Čisto fenomenološki gledano, kako je uopće moguće da se na kraju 20. stoljeća, nakon početka "utopije" koju je trebalo simbolizirati rušenje Berlinskog zida, desi nešto poput "Sarajevo safarija", Srebrenice i Prijedora?

- Iz današnje perspektive, pad Berlinskog zida, nažalost, nije bio ostvarenje naših učitanih želja i očekivanja, već početak dubokog tektonskog poremećaja u međunarodnim odnosima. Ratovi u Jugoslaviji bili su, na određeni način, njegova rana i tragična najava.

Međutim, odnos prema muslimanima kao civilizacijskom, kulturnom i političkom "drugom" ima mnogo dublje historijsko trajanje – još od 19. vijeka. Taj obrazac nije nestao sa stvaranjem jugoslavenskih država, već se kontinuirano reproducirao: kako u međuratnoj Jugoslaviji, tako i tokom socijalističkog perioda.

On je ostao duboko utkan u kolektivne predstave, obrazovne narative i političke ideologije, oblikujući dugotrajne obrasce isključivanja, sumnje i dehumanizacije. Upravo taj kontinuitet objašnjava zašto su devedesete godine mogle proizvesti razmjere nasilja kakvima smo svjedočili.

Zašto su radikali u Srbiji, kada se sve sabere i oduzme, iznova i iznova dominantni akteri na političkoj sceni? Zašto nikada nije došlo do nekog ozbiljnijeg ideološkog zaokreta?

- Radikali u Srbiji ostaju dominantni politički akteri zato što nikada nije došlo do stvarnog historijskog i političkog diskontinuiteta s politikom devedesetih. Poslije 2000. godine nije provedena suštinska lustracija, nije uspostavljena jasna moralna i politička linija prema ratovima, zločinima i odgovornosti države. Umjesto toga, došlo je do adaptacije iste ideologije u "mekšoj", pragmatičnijoj i spolja prihvatljivijoj formi.

Srbija nikada nije prošla kroz ozbiljan proces denacifikacije vlastite ratne politike

Ideološki zaokret nije se dogodio jer je nacionalizam ostao temelj političke mobilizacije. On je preživio promjenu režima, promjenu međunarodnog konteksta i formalno opredjeljenje za Evropu. Nacionalizam je ostao najefikasnije sredstvo za proizvodnju straha, homogenizaciju biračkog tijela i skretanje pažnje sa socijalne devastacije, korupcije i urušavanja institucija.

Dodatno, Srbija nikada nije prošla kroz ozbiljan proces denacifikacije vlastite ratne politike. Umjesto kulture odgovornosti uspostavljena je kultura poricanja, relativizacije i samoviktimizacije. U takvom ambijentu, radikalna ideologija se ne doživljava kao historijski poraz, već kao "nedovršeni projekt".

Radikali su, osim toga, pokazali visok stepen političke prilagodljivosti: od otvorenog ekstremizma devedesetih, preko lažnog evropskog diskursa nakon 2008. godine, do današnjeg autoritarnog populizma. Suština ideologije se nije promijenila – promijenila se samo ambalaža.

Konačno, izostanak ozbiljne alternativne političke i vrijednosne ponude, slom demokratskih institucija, kontrola medija i sistematska instrumentalizacija straha omogućili su da radikalni narativ i dalje ostane dominantan okvir političkog života u Srbiji.

Da li je u prošlosti postojala neka osoba koja je mogla Srbiju povesti u neko ljepše sutra? Je li to bio Zoran Đinđić? Vidite li danas tu osobu?

- Zoran Đinđić je, bez sumnje, bio evropski političar u punom smislu riječi. Nažalost, on suštinski nije imao realne šanse da provede duboke reforme, jer nakon 2000. godine nije došlo do stvarnog raskida sa strukturama i praksama starog režima. Promjene su ostale površne, a ključni centri moći ostali su netaknuti.

Tek je njegovo ubistvo ogolilo razmjere kriminalizacije države, naročito u bezbjednosnim strukturama, koje su tada – a u velikoj mjeri i danas – imale i zadržale presudnu političku ulogu. To ubistvo je bio brutalan dokaz da duboka država u Srbiji nije poražena, već samo privremeno pritajena.

Danas, na političkoj sceni Srbije, ne vidim ličnost koja bi imala i političku snagu i moralni autoritet kakve je imao Zoran Đinđić. To dodatno govori o dubini stagnacije i porazu reformskog potencijala društva.

Do sada je zaista bila pogubna sprega Aleksandara Vučića i Milorada Dodika na odnose unutar Bosne i Hercegovine, ali i na bilateralne odnose Bosne i Hercegovine i Srbije. Miloradu Dodiku je Centralna izborna komisija (CIK) oduzela mandat, a na prijevremenim izborima za predsjednika entiteta Republika Srpska izabran je Siniša Karan, kadar Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Ipak, prema preliminarnim rezultatima, pobjeda je izuzetno tijesna. Šta ovo govori konkretno o političkoj moći Milorada Dodika i s koliko pažnje se, prema Vašem mišljenju, rezultati izbora u entitetu RS prate u štabu Srpske napredne stranke (SNS)?

- Kako stvari danas stoje, Milorad Dodik je faktički završio svoju političku karijeru. Međutim, on i dalje drži ključne poluge moći: kontrolira bezbjednosne službe, medije i značajne finansijske resurse. Bio je direktno uključen u kampanju za novog predsjednika RS-a i, uprkos svemu, njegov kandidat je pobijedio – veoma tijesno. To pokazuje da se u RS-u, kao i u Srbiji, promjene neće dogoditi preko noći. Riječ je o dugotrajnom i složenom procesu.

Koliko su Vučić i Dodik bitni jedan drugome?

- Odnos Aleksandra Vučića i Milorada Dodika bio je izuzetno blizak – djelovali su u okviru istog političkog projekta. Riječ je o državnom projektu u kojem su oni, kao političke ličnosti, dali lični pečat, prije svega kroz duboku kriminalizaciju društava i ogromnu pljačku javnih resursa. Ono što ih suštinski povezuje jesu korupcija i organizirani kriminal.

Dodik se, očigledno, pokazao politički vještijim u odnosu prema Sjedinjenim Američkim Državama: uspio je da skine sankcije sa sebe i svoje porodice, uz određene političke ustupke. Vučić je time bio zatečen. Obojica prema američkoj administraciji djeluju preko skupih lobističkih mreža, koje izuzetno mnogo koštaju.

U ovakvim okolnostima, i jedan i drugi vode bitku za sopstveni goli politički opstanak.

Kakav bi mogao biti epilog protesta u Srbiji?

- Srbija se danas nalazi u dubokom političkom vakuumu. Predsjednik Vučić više nema adekvatne odgovore na postojeću krizu. Izgubio je legitimitet kod velikog dijela društva, ali i u međunarodnim krugovima. Svojim ponašanjem dodatno podiže tenzije i pokušava da sve drži pod pojačanom kontrolom.

Srbija, nažalost, trenutno nema unutrašnji kapacitet da sama iznjedri povoljan i stabilan rasplet

Česte promjene ključnih ljudi u njegovom okruženju ukazuju na duboko nepovjerenje i ličnu nesigurnost. Posebno je važno pratiti ono što se dešava u njegovom neposrednom okruženju – očigledno je da mnogi već naslućuju kraj i pokušavaju da se na vrijeme distanciraju.

Izbori bi, u normalnim okolnostima, bili logično demokratsko rješenje krize. Međutim, Vučić očigledno više ne vjeruje u sopstvenu pobjedu. Zato je izuzetno aktivan na lokalnom nivou, vodi kampanje od mjesta do mjesta, praktično se bori za svako selo.

Situacija je izrazito napeta i ispunjena incidentima, što može voditi ka veoma opasnim scenarijima. Lično smatram da je u ovakvim okolnostima nužna aktivna pomoć Evropske unije – bilo kroz organizaciju okruglog stola, bilo kroz neki drugi oblik političkog posredovanja. Srbija, nažalost, trenutno nema unutrašnji kapacitet da sama iznjedri povoljan i stabilan rasplet.

Sve ukazuje na to da će tranzicija biti dugotrajan proces i da će neminovno zahtijevati snažnu međunarodnu podršku.

Iako je ovo "pitanje od milion dolara", kako je i je li uopće moguće stabilizirati odnose u regiji na duže staze?

- Cijeli region danas prolazi kroz svojevrsnu demokratsku regresiju, što se direktno odrazilo i na regionalne odnose, koji su sve više marginalizirani – prije svega zbog destabilizirajuće uloge Beograda. To, naravno, ne znači da svaka od država u regionu nema svoje unutrašnje probleme i ozbiljne izazove.

Sretna je okolnost što se Evropska unija, nakon dužeg perioda pasivnosti, ponovno vratila na Zapadni Balkan – i to prije svega kroz bezbjednosnu prizmu, ali i s jasnom političkom namjerom da region čvrsto veže za evropsku zajednicu. Time se otvaraju nove mogućnosti, posebno za Bosnu i Hercegovinu: za jačanje državne funkcionalnosti, ubrzanje evropskih reformi i smanjenje spoljne destabilizacije. Posljedično, to je prilika i za stabilizaciju čitavog regiona.