Privremeni premijer Libana Nedžib Mikati potvrdio je 30. septembra spremnost njegove vlade da implementira prijedlog o prekidu vatre s Izraelom, iako njegova vlada i oružane snage Libana direktno učestvuju u neprijateljstvima. Ovaj prijedlog predstavile su SAD, Evropska Unija i neke vodeće arapske zemlje a isti uključuje raspoređivanje libanskih državnih oružanih snaga na izraelsku granicu južno od rijeke Litani, kako nalaže Rezolucija UN-a 1701. Premijer Mikati naglasio je da Liban u potpunosti podržava sadržaj zajedničke izjave o prekidu vatre koju su usaglasile i predložile gore navedene države i multilaterlane organizacije država, potvrdivši da je to i službenim stav libanske vlade. Ono što promiče pažnji medija, jeste to da je ovaj prijedlog, kako navode neki respektabilni analitičari, bio, navodno, prihvatio i ubijeni lider Hezbollaha Hasan Nasrullah, davši svoju saglasnost premijeru Mikatiju posredno preko svog saveznika, predsjedavajućeg Libanskog parlamenta Nabiha Berrija, lidera manje šiijske frakcije u Libanu, Amal (Nada). 

Navodno je izraelski premijer Benjamin Netanyahu također verbalno bio pristao na ovaj prijedlog, ali se pokazalo da je, ustvari, na umu imao potpuno drugi, tajni plan koji je drugim kanalima dogovorio sa svojim američkim zaštitnicima, iskoristivši pregovore i postojanje prividnog otopljavanja odnosa i kreiranja dobre volje i tračka nade, kako bi kapitalizirao na faktoru iznenađenja i lakše proveo planirano ubistvo Hasana Nasrullaha, eskaliravši sukob  kriminalnim činom ubijanja nekoliko stotina nevinih civila u južnom predgrađu Bejruta, kao posljedicu zločina koji je tretiran kolateralnom štetom nužnom za eliminaciju vođe Hezbollaha, njegovih saradnika i vojnih zapovjednika ove libanske organizacije. 

Izraelski lider je nakon nekoliko uspješnih napada protiv Hizbullaha, od terorističkog čina postavljanja eksplozivnih naprava u elektronske instrumente za komunikaciju (dojavljivače –pejdžere), walkie-talkie i druge naprave, pa do eliminacije vojnih zapovjednika Hezbollaha, vidio šansu da ostvari cilj potpune eliminacije Hezbollaha i uništenja raketnog arsenala kojim on raspolaže, a koji Izrael vidi kao najveću prijetnju svojoj sigurnosti (čitaj dominaciji Bliskim istokom).

Javno deklarirani cilj Izraela, kojim danas upravlja najekstremniji režim u povijesti ove zemlje od njenog  proglašenja 1948. godine, čiji najekstremniji ministri i koalicioni partneri vladajućeg Likuda u šaci drže premijera Netanyahua, jeste kreiranje uvjeta na bojnom polju kako bi se moglo vratiti približno 60.000 izraelskih Jevreja izbjeglih iz svojih naselja na sjeveru Izraela početkom sukoba koji traje od oktobra prošle godine. Tada je Hezbollah, u znak solidarnosti s Palestincima, otvorio sjeverni front prema Izraelu omogućavajući braniocima Gaze da se lakše mogu oduprijeti izraelskoj agresiji i genocidu koji provodi Tel Avivi, ubivši pritom više od 42.000 nevinih civila, žena i djece i razorivši kompletnu infrastrukturu i mogućnost življenja u ovoj enklavi, koja je skoro dvije decenije egzistirala kao najveći koncentracioni logor pod otvorenim nebom.

DRŽAVA NA STAKLENIM NOGAMA

Libanski premijer Mikati također je naveo da ga je predsjednik parlamenta Nabih Berri uvjeravao da će se parlament, kada se postigne primirje, sastati da izabere novog predsjednika Libana. Mjesto predsjednika Libana, koje po ustavu pripada predstavniku maronitske kršćanske zajednice, upražnjeno je od oktobra 2022. godine, kada je istekao mandat bivšem predsjedniku Michelu Aounu, bivšem lideru Slobodnog patriotskog pokreta (FPM), jednog od najutjecajnijih političkih pokreta maronitskih kršćana u Libanu, a koji ima dobre odnose s Hezbollahom i koalicioni je partner libanskog šiijskog pokreta otpora.

U korist dobre saradnje dva pokreta išla je i činjenica da Michel Aoun također potiče s juga Libana, glavnog libanskog regionalnog popularnog uporišta Hezbollaha. Aoun dobro poznaje odnose unutar šiijske libanske zajednice iz kojeg je ranih osamdesetih godina nastao Hezbollah, pokret otpora izraelskoj okupaciji Libana. U početku je to bio pokret za emancipaciju potlačene i obespravljene šiijske manjine koji je pokrenuo Musa Sadr, utjecajni šiijski libanski imam koji je utjecao na formiranje šiijske skupine Amal (Nada) iz kojeg je kasnije, zbog vjerskih, ideoloških i političkih neslaganja nastao znatno snažniji pokret Hezbollah.

Bilo je perioda kada su ova dva pokreta bili u međusobnog antagonizmu pa čak i u oružanom sukobu, kao i u sukobu s palestinskim ljevičarskim oružanim frakcijama. Ali, Amal i Hezbollah  danas su nerazdvojni šiijski dvojac s podijeljenim ulogama u libanskom društvu i politici koji zajednički drže jak blok u parlamentu i bez kojih se u Libanu ništa ne može odlučivati niti se može izabrati predsjednik ove države. Amal i njegov lider Nabih Berri, najpoznatija i najdugovječnija ličnost libanske političke scene, bogati političar rođen u Zapadnoj Africi, u državi Sierra Leone, kontrolira dobar dio političkih i činovničkih pozicija u državi i komunicira sa zapadnim diplomatima, dok je Hezbollah, koji je proskribiran kao teroristička organizacija na zapadu, fokusiran pretežno na oružani otpor Izraelu i pružanje usluga svojim pristalicama. Osim toga, Hezbollah je i najveća politička partija u modernoj povijesti Libana. Kao takva, ima višestruku ulogu kao društvena, humanitarna i obrazovna organizacija, koja je u dobroj mjeri nadomještala odsustvo uloge države, pružajući usluge stanovništvu Libana, posebno marginaliziranoj šiijskoj zajednici, koja je bila zanemarena od države, naročito zbog korumpiranih državnih struktura koje su decenijama ovisile o klijentelističkim odnosima i vjersko-sektaškoj podršci i kompromisu različitih grupa u Libanu, koje su petnaestogodišnji građanski rat (1975–1990) nakon potpisivanja mira u Taifu 1989 prenijele u politički domen.

^{Posljedice eksplozije iz 2020. godine}

Hezbollah, kao najveća politička snaga u Libanu, svojim utjecajem i reputacijom pružanja efektivnog otpora izraelskoj ekspanzionističkoj politici – što je demonstrirao 2000. i posebno 2006. godine porazivši izraelske okupacione snage (jedina arapska formacija koja je uspjela poraziti Izrael) – uspijevao je vješto balansirati druge snage u zemlji, održavajući ravnotežu i relativni mir u duboko korumpiranom, nestabilnom i osiromašenom Libanu, posebno nakon teške finansijske krize 2019. i eksplozije amonijum nitrata koji je bio namijenjen za jednu afričku državu, a koji je godinama bio uskladišten u luci u Bejrutu gdje je eksplodirao 4. augusta 2020. godine. Vjerovatno uslijed izraelske sabotaže ili napada dronom u cilju političke destabilizacije Libana kako bi se uzdrmala pozicija Hizbullaha. U ovom je napadu poginulo 220 osoba a 7.000 ih je ranjeno. Devastirano je kompletno jezgro ove metropole i čitava susjedna predgrađa a šteta je procijenjena na 15 milijardi dolara. Naravno, Izrael i zapadni mediji su za eksploziju optužili Hezbollah, čiji su ljudi, navodno, imali kontrolu nad lukom, iako je Hezbollah negirao bilo kakvu odgovornost.

ZAŠTO LIBAN NE MOŽE IZABRATI PREDSJEDNIKA

Libanski parlament je od 2022. godine zasjedao više od trinaest puta bezuspješno pokušavajući, izabrati Aounovog nasljednika, ali zbog opstrukcija i bojkota, odsustva konsenzusa među vodećim političkim akterima te usljed uplitanja stranih sila (zapadnih i regionalnih) nije uspio izabrati novog predsjednika. Liban je tokom svog postojanja sve vrijeme pod utjecajem regionalnih nadmetanja i geopolitičkih rivalstava SAD-a i Francuske s jedne strane, i regionalnih sila Irana, Sirije i Saudijske Arabije, s druge strane. Otud i poštapalica o tome kako se libanski predsjednik nikad nije birao u Libanu, već je njegov izbor proizvod kompromisa vanjskih aktera.

Zapadne zemlje, posebno SAD i Francuska, imaju svoje preferencije za predsjednika i svoju viziju budućnosti Libana. Vide ga bez Hezbollah ili makar s njegovim reduciranim utjecajem, a time indirektno i smanjenim utjecajem Irana pa i Sirije. Zapadni i antiiranski blok zemalja daje podršku Josephu Khalilu Aounu, aktuelnom zapovjedniku oružanih snaga Libana, koji nije u srodstvu s bivšim predsjednikom, iako je kršćanin i nosi isto prezime.

Saudijska Arabija također ima svoje preferencije. saudijski ambasador u Bejrutu često koordinira političku strategiju sa zapadnim ambasadama u nastojanju da oslabi poziciju Hezbollaha. Saudijska Arabija želi jaču ulogu u vlasti posebno za Partiju Libanskih snaga (Lebanese Forces Party), kršćansku političku partiju nastalu iz notorne kršćanske milicije falangista pod vodstvom Bašira Džemaila koje je obučavao, finansirao i usmjeravao Izrael. Ove su ekstremističke kršćanske milicije pod kontrolom Izraela počinile monstruozne zločine nad palestinskim izbjeglicama, ženama i djecom u logorima Sabra i Šatila 1982. godine i nad drugim civilima u Libanu. Lider današnje političke grupacije LF je Samir Geagea (Dža’dža’). Bio je Džemailova desna ruka za vrijeme libanskog građanskog rata, a oslobođen je iz zatvora 2005. godine nakon više od decenije služenja kazne za ratne zločine i ubistvo političkih oponenata. Njegov brat, koji živi u Americi, potpredsjednik je Univerziteta u državi Maryland. Samir je ranije bio omiljeni kandidat Rijada za predsjednika Libana, ali se povukao iz utrke. Ovaj nekadašnji lider ekstremističke kršćanske milicije, koja je počinila masovne zločine, smatra da je Liban jedina arapska država, pored Palestinaca, koja ratuje protiv Izraela. On tvrdi da je za to najviše kriv Hezbollah i zbog toga se može smatrati izraelskim omiljenim proksijem u Libanu a podržava ga i Saudijska Arabija.

Hezbullah, pak, podržava predsjedničkog kandidata Suleimana Frangiau, unuka bivšeg predsjednika Libana, koji pripada jednoj od najutjecajnijih političkih dinastija maronitske kršćanske zajednice u Libanu, a blizak je Iranu i Siriji. Zet bivšeg predsjednika Aouna, Džebran Basil, lider Slobodnog patriotskog fronta, maronitske partije koja je u antagonističkom odnosu sa LF-om koji predvodi Džadža, nije uspio dobiti dovoljnu podršku za predsjednika. Sankcioniran je od SAD-a zbog korupcije ali i bliskosti FPM-a s Hezbollahom.

Premijer Mikati također je potvrdio spremnost vlade Libana da rasporedi svoju vojsku južno od rijeke Litani odmah nakon postizanja primirja. SAD i njegovi zapadni i arapski saveznici su 25. septembra objavili saopćenje kojim pozivaju na trosedmični prekid vatre između Hezbollaha i Izraela. Australija, Kanada, Evropska unija, Francuska, Njemačka, Italija, Japan, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Velika Britanija i Katar potpisale su izjavu za koju su rekli da će omogućiti pregovore koji će primorati Hizbulllah da se pridržava Rezolucije 1701 Vijeća sigurnosti UN-a, uz paralelno postizanje primirja u Gazi. “Vrijeme je da se postigne diplomatsko rješenje koje će omogućiti civilima s obje strane granice da se sigurno vrate svojim kućama”, navodi se u saopćenju.

ŠIRI STRATEŠKI CILJEVI IZRAELA

Međutim, izraelska politička vrhuška odbacila je poziv na prekid vatre. “Neće biti primirja na sjeveru. Nastavit ćemo se boriti protiv terorističke organizacije Hezbollah svom snagom do pobjede i sigurnog povratka stanovnika sjevera svojim domovima”, rekao je izraelski ministar vanjskih poslova Israel Katz 26. septembra. Izrael je nakon toga pokrenuo masovnu kampanju bombardiranja u kojoj je 27. septembra ubio Hasana Nasrullaha i druge visoke zapovjednike ovog libanskog pokreta otpora a izraelska vojska je potom započela pripreme za kopnenu invaziju na južni Liban.

Treba podsjetiti da Rezolucija UN 1701, donesena nakon okončanja rata između Hezbollaha i Izraela 2006. godine, nalaže potpuno povlačenje izraelske vojske iz južnog Libana uz uvjet da i Hezbollah povuče svoje borce u područja sjeverno od rijeke Litani, a da se libanska regularna vojska i mirovne snage UN-a (UNIFIL) rasporede duž granice između Libana i Izraela.

Izrael se odlučio na kopnenu invaziju južnog Libana. Nazvao ju je ograničenom i privremenom operacijom čiji je cilj potisnuti borce Hezbollaha i Amala te drugih sunitskih frakcija otpora preko rijeke Litani, kako bi omogućio stvaranje tampon zone za siguran povratak 60.000 Jevreja izbjeglih sa sjevera Izraela zbog prekograničnog raketiranja koje poduzima Hezbollah.

^{Veliki Izrael kao strateški cilj} 

Izrael to jedino može postići etničkim čišćenjem Libanaca s juga. Međutim, Izrael ima i daleko šire strateške ciljeve, a to je prije svega neutralizacija Hezbollaha i masovnog raketnog arsenala ovog oružanog pokreta. Osim toga, ekstremisti u izraelskoj vladi, koji zastupaju supremacijske interese doseljeničkih cionista, a koji kontroliraju premijera Netanyahua, vide idealnu šansu ovog momenta za ostvarenje nekoliko ciljeva smatrajući ih osnovnim pretpostavkama za uspješnu dominaciju Bliskim istokom. Ti ciljevi su: 1. Poništavanje politike prema Gazi koju je Šaron 2005. godine inaugurirao unilateralnim povlačenjem iz dijela Gaze. Ben Gvir i Smotrič žele ponovnu okupaciju Gaze i zato provode genocid; 2. Povratak okupacije južnog Libana ali i potpun reinženjering političke vlasti u Bejrutu i nametanje marionetskog režima koji će Izraelu pomoći da lakše ostvari dominaciju regijom. Ovaj aspekt politike kompatibilan je sa željama Rijada i Washingtona: 3. Reverziju ograničenih dosega Sporazuma iz Osla, de facto aneksijom okupirane Zapadne obale, čega su obrisi već na sceni, kako bi se izvršilo etničko čišćenje Palestinaca i njihovo protjerivanje u Jordan radi stvaranja tzv. velikog Izraela.

Iran je odlučio da se odlučno suprotstavi ovim izraelskim ciljevima i zato je, u namjeri da to spriječi, ali i da povrati privremeno narušeni imidž, nakon prethodnog oklijevanja da izvrši odmazdu za ubistva Ismaila Haniye, Hasana Nasrullaha i svojih generala jer se nadao da će primirje u Gazi biti sklopljeno, lansirao salvu od približno dvjesto balističkih raketa na vojne ciljeve u Izraelu, od kojih su neke presretnute, ali su mnoge pogodile ciljeve.

Zapadni i izraelski lideri i mediji prikrivaju rezultate ovog napada prijeteći odmazdom Iranu, ali neki objektivniji analitičari iz Tel Aviva kazali su za američki medij Democracy Now da su iranske rakete došle nenajavljeno, da su bile precizne i razorne, da su pogodile važne vojne instalacije a da pritom nije bilo civilnih žrtava, dodavši da je Iran tačno znao gdje se nalaze izraelske mete i da Izrael nema strateškog rješenja za svoju sigurnost već da sve više, opijen nekim taktičkim pobjedama, gubi orijentaciju i srlja u propast.