„Netanyahu, ako ti Mossad još nije rekao, mogu ti ja reći da mi se koljena tresu. Govoriti ovdje je kao polagati ispit pred najboljim govornikom na svijetu“, ovako je premijer Albanije Edi Rama započeo svoj govor tokom posjete izraelskim vlastima i Knnesetu. Naravno, njegov prijatelj „Bibi“ (Benjamin Netanyahu) i kolege uputili su gromoglasan aplauz uz veliko oduševljenje Raminim potezom. Nema ništa sporno u tome da premijeri između sebe gaje prisne odnose. Funkcioner u  vlastima, Trojkin Edin Forto, ovakvo bi ponašenje jednostavno nazvao: „Susramlje“! E, upravo to je ono što najbolje može opisati postupak Edija Rame tokom susreta s izraelskim kolegama.

Nije Rami prvi put da se na sličan način obraća državama koje smatra saveznicima, pa je tako prošle godine na dočeku italijanske premijerke Giorgie Meloni klečao na koljenima, što je postalo viralno na društvenim mrežama. Shodno tome, potez u Izraelu se treba shvatiti i kao dio njegovog šireg političkog showa, koji postaje dio njegovog imidža.

Albanija i Izrael imaju dugu historiju odnosa, o čemu svjedoči albansko priznanje nezavisnosti Izraela još davne 1949. godine. Ipak, diplomatski odnosi su uspostavljeni tek 1991. godine, a u posljednjih nekoliko godina dostigli su zavidan nivo. Postoji više područja u kojima Albanija i Izrael bilježe uspon u odnosima.

Naime, Albanija je među najvećim izvoznicima mazuta u Izrael, dok Izrael, uz energetske inovacije, u Albaniji planira investirati i u namjensku industriju. Tokom 2025. godine izraelska kompanija Elbit Systems potpisala je ugovor s Vladom Albanije o uspostavljanju pogona u kojem bi se proizvodilo različito visokosofisticirano naoružanje.

Izrael posmatra ovu zemlju kao prozor u Zapadni Balkan, čemu doprinosi i historijat u odnosima Tirane prema Tel Avivu, ali i to da se Albanija pozicionirala kao država koja “ispunjava želje”. Potvrda ove teze jeste odluka vlasti u Albaniji da 2013. godine primi grupu od 3.000 pripadnika “Organizacije narodnih mudžahedina Irana”, koja je dugo godina bila okarakterisana kao teroristička organizacija i od strane Sjedinjenih Američkih Država.

Ova organizacija godinama aktivno radi s teritorije Albanije protiv aktuelnih vlasti u Teheranu. Drugi primjer jeste ideja o formiranju takozvane “Bektašijske države”, koja se u javnosti predstavljala kao “balkanska verzija Vatikana”. Rama je ovu ideju predstavio čak i tokom zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 2024. godine. Prema izvorima dobro obavještenih diplomata, Rama u diplomatiji koristi pragmatičan pristup, u zamjenu za ostvarivanje njegovih zacrtanih ciljeva, pa je i iza ideje o Bektašijskoj državi posrijedi određeni interes.

Dobri odnosi s francuskim predsjednikom Macronom, Netanyahuom te drugim liderima, ipak, ne donose stabilnost Rami, kojeg opozicija i kritičari nazivaju čak “albanskim Madurom”. Nedavno održani masovni protesti protiv vlade u Tirani, nastoje od strane Rame biti nadoknađeni vanjskoplitičkim uspjesima, ali i ustupcima partnerima poput Izraela, koji će albansku naklonost veoma rado iskoristiti za širenje malignog utjecaja na Zapadnom Balkanu.

U istom trenutku kada je Rama boravio kod Netanyahua, bivši visokopozicionirani političar bosanskih Srba Milorad Dodik bio je na prijemu kod izraelskog predsjednika Hertzoga, gdje je pokazao da mu historija baš i ne ide od ruke, te je, govoreći o Sarajevskoj hagadi, istu ponudio “vratiti” u Izrael, bez da zna da potonja nikada nije bila u Izraelu. Dodiku je cilj da kroz snishodljivost, također, dobije naklonost Izraela, a put do tog cilja mu je manje bitan.

Ramini i Dodikovi potezi pokazatelj su da Izrael na Zapadnom Balkanu ima partnere koji su spremni ustupiti svoje resurse za sve vrste izraelskog djelovanja, posebnog onog koji Mossad najviše voli, a to je obavještajno. Ovakva politika sasvim sigurno je usmjerena i na turske interese na Zapadnom Balkanu, te je sve izvjesnije kako će Izrael, uz pomoć svojih “balkanskih proxy partnera”, pokušati da ograniči utjecaj Turske.

Ono što je zanimljivo jeste da Srbi, Albanci, ali i Hrvati nastoje pridobiti Izrael na svoju stranu, a konstelacija odnosa i geopolitička kretanja ukazuju na to da, koliko god se trudili podilaziti Izraelu, na kraju će ostati nezadovoljni, jer nije moguće da, u konačnici, svi akteri budu zadovoljni izraelskim tretmanom.