Novi Pazar, grad gdje se, prema režiji iz Beograda, "srpsko-muslimanska ljubav" mjeri po kilogramu bombona i broju kamerama snimljenih osmijeha. Aleksandar Vučić, veliki dramaturg savremenog balkanskog teatra, ponovo se pojavio u ulozi "dobrotvora", dijeleći Bošnjacima čokoladne riječi umotane u zlatni celofan. Podsjeća li vas to na nešto? Naravno, kako ne – Ratko Mladić, Potočari, čokoladice i kamere. Jer ništa ne govori "mir" kao slatki zalogaj pred gorku stvarnost.
"Mi želimo mir i zajedništvo", grmi Vučić, dok iza zavjese priprema – ne košaru slatkiša – nego 72. brigadu specijalnih operacija Vojske Srbije. Ali, ne brinite, to nije protiv Bošnjaka, kaže on, to je valjda neka vojna joga u Pekingu, možda da se tamo, daleko od očiju, nauče nove tehnike "specijalnih prijateljstava".
Vučić, majstor dvostrukog jezika, govori o bratstvu, dok šapuće o "bezbjednosti". Govori o miru, dok šalje vojsku. Govori o Sandžaku kao o "srcu Srbije", dok se u to srce utiskuju simboli sile. I sve to uz obavezno teatralno ponavljanje: "Za koga ili protiv koga?"
E, to je pravo pitanje. Za koga ili protiv koga?
Za Bošnjake, kojima se dijele prazne riječi i paternalistički osmijesi? Protiv Bošnjaka, jer se u tišini šalju specijalci u inostranstvo, valjda da se malo "prošetaju" i podsjete čiji su mišići? Ili možda za same sebe, za vlastiti PR, za igru pred međunarodnim auditorijem, gdje Vučić mora istovremeno biti i mirotvorac i nacionalni junak, i zaštitnik, i prijetnja?
Novi Pazar je tako postao pozornica gdje se igra predstava "Slatko pomirenje", dok iza kulisa bruji mašina koja proizvodi strah. Bošnjaci u Sandžaku znaju čitati između redova – jer historija ih je naučila da iza svake čokoladne parole može stajati gorak plan.
Vučić, poput lošeg parodiste, imitira i Mladića i mirotvorca, pokušavajući da svijetu proda sliku čovjeka koji "sve drži pod kontrolom". Ali ironija je da što više dijeli čokoladne riječi, to više pokazuje koliko su one prazne.
Za koga ili protiv koga? Odgovor je jednostavan – za sebe, protiv zdravog razuma.

