Izraelski premijer Benjamin Netanyahu nema namjeru napustiti Gazu, ni prije općih izbora u Izraelu – koji će se vjerovatno održati u oktobru – ni nakon toga.
Ustupanje jednog centimetra od otprilike 70 posto teritorije koju njegova vojska trenutno zauzima u Gazi većina izraelskih birača smatrat će slabošću i rezultiralo bi otvorenom pobunom unutar njegove ekstremističke koalicije.
On je više puta jasno stavio do znanja svoje namjere. Nedavne izjave izraelskog političkog rukovodstva samo su pojačale tu stvarnost, a zvaničnici insistiraju da Izrael mora održati neograničenu vojnu dominaciju nad Pojasom i eksplicitno odbacuju svaki okvir koji zahtijeva potpuno povlačenje trupa.
Za Netanyahua, vojni otisak u Gazi je trajni element, a ne privremeni adut za pregovaranje, piše Ramzy Baroud, urednik portala Palestine Chronicle.
Neki bi mogli tvrditi da su Netanyahuove izjave samo politička hrana usmjerena na produženje njegove karijere i izbjegavanje katastrofalnih ishoda koji ga čekaju – u smislu državnih istraga i sudskih suđenja – ukoliko bude smijenjen s vlasti.
Međutim, njegova ekstremistička politika tokom cijele karijere na čelu izraelske politike govori drugačije. U Netanyahuovoj historiji nikada nije postojao period u kojem je pokazao istinsku spremnost na kompromis ili angažman u autentičnom političkom procesu s Palestincima.
Ovo svodi poentu Odbora za mir, predvođenog Washingtonom, i njegovih kasnijih administrativnih tijela na gotovo irelevantnu razinu. Ovi subjekti - uključujući Nacionalni komitet za upravljanje Gazom (NCAG) i multinacionalne Međunarodne stabilizacijske snage (ISF) - navodno su okupljeni s jedinim ciljem upravljanja prijelaznom fazom, isporuke humanitarne pomoći i raspoređivanja mirovnog tampon-a kako bi se olakšalo postepeno povlačenje izraelske vojske.
Čini se da se oblikuju dva odvojena, nepomirljiva puta. Jedan je izraelski put nastavka rata, ukorijenjene vojne okupacije i produženog genocida. Drugi je međunarodni put, čvrsto kontroliran od Washingtona, a uglavnom usmjeren na pronalaženje alternativnih načina upravljanja Gazom u ime Izraela.
Pa ipak, čak i uz svoja očigledna ograničenja, prva faza plana za Gazu teoretski obećava fazno repozicioniranje izraelske vojske, održivo primirje, masivan priliv pomoći za obnovu i postepenu predaju civilne uprave nefrakcijskoj palestinskoj vlasti.
Malo toga je zapravo ispunjeno. Dok Sjedinjene Države i međunarodni izaslanici tvrde da prekid vatre zavisi od razoružanja, Izrael je iskoristio diplomatsku blokadu da progura svoje trupe dalje u Pojas umjesto da ih povuče. Pomoć je i dalje blokirana na granicama, a obećana obnova nije ni počela.
Indirektni pregovori su u toku u Kairu, iako se čini da se samo Palestinci smatraju odgovornima ili se od njih očekuje da naprave velike ustupke. Štaviše, nakon 19 godina Hamasove vladavine Gazom, pokret je 6. jula objavio da je zvanično raspustio Komitet za hitne slučajeve koji je upravljao Pojasom.
Pokret je izrazio punu spremnost da prenese upravljanje na Nacionalni komitet, namijenjen upravljanju Gazom u okviru plana koji su posredovale SAD. Na papiru, ovo sugeriše da je politička tranzicija konačno u toku. U stvarnosti, takva tranzicija se ne dešava.
Izrael aktivno sprječava ovu tehnokratsku vladu da preuzme bilo kakve stvarne dužnosti. Umjesto da olakša civilnu primopredaju, izraelski kabinet za političku sigurnost potpuno je odbacio tranziciju.
Izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Sa'ar otvoreno je ovaj potez nazvao "trikom", tvrdeći da bi tehnokratska administracija bila odgovorna samo za općinske zadatke poput odvoza smeća, a istovremeno bi omogućila mrežama otpora da opstanu.
Umjesto toga, izraelska vojna strategija nastavlja podsticati uslove koji potkopavaju svaku mogućnost stabilizacije razorenog Pojasa. Njen cilj nije samo odbacivanje alternativne palestinske administracije, već i osiguranje da se uopće ne može pojaviti funkcionalna palestinska upravna vlast.
Time Tel Aviv želi stvoriti trajni vakuum u upravljanju, sijući daljnji haos i fragmentaciju.
Ako se nijednom alternativnom palestinskom političkom tijelu ne dozvoli stabilizacija Gaze, podrazumijevani kolaps će neizbježno prisiliti lokalne frakcije da ponovo uspostave kontrolu nad svakodnevnim preživljavanjem, dajući tako Izraelu još više izgovora da nametne veću kaznu bespomoćnom stanovništvu.
Nakon političkog poteza Hamasa, Izrael je jednostavno odgovorio svojom standardnom valutom: trenutnim nasiljem. Ovo je bilo jasno ilustrovano 9. jula, kada su izraelske snage izvele ciljani zračni napad na vozilo u gradu Gazi u neuspjelom pokušaju atentata na glasnogovornika Hamasa Hazema Qassema.
Iako je pokušaj atentata propao, napad je poslao jasnu poruku da Izrael nema namjeru poštovati političke transformacije ili primirje.
Iako se ne grade kuće, ne grade se škole, niti se obnavljaju bolnice, jedini broj koji stalno raste je broj mrtvih i ranjenih. Ljudska cijena dostigla je nezamislive razmjere: broj palestinskih žrtava u Gazi premašio je 73.000, a broj ranjenih premašio je 173.200.
Nažalost, ovi brojevi nastavljaju svakodnevno rasti: Više od 1.090 Palestinaca je ubijeno otkako je prvobitno dogovoren takozvani okvir prekida vatre, što dokazuje da primirje postoji samo u medijskoj retorici, a ne na terenu.
To nas ostavlja sa jednim, neizbježnim zaključkom: politički put usmjeren na rekonstrukciju Gaze i okončanje izraelskog vojnog prisustva ima malo veze sa sumornom stvarnošću koja se odvija na terenu.
Jedini izlaz je jača, nezavisna međunarodna volja koja će osloboditi budućnost Gaze iz Netanyahuovog stiska, pretvarajući političke sporazume u neposredne humanitarne rezultate i definitivan kraj izraelske okupacije.
Dok Izrael ne bude primoran da se odrekne svoje vojne kontrole nad Gazom, svaki novi odbor, mehanizam rekonstrukcije ili diplomatska inicijativa rizikuje da postane tek nešto više od političkog teatra.
Početna
Najnovije
Najčitanije
Na vrh