Gledam neki dan, bliješti sa jumbo plakata po gradu. K'o Las Vegas usred pomrčine uma. Smiješi mi se neki nabildani, preplanuli lik, garant negdje s Azurne obale, skače s nečega u nešto tirkizno. Ispod piše: "SARAJEVO JUMPING FIESTA 2026 – ADRENALIN U SRCU GRADA!". Font k'o da ga je dizajnirao sljepac, boje pršte, a u ćošku, diskretno, ali opet da se vidi, logo našeg kantona i logotip nekih javnih preduzeća koja jedva krpe kraj s krajem. I naravno, veliki, moćni, internacionalni brend koji "daje krila".

Prva pomisao: super, dešava se nešto. Druga pomisao, ona koja dođe kad prođe prvi marketinški udar na mozak: čekaj, gdje će skakat'? Kontam, nije valjda... Jeste. Bembaša. Miljacka.

Hajmo sad svi kolektivno da udahnemo duboko u pravcu Bembaše. Osjetite li? To smrad kanalizacije. Miris uspješne turističke sezone i još uspješnijeg projekta. Miris mješavine teških metala, nerazgrađenog deterdženta sa Pala, fekalnih bakterija koje su se otele kontroli i entuzijazma naših gradskih otaca.

Ovo nije članak o ekologiji, da se odmah razumijemo. Boli mene briga hoće li onaj preplanuli maneken s plakata dobiti ešerihiju koli ili će mu se treće oko otvoriti od radijacije mulja. Ovo je priča o nama. O vama. O našem novcu koji leti s tih improvizovanih skakaonica direktno u privatne džepove, dok nam se u lice smiju i govore kako smo postali "svjetska metropola ekstremnih sportova". Š'a ima?

Pošto u ovoj našoj kasabi, koja tripuje da je Monako, novinarstvo uglavnom služi da prenese saopštenje stranke, ja sam odlučila da malo čačnem. Onako, amaterski, koliko mi vrijeme i želudac dozvoljavaju. Ko, ba, ovo organizuje?

Zvanično, nosilac projekta je "Turistička zajednica Kantona Sarajevo" uz svesrdnu pomoć Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo.  Divno. Jest da nam prodaju maglu u tegli i pričaju o milionima turista dok mi ne možemo proći Ferhadijom, jer u jeku sezone (turističke) "Amidžić doo" radi na podizanju novog asfalta. S druge strane, Dariva nam stoji puna rupa, al tamo se ništa ne radi, jer je ona malo sa strane, pa se izvođenje "radova" ne može adekvatno prezentirati u svoj svojoj veličini i važnosti. Ali Turistička zajednica je samo protočni bojler. Oni raspišu tender za "tehničku organizaciju i promociju događaja od značaja za Kanton". I na taj se tender, gle čuda, uvijek javi ista ekipa.

U ovom slučaju, posao dobija svježe registrovano "Udruženje za promociju urbanih sportova i zdravog života – Skok u budućnost". Nikad čuli? Niste jedini. Osnovano prije tri mjeseca. Adresa – stan u nekom novogradnja-soliteru na Stupu. Predsjednik udruženja – izvijesni Adnan, prezime nebitno, ali je bitno da mu je daidža pomoćnik ministra za sport i kulturu. A direktorica marketinga u udruženju je, pazite sad, nevjenčana supruga direktora jedne od gradskih firmi čiji je logo također na plakatu. Sve slučajnost do slučajnosti.

To "Udruženje" onda, za masne pare koje je dobilo od Turističke zajednice (čitaj: od našeg budžeta), unajmljuje firmu za event menadžment. Firma se zove "Spectaculum d.o.o.". Vlasnik – pogađate? Najbolji prijatelj i poslovni partner onog daidžinog sestrića. "Spectaculum d.o.o." je zadužen za sve: da dovede skakače, postavi onu sklepanu skelu, lafo skakaonicu, iznajmi 500 metara brendirane ograde, osigura ozvučenje s kojeg će treštati neki generički tehno i plati influensere da se taguju s Bembaše uz hešteg #SarajevoVibes #AdrenalineRush.

I tu dolazimo do Red Bulla, Nikea i ostale ekipe. Mislite da oni plaćaju nama što se njihov logo vrti po našoj kanalizaciji? Ma kakvi! To je vrhunac prevare. Naša gradska vlast, preko ovih NVO-satelita i d.o.o.-izdajnika, zapravo plaća da bi se veliki, moćni brend uopšte pojavio ovdje. To se u njihovom rječniku zove "licenciranje događaja" ili "strateško partnerstvo". U prijevodu: "Mi vama keš, vi nama iluziju da smo bitni". Mi njima damo 200.000 KM budžetskih para da bismo dobili pravo da koristimo njihovo ime i dovedemo dva njihova lika koji će skočiti, isprati se medicinskim alkoholom i prvim letom pobjeći glavom bez obzira.

Firma "Spectaculum d.o.o." fakturiše Turističkoj zajednici:
-   Brendiranje lokacije (čitaj: pet plastičnih transparenata): 25.000 KM
-   PR i marketing usluge (čitaj: dva saopštenja i 10 plaćenih objava na Instagramu): 40.000 KM
-   Angažman stranih sportista (likovi koje niko ne zna, ali zvuči moćno): 60.000 KM
-   Tehnička podrška i logistika (čitaj: skela, dva zvučnika i agregat): 55.000 KM
-   Nepredviđeni troškovi (čitaj: "da se nađe" daidžinom sestriću): 20.000 KM

Suma sumarum: vaš novac, kojim se mogla zakrpiti ulica, opremiti vrtić ili kupiti aparat za bolnicu, spiska se na jednodnevnu farsu. Na paravan.

Ovaj događaj je savršena metafora našeg društva. Mi smo opanak koji je navukao Air Max patiku. Seljakluk koji se obukao u Armani odijelo kupljeno na kredit. Hoćemo da budemo svijet, da imamo Red Bull Cliff Diving, ali umjesto azurnog mora imamo smeđu, smrdljivu rijeku koja je više tablica množenja bakterija nego vodotok. Šta'š, nekima je ovo najkraći put do emancipacije.

Nije problem u želji da se nešto organizuje. Sve je to za pohvalu. Problem je u laži. U preziru prema inteligenciji vlastitih građana. Dok nam pričaju o "pozitivnoj slici Sarajeva koja odlazi u svijet", ta ista slika, kad se malo bolje zagledaš, prikazuje grad u kojem se ljudi liječe SMS porukama, u kojem je javni prevoz lutrija, a zrak zimi bojni otrov. Ali hej, imamo skokove u Miljacku! Aplauz!

Jedan "izvor iz gradske uprave", koji je, naravno, htio ostati anoniman jer još otplaćuje kredit za stan, rekao mi je uz kafu:"Slušaj, Adisa, to ti je najlakši način da se 'opere' lova. Niko te ne pita što je bina koštala 50 hiljada, a ne pet. Niko ne provjerava je li onaj skakač iz "Meksika" stvarno dobio 10 hiljada eura ili je dobio hiljadu, a devet se vratilo organizatoru u koverti. To je 'manifestacija'. Magla. A narod voli šarenilo. Daj im muziku, daj im nešto besplatno da gledaju, uvali im po "klipaču" i mirna Bosna. Niko neće pitati đe su pare?"

I u pravu je. Stajat će raja na mostovima, snimati mobitelima, diviti se hrabrosti momaka koji skaču u našu sramotu. Niko neće pitati zašto je voda takva. Niko neće pitati gdje su pare. Niko neće povezati direktora javnog preduzeća u VIP loži sa firmom njegove buduće snahe koja je "radila ketering".

To je ta naša vječita tragedija. Pristajemo na mazanje očiju, jer nas bole od naše stvarnosti. Pristajemo na iluziju svjetske metropole, jer su Sarajevo sveli na kasabu. Plaćamo kartu za sopstveno poniženje i još im aplaudiramo.

Idući put kad vidite onaj plakat, okanite se priče o adrenalinu. Mislite na tender. Kad čujete muziku s Bembaše, ne mislite na zabavu. Mislite na fakturu. I kad onaj nesretnik skoči, ne gledajte u njega. Gledajte u ložu s "uvaženim zvanicama". Tamo se dešava pravi ekstremni sport. Skok iz budžeta u privatni džep. Bez aplauza i bez opasnosti.