– Nemoj ići u Blagaj. Sve se tumbe okrenulo. Najobičnije vašarište, pa i gore od toga. Ostani večeras kod mene, a prijateljima reci da te pokupe sutra ujutro kad se budu vraćali nazad – veli mi drug Senad Mičijević dok sjedimo u jednom od kafića, tik uz obalu Neretve, u Mostaru, uz tih, ugodan razgovor.

– Vrlo rado. Ali, nezgodno mi je zbog njih. Došli smo skupa i, bojim se, uvrijedit ću se.

– U redu. Razumijem.

Dok prilazimo Blagaju, osupnut i, blago rečeno, neprijatno iznenađen, uviđam koliko se, nagore, od moje posljednje posjete Blagaju i Buni mnogo toga promijenilo i koliko je Senad bio u pravu. Zaista, "najobičnije vašarište, pa i gore od toga".

Svuda naokolo štandovi s kineskim drangulijama, volovi i ovce na ražnju, roštilji, nabrzinu sklapane ljetne birtije – daščare i šta sve ne. Teški kičeraj. I neopisiva gužva. Dalje ne možemo, pa, uz golem rizik, nemajući izbora, auto ostavljamo pored neke ratom  porušene kuće i nastavljamo ka Buni pješice.

Po dolasku, dok se moji saputnici, kroz stotine i stotine tjelesa, u mukom pokušavaju probiti u tekijsko dvorište, a meni takvo što napamet ne pada, prelazim preko rogobatnog betonskog mosta – arhitektonski ničim usklađenim s prostornom maticom i nestvarno lijepim ambijentom – i sjedam u jedan od novoizgrađenih restorana.

Gledam u snažno  izvorište Bune, u kristalno čistu rijeku iz koje se serbes može piti, u sitne i krupne ribe koje se praćakaju, u sure, visoke litice koje poput kakvog gorostasa raširenih ruku natkriljuju i štite mjesto od svakog zla u ljudske pogani, gledam u, za mene, uvijek nov, fascinantan, spektakularan prizor kakav se drugdje teško može naći i moje prvobitno razočaranje netragom nestaje. Jer, Buna je naprosto Buna. Čudo.

Ali sam sam. I prože me tuga  što tu i takvu bogomdanu ljepotu ne mogu podijeliti s nekim srcu mi dragim. Onako, šutke, bez ijedne izgovorene riječi.

Istodobno, javi se i nelagodna primisao kako mi valja na ovoj tvrdoj, neudobnoj klupi presjediti do jutra, a nije još ni ponoć pevalila. Nedugo potom, kao da mi je čitao misli, javi se Senad.

– Jesi li vidio šta si trebao vidjeti – pita.

– Jesam.

– Hoćeš li da dođem po tebe?

– Odmah.

Ponoć je prošla. Ulazim u Senadovu preskromnu, ali čistu, toplu kuću. Nigdje stola, stolica, komada namještaja, tek dvije spužve prekrivene dekom. I knjige, mnogo knjiga, uredno složenih u predsoblju, jer Senad ni police za knjige nije imao.

Sjedimo na podu, "turski", pijemo čaj i razgovaramo opušteno, neobavezno, ni o čemu osobito važnom. Susret je to s jednim od posljednjih preostalih dobrih, iskrenih prijatelja.

- Jesi li gladan – pita iznenada.

– Ne, nisam, hvala ti.

– Ja jesam. Od jučer ništa nisam jeo – reče i iz papirne vrećice izvadi trećinu kifle i komadić sira veličine kutije šibica. Pojede i zahvali se Bogu.

Eto, tako je živio jedan od najblistavijih umova koje je ova zemlja iznjedrila- čovjek zapanjujućeg enciklopedijskog obrazovanja, autor "Bosanskog etnološkog rječnika" prvog rječnika takve vrste uopće u bosanskohercegovačkom kulturalnom prostoru, autor nekolicine iznimno vrijednih djela iz oblasti historije, historiografije, etnologije, tesavvuva. Tako je, eto, živio i djelovao skromni, nenametljivi, neshvaćeni i, istodobno, kolosalno veliki Senad Mičijević.

Na drugi, i, zasigurno, bolji i pravedniji svijet preselio je Senad marta mjeseca 2013. godine, a ovaj tekst, u povodu godišnjice Senadovog preseljenja, skromni je podsjetnik na njega, njegov stvaralački opus i tegoban, ali čist, dostojanstven život, do čega je, pouzdano to znam, osobito držao, sve do posljednjeg ovozemaljskog daha.

Neka je rahmet njegovoj dobroj, plemenitoj duši.