Književnika Feđu Šehovića sam poznavao samo preko njegove književnosti. Navodi se kao jedan od utemeljitelja novopovijesnog romana u hrvatskoj književnosti.

Obradovalo me je kad je dobio značajnu hrvatsku književnu nagradu „Kvestor Šandor Djalski“ davne (ratne) 1992. godine. Uživao sam najviše čitajući njegovu obiteljsku sagu "Ilijasbegovići: cronica travuniana", koju čine romani: "Ilijas-beg: kapetan trebinjski" (objavljen 1999.), "Inšallah" (2000.), "Begovina" (2001.), "Dubrovački intermezzo" (2001.) te "Od Mostara do Haaga" (2001.) U toj seriji od pet romana o čuvenoj trebinjskoj begovskoj obitelji, Feđa Šehović me je poučio historiji Bošnjaka mog rodnog Trebinja. I danas ponekad čujem kako se dijelovi te sage prepričavaju kao vrhunske anegdote, nažalost, bez znanja o pravom izvoru, što je tužno, jer je Feđa Šehović, Bošnjak u hrvatskoj književnosti, posjedovao magijsku sposobnost pripovijedanja.

I onda sam ga nakon rata upoznao kao urednik "Ljiljana". Najavio se mnogo prije i došao u redakciju, kao gost direktora rahmetli Mensura Brdara. Upoznao sam čovjeka kojem sam se divio zbog izuzetne vještine pisanja.

Feđe više nema. Prošle godine, 1. februara je preselio na ahiret u dubokoj starosti, 94. godini života. Danas ga se sjećam kao čovjeka koji je digao svoj glas za pravdu Bošnjaka koji žive u Hrvatskoj. Danas se opet javljaju glasovi koji bi da negiraju sve one Bošnjake borce za slobodu Republike Hrvatske.

Čujem kako neki poslanici u raspravama u Saboru negiraju brojku o 1287. poginulih Bošnjaka za slobodu Hrvatske. Sve su ozbiljnija negiranja njihove žrtve. I sjetim se Feđe Šehovića i njegovog pisma objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji 12. juna 1995. godine. Pismo je danas aktuelno. Šehović se obraća generalu HV-a Janku Bobetku sa naslovom "Vratite čast i ponos dubrovačkim braniteljima".

"Gospodine generale, po mojoj evidenciji 250 Muslimana (sa velikim i malim 'm') borilo se za Hrvatsku od prvog dana agresije na Dubrovnik. Oni sada žive kao prokleti, uzalud traže posao, s mukom preživljavaju. Poznavajući Vas gospodine generale, čini mi se da biste Vi mogli učiniti to što drugi ne mogu, ne usuđuju se ili možda neće. Dakle, naredite zato određenoj službi da se dodijele Spomenice Domovinskog rata svima s popisa što vam ga dostavljam, vratite čast i ponos braniteljima hrvatskoga juga. Bio sam ushićen uspjehom Hrvatske vojske u oslobađanju zapadne Slavonije... A ja, čini mi se, vidim moj Duborovnik, Osojnik i i poviše njega hrabre "Tigrove", koji nas oslobađaju nakon toliko mjeseci  sužanjstva. Vidim Vas gospodine Bobetko, kako u Osojniku pred postrojenim "Tigrovima" česitate dijelovima slavne brigade i pojedincima na njihovom junašštvu i uspjehu. Tom prilikom posebno ste se rukovali sa jednim borcem 163. dubrovačke brigade i zahvalili mu što su sa svojom jedinicom znanjem i snalažljivošću spasili grupu "Tigrova" koja se našla u bezizglednom okruženju neprijatelja. Da Vas podsjetim, gospodine generale, bio je to zapovjednik prvog voda 163. brigade HV-a Aziz Hasanović. Dok ste mu iskreno čestitali, priznavajući "upravo takvima" poseban doprinos našoj oslobodilačkoj borbi, ja sam kraj radio-prijemnika bio u zanosu... Taj (događaj) na Osojniku me je posebno obradovao, jer je cijela minibacačka jedinica, na čelu sa zapovjednikom bila sastavljena od boraca Bošnjaka, Muslimana. Svi su od prvog dana agresije bili u HV-u i neprestano na ratnim zadacima. Kada je Dževad Rašić u novembru 1991. poginuo na Solitudu, razgovarao sam sa nekim od njih. Razgaljivala me je njihova odlučnost da se bore za Dubrovnik i Hrvatsku, a ja kako tada njima, tako poslije i mnogim drugim Bošnjacima uzvraćao sam s potpunom uvjerenošću da će njhovu dobru volju služenja domovini, Hrvatska stostrukim dobrom vratiti. Gospodine generale, hoću rijet da i ja imam neko pravo u postavljanju pitanja... Najprije, znate li Vi što se dogodilo s minobacačkom jedinom i njezinim zapovjednikom Azizom Hasanovićem, kojeg se vrlo vjerovatno još uvijek sjećate?"

"U danima hrvatsko-bošnjačkog konflikta u srednjoj Bosni i Hercegovini heroja sa Osojnika i njegove saborce preko noći su, bez ikakvog objašenja i često brutalno, "očistili" iz Hrvatske vojske. Njih više od dvije stotine "svučeno" je na način koji toliko zgranjava, da su neki od njih samo u samoubojstvu vidjeli kraj svom nepodnošljivu poniženju i uvredi. Gospodine generale za Hrvatsku se borilo po mojoj skromnoj evidenciji 250 Mulsimana Bošnjaka Dubrovnika. Vjerujem da je Vama poznata prava brojka, pa da ne biste posumnjali u broj sudionika moga naroda u odbrani Grada (u prvim odlučujućim mjesecima) evo Vam popisa, pedantno sročena po abecednom redu i uporedite ga sa popisima u Stožeru Južnog bojišta (ako su sačuvani). Naknadno sam dobio još desetak imena, ali osobno nisam provjerio njihovo sudjelovanje od prvih dana Domovinskog rata. Držim da je ovih 249 sasvim dovoljno da opravda moje obraćanje Vama. Dostavljam Vam njihova imena. Gospodine generale, kao što vidite brojno sudjelovanje Bošnjaka u odbrani Dubrovnika nije mit nego istina. Uzmemo li u obzir činjenicu iz popisa pučanstva 1991. da su Muslimani Bošnjaci u dubrovačkoj općini brojali jedva 4 posto žitelja, a sudjelovali u odbrani Grada gotovo sa 40 posto, onda doista imam pravo biit ne samo ponosan tom činjenicom, nego i svjestan svih prava koja bi domovina Hrvatska i naš Grad morali jamčiti pripadnicma mog naroda. A što je zapravo sa većinom Bošpnjaka branitelja Dubovnika? Gospodine generale, oni žive kao prokleti, uzalud traže posao, s mukom preživljavaju. Što će biti s njihovom djecom, rođenim Dubrovčanima? Jedan mi kaže da mu je saborac, direktor nekog preduzeća, priznao kako je njegova kći imala najbolje uvjete za prijem na posao, ali mu je u povjerenju dodao: "Ako bih nju zaposlio mene bi dan poslije smijenili sa dužnosti". Gospodine generale Vaši bivši ratnici ojađeni su, veliki dio njih nije dobio Spomenice  koje su zaslužili, ne dobijaju kredite za obnovu spaljenih kuća ili im se nude pod uslovom da im "pop posveti kuću", pri čemu ne mogu razlučiti da li to njihovi susjedi (uglavnom novokomponovani branitelji) prave okrutne viceve ili ozbiljno luduju... Naša vlast u Gradu, osim verbalnih dosjetki, ne čini ništa da se rehabilitiraju nepravedno odbačeni i i poniženi branitelji. Uzalud sam tu gospodu javno podsjećao na herojsku legendu Hamdije Kovača... Ali do sada se ništa nije učinilo. Ništa."

"Gospoda župan i gradonačelnik prave veliki medijski spektakl sa teškim ratnim invalidom, paraplegičarem, Hasibom Alibegovićem bivšim pripadnikom specijalne postrojbe policije Dubrovnika... Pozivam vas generale, apelirajte na civilnu vlast u Gradu da se pri zapošljavanju ne radi diskriminacija nad Vašim bivšim vojnicima, da im se kao i ostalim građanima (čak i onim koji su bježali iz grada da ga ne bi branili), dodijele krediti za obnovu devastiranih ili spaljenih kuća, da se njihova djeca u natječajima za posao ne tretiraju kao trećerazredni građani..."

Pismo Feđe Šehovića je u svojim memoarima objavio upravo general Janko Bobetko (na stranicama 556, 557, 558. i 559. knjige "Sve moje bitke."), a nakon toga i njegov odgovor od 17. juna 1995. objavljen u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom "Heroji ne smiju biti zaboravljeni". Bobetko piše Šehoviću: "Mnoge te borce koje ste naveli u spisku dobro poznajem i točno se sjećam zadataka i prostora na kojima su bili angažirani. Ljudi koji se bore za Hrvatsku ne samo riječima već stoje ili su stajali u rovovima, koji su postali invalidima, ulaze u onu kategoriju junaka koji Hrvatskoj ne duguju ništa, ali Hvatska  puno duguje njima... Hrvatska država mora biti osjetljivija kad je riječ o ostvarivanju prava branitelja. Ne zaboravimo, radi se o ljudima koji su bili spremni dati svoj život za Hrvatsku... Ako pak vrijeđamo ljudsko dostojanstvo ili umanjujemo zasluge boraca, i to po nekim našim subjektivnim mjerilima i kriterijima – tada se upuštamo u vrlo opasan posao. Nema teže stvari od vrijeđanja ljudskog dotojanstva... Zahvalan sam Vam gospodine Šehovićui što ste mi se obratili u ime onih koji su sudjelovali i još uvijek sudjeluju u odbrani naše države. Ovim putem se obavezujem da ću u nadležnim državnim institucijama provjeriti Vaš popis zaboravljenih  i zauzeti se da se nanesena nepravda ispravi. Jer ja se ponosim junaštvom i hrabrošću tih ljudi, kojima sam zapovjedao na Južnom bojištu", piše Šehoviću u svom odgovoru u narodu najpopularniji hrvatski general.

Kako su Bošnjaci borci za Hrvatsku ponižavani u inače uvijek tolerantnom Dubrovniku, tako ili još gore je bilo i po svim drugim dijelovima Hrvatske, od Splita, preko Zagreba pa do Vinkovaca. Malo šta je i nakon pisama i reagiranja generala Bobetka riješeno Bošnjacima koji su se borili za Hrvatsku. Mnogo nepravde je ostalo. Potvrdio je to Feđa Šehović u intervjuu za "Ljiljan" i nakon rata.

Danas se u Hrvatskom saboru postavljaju sumnje u broj Bošnjaka koji su stali u odbanu Hrvatske. U saboru je 15. jula 2026. godine usvojena Rezolucija o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Dokument je predložio Domovinski pokret, izglasan je sa 83 glasa "za" i tri "protiv". To je, nažalost, obnova jedne tragične krvave politike iz Karađorđeva koja se odvijala prema dogovorima Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne i Hercegovine.

Ta politika počinje opet upravo sa negiranjem učešća Bošnjaka u odbrani, njihovim pogibjama i sakaćenjima za postojanje i slobodu države Hrvatske. Pismo Feđe Šehovića nakon tačno 31. godinu, danas je opet aktuelno. I, nažalost, bojim se da će biti sve aktuelnije, na štetu Bošnjaka i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.