U oktobru 1971. godine šah Mohammad Reza Pahlavi priredio je proslavu koja je ušla u historiju kao simbol raskoši, moći i otuđenosti vlasti. Povod je bio obilježavanje 2.500 godina od osnivanja Perzijskog carstva, a mjesto drevni Persepolis, nekoć glavni grad antičkog imperija Ahemenida, gdje su carevi primali delegacije iz svih krajeva svijeta i gdje je stoljećima simbolizirana moć i veličina Persije. Šah je ovu priliku iskoristio da prikaže snagu Irana, ali način na koji je to učinio izazvao je brojne kritike i ostao zapamćen kao primjer ekstravagancije koja je zapanjila svijet.

Troškovi trodnevne proslave bili su ogromni, procjenjuju se između 17 i 22 miliona američkih dolara, što u današnjim vrijednostima iznosi stotine miliona dolara.

U zemlji u kojoj je velik dio stanovništva živio u siromaštvu i gladovao, raskoš je bila šokantna. Za proslavu su podignuti ogromni šatori od svile, ukrašeni mermerom i pozlaćenim detaljima, uvezene su tone hrane i desetine hiljada boca vina i viskija, a kuhinju su vodili francuski kuhari iz pariškog restorana Maxim’s. Hiljade poslužitelja u kostimima inspiriranim antičkom Persijom služilo je goste, dok su čitave ceremonije i večere pratile muzika i performansi u duhu drevne persijske tradicije.

Na proslavi su prisustvovali 69 kraljeva, careva, državnika i crkvenih poglavara iz cijelog svijeta, uključujući i Josipa Broza Tita sa suprugom Jovankom. Među zvanicama su bili predstavnici najvažnijih država svijeta, diplomati i monarsi. Sama prisutnost toliki uglednih gostiju trebala je demonstrirati međunarodni ugled Irana, ali kontrast između raskoši i svakodnevnog života običnih ljudi bio je teško ignorirati.

Iako veličanstvena, proslava je postala simbol otuđenosti vladajuće elite. Dok su gosti uživali u luksuzu, većina Iranca živjela je u siromaštvu, mnogi gladovali i osjećali nezadovoljstvo zbog nejednakosti. Upravo ovakvi raskošni događaji dodatno su pojačali napetosti koje su, manje od decenije kasnije, doveli do Iranske revolucije 1979. i kraja dinastije Pahlavi.