Kod kćerke sam. U dvodnevnoj "radnoj" posjeti. Slušam unuku kako svira piano. Vježba Beethovenovu (skraćenu i za njen uzrast prilagođenu) Sonatu No. 8 za sutrašnju provjeru znanja u Nižoj muzičkoj školi. Sigurna je, mirna, koncentrisana i vidno ponosna što i ja mogu čuti kako je uspješno savladala zahtjevnu kompoziciju.

-Je li dobro- pita nakon što je odsvirala posljednju notu.

-Odlično.

-Siguran si? Hoćeš li da odsviram još jednom?

-Ne, nema potrebe. Sve je dobro i na svom mjestu. Čestitam.

-Hvala. Mogu li sada vani, neću se dugo zadržati?

-Da, naravno.

Ljubi me u obraz i izlazi. Sjedam za računar i provjeravam poštu. Ništa. Puštam masterpiece kompoziciju Bistra voda grupe Leb i sol, jako mi dragu, sjetnu, liričnu, palim cigaretu, naslanjam se na prozorski štok i gledam u veliko jato vrana raštrkanih posvuda po tamnoplavom nebu, bučnih, uznemirenih zbog nečega. Odjednom, kao po naredbi, u svega tri-četiri sekunde, stišavaju se, smiruju i lagano spuštaju u krošnje visokim stabala, neke, opet, na krovove obližnjih zgrada.

Na ulici nigdje nikoga. Samo Buba bez zuba, kako je djeca zovu, suluda žena s cigaretom u ustima koju nikada ne gasi, bučno pretura po kontejnerima za smeće i psuje.

Gasim cigaretu. Zatvaram prozor. Sjedam. Dobujem po stolu, kao nekada moj otac, gledam u policu s knjigama, dižem se i nasumično posežem za jednom od njih. Vidim, Pavićev Hazarski rečnik. Davno sam ju čitao. Listam, čitam, preskačem. Čisti intertekstualizam. Malo Borgesa, malo Bulgakova, malo Gombrowicza i nešto malo Milorada Pavića. Vraćam knjigu na policu, odlazim u kuhinju, kuham čaj i sjedam na hladnjikavi balkon.

Bube bez zuba nema, ali je, onako u bijesu, horvajući po kontejnerima i tražeći ko zna šta, razbacala na desetine poderanih kesa sa smećem svuda naokolo. Kada popijem čaj, ako to neko od komšija ne učini prije mene, sići ću dolje i vratiti razbacane kese u kontejnere, pomislih.

Iznenada, odnekud, jedva čujno, dopriješe do mene, u izvedbi velikog Zekerijaha Đezića, zvuci sevdalinke Donju Tuzlu opasala guja. Pa, tako, ponukan prekrasnom Đezinom izvedbom, počeh dokono promišljati o predajama, dvojakim, glede nastanka ove pjesme. Tako, po jednima, guja je Omer- paša Latas, poturčeni pravoslavac iz Like i po zlu čuveni stambolski egzekutor, koji je godine 1850. došao u Tuzlu s carskim fermanom i naredbom u njemu da poskida glave uzjogunjenom i Porti nesklonom bošnjačkom plemstvu. Ulogorio je se, veli predaja, s askerskom pratnjom na brdu Kicelj ponad Tuzle i dok je bošnjački begovat drhturio od straha iščekujući pašin poziv na razgovor i neumitan svilen gajtan oko vrata na kraju besjede, dobi, vele, Latas hitan poziv za gušenje pobune negdje u Srbiji, veće i opasnije po carstvo, pa navrat-nanos ode iz Tuzle neobavljenog posla, a bošnjački prvaci, u nevjerici kakva ih je nenadana sreća dopala, odahnuše šućurajući Svevišnjem i ispjevaše sebi pjesmu koja u narodu ostade do danas.

Hm…nešto ovdje ne štima, pomislih. Brdo Kicelj u originalnom tekstu pjesme se ne spominje. Inače, znaju to Tuzlaci, Kicelj je mađarska ili mađarizovana riječ i znači- uzvisina, brdo, a u vrijeme Omer- paše Latasa, konkretno, navedene 1850. godine, Kicelj se zasigurno nije mogao tako zvati, jer Mađara a ni mađarskog političkog i vojnog utjecaja u Tuzli u to vrijeme nije bilo. Šta sad? Pa, hajde da pročeprkamo malo po tome. Evo originalnog teksta:

"Donju Tuzlu opasala guja,

met'la glavu na Džindić mahalu,

a repinu trgla na Gradinu.

Zelen bore na Džindić mahali,

kraj tebe ću čardak načiniti.

na čardaku sjesti, besjediti."

Dakle, guja koja je "met'la glavu na Džindić mahalu" mogao biti Omer–paša Latas? Vjerovatno. Dalje, "a repinu trgla na Gradinu" mogle bi biti pašine vojne jedinice, odnosno askerska pratnja? Također vjerovatno. I, da odveć ne komplikujemo, još samo zadnji stih: "na čardaku sjesti, besjediti." Nakon Latasovog naglog odlaska mogli bi to ili, čak, morali bi to biti uspokojeni bošnjački prvaci, oni koji Božjim emerom sačuvaše žive glave? Sasvim moguće. Prema tome, oronima Kicelj, kao toponomastičkog pojma, u ovoj priči naprosto ne može biti jer, rekoh već, u to vrijeme nije se mogao tako zvati, usmena narodna tradicija kasnije ga je pod tim imenom i ko bi znao zbog čega ugradila u predaju o nastanku pjesme. Eto, to smo "riješili." Idemo dalje. Po drugima, pak, guja je mrski austrougarski okupator, isti onaj koji nam je…

Čuh, neko otvori vrata i uđe u kuću. Unuka. Njen prepoznatljivi "ulazeći rukopis"- tih, diskretan. Pojavi se na balkonu, zadihana, orošene kose, lica.

-Je li mama došla s posla- reče.

-Nije, srećom. A da jeste ja bih pojeo vatru zato što sam te pustio vani. Gdje si dosad?

-Izvini, zaigrala sam se. Neće se ponoviti.

-Dobro, dobro… A, sad, presvuci se i istuširaj. Ne smije te vidjeti takvu. Hajde, brzo, mama dolazi za deset minuta!

Podiže obrve, pogleda me prekrasnim, krupnim očima i otrča u kupatilo.

Osim ove - i dalje razmišljam o sevdalinci - Tuzla je opjevana u još samo pet ovakvih pjesama: Pod Tuzlom se zeleni meraja, Ječam žele Tuzlanke djevojke, Sarhoš Aljo drume zatvaraše, Mujo đogu po Mejdanu voda i Đugum kuje đugumdžija Aljo. I to je sve. Malo. Ali, zasigurno ne bez razloga. Odvajkada je prirodnim rasursima prebogata Tuzla, kroz sve epohe i režime, bila nepresušna krava muzara- uvijek nečija, svoja nikada. Pljačkana, ekploatisana, zapostavljana, podrivana, i to doslovno, nije, jadna, ni mogla čestito biti opjevana, jer sevdalinka, znano je to, pjesma je sitih ljudi, a u Tuzli, takvoj kakvu je opisah, je li, bijede i gladi nikada nije usfalilo. Ni danas. Ali- prenuh se – džabe ti sve, već se smrkava, valja meni razbacano smeće pokupiti. Vidim, niko od komšija nije se nakanio, a smrad je osjetan. Dižem se, othukujem, govorim unuci da ću brzo doći, da bude dobra i izlazim obaviti još jednu, ko bi znao koju po redu, sizifovsku besmislicu.