Akademik prof. dr. Šerbo Rastoder je redovni član Crnogorske akademije nauka, Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, te potpredsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. Profesor emeritus UCG. Fokus njegovih istraživanja je historija Crne Gore i Jugoslavije 19. i 20. stoljeća. Autor je otprilike 50 posebnih monografskih izdanja, među kojima i knjige "Kad su vakat kaljali insani", u kojoj je objavio sve detalje zločina u Šahovićima kod Bijelog Polja.
On ne govori eks katedra. Ne ustručava se ni da pješke obilazi lokalitete na kojima nalazi vrijedne materijalne dokaze iz historije Bošnjaka Sandžaka. Sa samo njemu svojstvenim entuzijazmom, uprkos zdravstvenim ograničenjima, traga za ljudima i njihovim ličnim i kolektivnim pričama i dramama u vrtlogu historije. Nekada je i sam u njegovom epicentru. On radi arheologiju činjenica koje će biti kostur istine o njegovom narodu. Početkom juna bio je učesnik sarajevskog History Festa, na kojem je promoviran dvotomni Zbornik radova s naučnog skupa koji je održan krajem juna 2024. u Novom Pazaru i Bijelom Polju. Bila je to prilika za jedan neuobičajeno dug razgovor o ključnim tačkama historije Bošnjaka u Sandžaku i iseljeništvu te njihovog sadašnjeg stanja.
"Zločini nad Bošnjacima Sandžaka u XX vijeku" naziv je naučnog skupa održanog prošlog ljeta koji je organizirala Bošnjačka akademija nauka - Institut za historiju, demografiju i antropologiju. Od tada je prošla skoro godina. Koji su bili ciljevi skupa i kakvi su bili odjeci u javnosti? Jeste li zadovoljni rezultatima?
- Cilj skupa bio je racionalizacija historijskih istina o Bošnjacima. Rezultat je knjiga. Percepcija te knjige je relativno pozitivna, kao što ste se mogli uvjeriti ovdje na History Festu.
Ja, kao neko ko se bavi time i ko je odgovorno lice za sve to, imam jedno stanovište koje sam i danas iznio, a to je da mi kao narod, dakle govorimo o Bošnjacima, moramo da budemo spremni da govorimo istinu o sebi. Pri tome, da bi govorili istinu, morate znati šta je istina. I biti svjesni da istina postoji onoliko koliko postoji i mišljenje. Ja mislim da mi kao narod ne smijemo prihvatiti oreol žrtve, koja se njeguje u jednoj, meni vidljivoj, nekrofiliji među Bošnjacima, bez obzira na to što je ona realna u historijskim faktima. I u toj realnosti zaboravio sam da kažem jednu vrlo bitnu stvar: meni je bilo važno da ta priča postane dio javnosti. Procijenio sam da mediji neće iskazati veliki interes, kao što ga inače ne iskazuju za naučne skupove. I za to sam bio potpuno spreman.
Ali sam uradio jednu stvar kojom se ponosim. A to je da sam sa glavnim i odgovornim vjerskim poglavarima dogovorio da se povodom 80 godina od genocida nad Bošnjacima Sandžaka u 2. svjetskom ratu – o tome govori u hutbi u 214 džamija. A zahvaljujući reisu Kavazoviću, 100-godišnjica genocida u Šahovićima obilježena je hutbom u više od 400 džamija.
Dakle, ja sam kao neko ko je duboko u historiji Bošnjaka shvatio dvije stvari: mi smo narod vjere. I mi smo narod koji je u svojoj tradiciji i kulturi ulemu odbacio kao polupismen svijet, što mislim da je greška. U svojim naporima – što u Akademiji, što u angažmanu vani – shvatio sam da danas, da bi imali kontakt sa svojim narodom, morate imati dobre odnose sa ulemom i uvažiti te odnose i raditi na tome da nam ulema bude što obrazovanija i što kvalitetnija. I nikad nije bila obrazovanija nego danas. Upravo to je ta činjenica koju sam iskoristio – iskoristio je možda ružna riječ – ali shvatio sam da ona može biti od koristi svima nama. I ovdje, znate li šta znači u 400 džamija govoriti hutbu o Šahovićima? To je jače nego pet televizijskih emisija. Recimo neka je prosječno 100 džematlija u džamiji. To u jednom trenutku čuje 40.000 ljudi. Pa oni, recimo, ispričaju tu priču nekom drugom. Tako da mogu da kažem da sam zadovoljan činjenicom da je ostao dvotomni Zbornik kao svjedočanstvo tog skupa.
E čime nisam zadovoljan? Nisam zadovoljan činjenicom da nisam uspio dovesti na taj skup svoje najveće oponente. A to znači da sam molio da dođu.
Pročetnička beogradska škola revizionista
A oni su?
- Oni su ta beogradska škola koju ovdje zove revizionističkom, a ja je – blago kvalifikujući – zovem pročetničkom. Insistirao sam da oni dođu. Oni su procijenili da ne treba da dođu, ali su došli drugi.
Ti drugi su danas i govorili na promociji. Oni pripadaju toj liberalnoj inteligenciji, ali ja sam procijenio da nama trebaju negatori naše priče. Pri tome, ne mislim da neko može poništiti ono što je bilo. Dakle, nikada se nisam protivio negatorima genocida u Srebrenici. Zašto? Zato što je genocid u Srebrenici verifikovana istorijska činjenica i na međunarodnom i na lokalnom nivou. Ona će biti negirana dok god je sljedbenika ideologije koja je to počinila.
Trebalo je biti posljednje pitanje u ovom intervjuu, ali ću ga postaviti sada: U našoj javnosti bila je bura negodovanja zbog toga što je na History Fest pozvana Nevenka Tromp, koja je učestvovala u izradi dokumenta za Haški tribunal u kojem stoji da nema nikakvih dokaza da je Srbija učestvovala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. Kako gledate na to?
- Smatram da žrtve bilo čije, a posebno naše zaslužuju pijetet i da to nije komercijala već kultura sjećanja. Dakle, ja znam o kome se radi i znam da je ona bila jedna od prvih saradnika Geoffreya Nicea i Carle Del Ponte. U njenim knjigama to nisam pročitao. Mene je iznenadilo, prilikom dolaska na History Fest,da se pokrenula ta polemika. Bio sam u prilici da razgovaram s njom, istina vrlo kratko. I znam da ima sljedeće stanovište: Genocid u Srebrenici je jedna od tačaka tog zločina koji se dešavao od početka rata. Pritom, ona možda – kao neko ko je sa strane – dosta nevješto koristi rječnik kada kaže da sve što se desilo u Prijedoru nije ništa manje nego ono što je bilo u Srebrenici. Nije upravu javnost koja negira taj njen stav. Dakle, govorim sa stanovišta onoga što je napisala, a o tome šta misli ne znam ništa. Tako da je dobro da se da šansa i jednoj i drugoj strani da se suprotstave gledišta. I ne znam za taj sporni dokument, ali znam za njen doprinos Bosni, i znam ono što je bitno i to moram da kažem ovdje za vas: Najveća knjiga našeg pamćenja za sljedećih 200 godina je arhiva u Haagu. To što mi kao narod nismo bili u stanju da taj arhiv koji nam je nuđen donesemo sebi – to je naša nesposobnost. U tom arhivu ima hiljade i hiljade stranica koje su bitne za razumijevanje naše stvarnosti.
Je li kasno da sada neki novi ljudi taj arhiv prebace u Bosnu i Hercegovinu?
- Ne znam kako to sad ide, ali nezvanično imam informaciju, pošto sam sarađivao s Arhivom, oko tog arhiva grabili su se mnogi, da je Bosna imala najviše šansi da ga dobije. Zašto to nije dovedeno do kraja – ne znam. Bitno je da bude sačuvano, da ne bude uništeno. To je beskrajno dragocjeno zlato transkripta hiljade i hiljade dokumenata, izjava, svjedočenja itd. To je kultura pamćenja. A mladi naraštaji će to koristiti u novim saznanjima. To bi olakšalo, pa možda čak i da budem malo nepristojan, to bi se ekonomski isplatilo da je taj arhiv doveden ovdje. Hiljade ljudi bi došlo da istražuje, da ne govorim o tome kako sve to može da se digitalizuje i od toga na neki način ima koristi.
Treća generacija u dijaspori gubi nacionalni identitet
Na naučnom skupu u Novom Pazaru spomenuta je "arheologija bošnjačkih znanja o sandžačkim Bošnjacima". Koja je to vrsta i način "iskopavanja" zatrpane i prešućene prošlosti?
- Rekao sam i na ovoj promociji, a ponoviću i vama: Ima jedna lažna teza, a to je da nismo smjeli govoriti istinu. Znam da je do nas. Bez obzira na ideološka ograničenja, koja su imanentna svim jednopartijskim i diktatorskim sistemima, ne znam nijednog Bošnjaka kojem je zabranjena knjiga s nekim novim saznanjima. To je jedan obrazac u cijelom regionu. Kada je pao komunizam pojavilo se hiljade pisaca koji su tvrdili da u komunizmu nisu mogli objavljivati. A onda kad su ih pitali „A đe su vam te knjige koje su zabranjene?“, nije se nijedan javio. Od Dobrice Ćosića pa dalje. Prema tome, ta arheologija naša nije u onome što je zabranjeno. Ta arheologija je u onome što je naša lijenost i nesposobnost da organizovano, sistematski, naučno i kompetentno suočimo naša mišljenja sa drugima. A to možete samo naučnom metodom.
Dakle, mi smo narod naracije, a ne narod nauke. I u tom dijelu ja mislim da se ta arheologija pominjala. I onda se desi nevjerovatna stvar: Što god zagrebete kod nas, to je novo. Evo, uzmite bilo koju temu iz našeg prostora, to je novo. Zašto? Upravo zato što mi nismo znali njegovati elitu i nismo imali tu vertikalu sistematskog preispitivanja našeg kulturnog, istorijskog i svakog drugog naslijeđa. Pa onda krenete da ispitujete, recimo, sufizam i otkrijete nevjerovatne stvari. Krenete da ispitujete zločine i vidite da se oni ponavljaju.
Krenete da ispitujete kulturu, vidite da ona nije onakva kakva je u dominantnoj svijesti. Tako da u tom dijelu ja nemam recepta, ali kao direktor Instituta za historiju, demografiju i antropologiju Sandžaka radim dvije stvari, a to je da učinim vidljivim to naše naslijeđe. I ja to radim na dva načina. Prvi je način kroz ove knjige koje su ovdje. I drugi je način što svake godine organizujem Ljetnu školu mladih Bošnjaka svijeta. Pri tome moja ideja je sljedeća: Mi po svijetu imamo najpametniji dio našeg naroda. Pri tome onaj koji posmatra taj fenomen treba uočiti da moja generacija – vjerovatno i vaša – su Bošnjaci. I oni nemaju tu dilemu. Generacija poslije nas, takođe Bošnjaci, ali, rekao bih, nesigurni. A njihova djeca su muslimani. Svi će biti muslimani, ali će nacionalni identitet izgubiti. Pođite u Zapadnu Evropu, vidjećete. Pođite svugdje.
Ako je to tako, ja sam tri godine zaredom, ove godine nisam, jer nemamo sredstava – mi smo (Bošnjačka akademija nauke i umjetnostu, op. a.) institucija sadake – okupio našu najpametniju djecu iz cijelog svijeta, od Harvarda do Yalea. Dovedem ih sedam dana u zgradu Akademije u Novom Pazaru. Po mojim ukusima, napominjenim mojim ukusima, dovedem najpametnije Bošnjake da govore o temama koje su njima bliske.
I otvorim ambijent jedne rasprave, razgovora... i bez iluzije. Ja sam svjestan da tu djecu neću vratiti, jer ovi prostori ne nude i dalje nijedan posao, niti ono što im nude neki drugi. Ali emociju, saznanja, kontakte koje ponesu... to ostaje trajno. I vjerujte mi, ovdje u Sarajevu, kada bih rekao ko su polaznici te škole odavde, ne bi mi vjerovali. Tako da su to neki aspekti rada koji mi pokušamo nadomjestiti u jednoj iluziji da ljudi vjere – evo sad potenciram na tome – čitajući našu Svetu Knjigu imaju na umu da jedina naredba u toj knjizi je ona: Uči! Ikre! Ako je to tako, onda je jedini spas naš – znanje. To je moja teza.
Skupština Crne Gore usvojila je rezolucije o genocidima u Pivi, Velici, Jasenovcu i Srebrenici. Nakon toga je Organizacioni odbor za obilježavanje 100 godina od genocida nad Bošnjacima Šahovića uputio tom najvišem zakonodavnom tijelu prijedlog rezolucije o genocidu u Šahovićima. Međutim, on nije naišao na odobravanje. Zašto Crna Gora nije spremna da se suoči s tom historijskom činjenicom?
- Rezolucija o genocidu u Srebrenici nije crnogorski nego je evropski projekat. To je nešto što je tapija na onome da idete prema Evropi. Pri tome ne umanjujem taj doprinos. Ali s tim ne treba niko da se hvali. Srbijanska skupština nije osvojila tu rezoluciju, ali je nešto slično donijela. To je jednostavno. Drugo, ono što se dogodilo u Pivi i Velici su događaji iz rata. Pazite, zahvaljujući nekoj političkoj volji, usvojene su te rezolucije. Rezolucija o Šahovićima nije usvojena iz sljedećeg razloga i zato je to neuporedivo: ovo je događaj iz mira. To je bilo novembra 1924. kada je bio mir. A sad vi mene kao potpredsjednika i glavnog člana Odbora pitate zašto rezolucija o genocidu u Šahovićima nije usvojena. Ja ću vam vrlo otvoreno kazati: dva su bitna razloga. Prvi je da aktuelna parlamentarna većina u Crnoj Gori pliva na četničkoj ideologiji. To je prvi stav.
Četnička ideologija formalno poražena, ali ostala živa
A drugo, Bošnjačka stranka, koja je trebala logistički da pripremi ono što je operativno u Skupštini, nije dorasla tome svojom pameću i znanjem. Zato niti mene niti Reisa Fejzića, koji smo formalni podnosioci, neusvajanje te rezolucije nije iznenadilo. Više nas je iznenadila jedna inertnost koja je to pratila i, vjerovali ili ne, iznenadio nas je veći protest kod nebošnjaka nego kod Bošnjaka tim povodom. Dakle, moj stav je po tom pitanju bio sljedeći: Niste usvojili, OK. Samo ste nam dali priliku da sljedećih stotinu godina pričamo o tome.
Moram kazati i to da nemam iluziju da ćemo nešto promijeniti ako bi je i usvojili. Usvajanje rezolucije znači i spremnost raskida s nekom ideologijom. Treba biti svjestan da neprijatelja možete poraziti. To nije problem. Ali ideologiju ne možete. Srpska ideologija je preživjela. Toga ljudi nisu svjesni. Pazite, četnici su formalno poraženi, ali ideologija je ostala živa.
I ukorijenjena duboko u narodu?
- Ali ne možete je poraziti oružjem. Možete samo pameću. Mi toga nismo bili svjesni i plaćamo ceh zbog toga.
Pođimo od toga da je 2011. godine prvu promociju vaše knjige "Kad su vakat kaljali insani – genocid u Šahovićima 1924" osiguravalo više desetina policajaca. Dodajmo proteste Srba 18. novembra prošle godine u Bijelom Polju, kada je jedan od učesnika kazao da se bore "protiv islamskog fundamentalizma", da neće dopustiti izgradnju džamije u centru grada i, na kraju, da je to opomena Bošnjacima "koji obilježavaju stotu godišnjicu progona muslimana iz Vraneške doline i Šahovića". Je li crnogorsko društvo općenito, znači mimo političara, spremno da se suoči i sa istinom o sebi?
- To je pitanje kulture. Moje iskustvo je da su se tog zločina o Šahovićima jednako plašile i žrtve i potomci koljača. Ja sam, vjerovali ili ne, bio šokiran kada mi se, pred ovaj veliki skup na kojem je obilježeno 100 godina od genocida u Šahovićima, javila novinarka jedne televizije koju nisam znao, a ni dan-danas je ne znam. Zove se Kaća Krsmanović. U dopisu mi kaže: „Prosto ne mogu da vjerujem. Prvi put sam o zločinu u Šahovićima saznala kao student četvrte godine Filozofskog fakulteta“, na kojem sam ja radio.
Tada nas je, kaže – pošto je ona bila tada aktivni član Liberalnog saveza – okupio profesor Vojislav Nikčević. „Razgovarali smo slobodno i on mene pita, odakle sam. Ja kažem, iz Tomaševa. A on veli meni 'Dijete, nisi ti iz Tomaševa'. Ja ga gledam ovako – izhlapjeli profesor! I on meni kaže 'Ti si iz Šahovića'. Ja pitam oca 'Tata, je li ovo moguće?' 'Pusti, dijete, o tome se ne priča'.“
E, pazite šta je paradoks u tome. Familija njene najbolje drugarice u Sarajevu izbjegla je iz Šahovića. Živjeli su u jednoj kući. Ta familija i dan-danas živi u Sarajevu. Ni one ništa o tome nisu pričale. Kad sam tražio dozvolu da objavim njenu priču i čitao sam je javno, ona je pitala ovu drugaricu iz djetinjstva, mislim da se radi o Muslićima, da li će dozvoliti da objavi tu priču.
Šta hoću da kažem? Istina je da je 50 policajaca u civilu obezbjeđivalo tu promociju, ali istina je i ovo, svjedok sam toga i sjećam se. Jednako su se plašili i drhtali i potomci žrtava i potomci dželata. Potomci žrtava su se plašili priče, jer to je jedna od tih teških priča gdje su roditelji u bojazni da im djeca to ne dožive i žele da ih poštede tih priča. Pa kad to dožive, tek onda im ispričaju. To je apsurdno! A potomci koljača se prepali da će ovi tražiti nazad zemlju i kuće. Čak i na toj promociji, to nikad neću zaboraviti, vodeći računa o tome da moja priča nema jednu dimenziju, doveo sam ljude s tog područja da govore o toj knjizi. Publici se obratio jedan čestit i divan čovjek Pero Radović – bio je nekad direktor Televizije u Podgorici – i kazao kako mu je kao nekome ko je po priči njegovog oca i djeda iz tog kraja – žao što je jedini iz Šahovića na skupu. Dva nesretnika iz sale dižu ruke „I mi smo“. Ja im prilazim i pitam, „Pa dobro čemu strah? Ne tražimo osvetu, to je glupo“. Odgovaraju „Pa nama su rekli da tražite nazad zemlju, da ćete sad vi nas da protjerate“.
Kad sam gostovao u Brčkom kod ovih nesretnika Bošnjaka, jer tamo je najveća kolonija njihova u Islamovcu i Gornjem Rahiću, čuo sam sjajne ideje koje su smislene, ali neizvodljive. Jedan mi je rekao: „Da li bi nama dozvolili da tamo napravimo neku vrstu hotela ili motela, gdje bi mogli doći, svratiti da posjetimo te grobove naših predaka?“ Kad smo već kod toga, 34 mezarja stoje tamo, 34. Ja sam ih obišao skoro sva. Ostala su koliko-toliko sačuvana isključivo zahvaljujući tamošnjem pravoslavnom življu.
I još nešto. Bio sam na grobu čuvenog Fejza Kalića. Izašli su da me pozdrave pravoslavci koji čuvaju taj grob. I rekli mi: „Dragi profesore, mi smo spasili ovo groblje jer su htjeli tuda da prokopaju kanale za neku hidrocentralu. Tražili smo pomoć od Islamske zajednice iz Bijelog Polja. Oni su nam rekli da nisu nadležni za to“. Dakle, to su fakti koje ja imam i u svojim knjigama.
Mi smo narod priče, a mnogo manje narod prakse
Formalno-pravno i zakonski groblja nisu vlasništvo opštine, ali opština po našem zakonu ima nadzor nad njima. Ja sam od predsjednika Opštine Bijelo Polje tražio da ih identifikujemo, da ih zaštitimo koliko se može i omogućimo tim nesretnim potomcima širom svijeta ako imaju potrebu i želju da obiđu mezare svojih predaka, da to i urade. Nije mnogo u tome napravljeno, jer, ponavljam, možda je previše oporo i kritički, ali mi smo narod priče a mnogo manje narod prakse.
Postoji li evidencija o broju mezara, od 1924. i kasnije, ima li na nišanima imena, prezimena?
-Nema, nema... Pišući i istražujući, otkrijem da je izvjesna osoba na australijskoj televiziji napravila emisiju o tome. I tu otkrijem da je ovdje u Sarajevu razgovarala sa izvjesnom Šaćirom, sad je udata za jednog Plavljanina Šahmanovića, a inače je Mušovićka porijeklom iz Šahovića. I čačkajući, pošto imam mnogo prijatelja među Šahmanovićima, otkrijem da je to majka Ćamila i Izeta, koji žive u Njujorku. Nađem kontakt Ćamilov i Izetov, i tragom toga pitam Ćamila – Izet je preselio – „Je li istina da ste vi ’91. godine, kada vam je Šaćira ispričala svoju ispovijest, sjeli za mašinu i to otkucali“. Kaže, jeste. „Gdje je to, Ćamile?“ Kaže „Ne znam, profesore, mi smo u Sarajevu u toku rata tri puta mijenjali mjesto boravka, mislim da je to spaljeno“.
Ja malo razočaran, poselamim se sa Ćamilom i završim tu priču. Međutim, đavo mi ne da mira te zovem jednog kolegu u Australiji, akademika Džavida Haverića. „Da ti ne znaš, možda, Murata Mušovića?“ Kaže „Znam, to mi je dobar prijatelj“. „Pitaj ga, ono kad je radio da možda nije vidio taj spis“. I taj spis sam dobio za tri dana. I to je objavljeno. Šta je poenta tog spisa? Šaćira priča svojoj djeci tek 1991. kada je počelo ovdje da puca. Priča djeci kako je bilo. I njena priča je jeziva. Objavljena je.
A priča glasi ovako. Kaže „Ustala ja rano ujutro da zakuham hljeb. I stavila brašno u naćve. U kući su babo Murat, muftija u Šahovićima, nana Alta, majka, brat Omer i najmlađi brat Osman, kojeg smo zvali Osmančić. U jednom trenutku Osmančić ustaje i u onom brašnu rukom crta krst. Ja ništa, nisam reagovala. Tog dana crna zmija prođe kroz dvorište. Amaaan, Ja Rabbi, ovo se neka nesreća sprema“. I onda opisuje: „Uveče dolaze, odvode njenog baba Murata, njenog brata Omera... „Murat išaretom“, tako ona veli, „kaže nam da šutimo, biće sve dobro. Mi izlazimo, vidimo kolonu od jedno 50-60 ljudi vezanih konopima i oni im se pridružuju. Odlaze u mrak, mi ostajemo u kući, nana Alta viče, ne plačite, đeco, da na nama ne vide strah“.
„Ujutro dolazi komšinica Bećirovićka kod nas kući, i dolazi jedan pravoslavac komšija. I ona ga pita, sa djetetom dolazi, 'Boga ti, je li mi živ muž?' On šuti. Ona uzima svoje dijete i kaže, 'Il' ga kumi il' ga kolji'.
Pazite, to je običaj gdje se čovjek stavlja pred jedan nevjerovatan izbor, toga imate u tim krajevima. „I on kaže poslije toga, 'Muž ti nije živ'. Ona počinje plakati, nana Alta viče 'Dijete, ne plači, no spremi se da idemo, da vidimo, možemo li ih pokopati'.“ I onda ona opisuje: „Idemo prema džamiji... lokve krvi. Oko džamije toliko leševa da su više njih stavljali u jedan mezar“. To se i danas zove džamijsko, to je apsurdno.
Kako je Huzeiraga Dervović spasio bjelopoljske Bošnjake
E, ima tu jedan detalj koji meni nikad nije bio jasan. Kaže, mi smo se onda kratko vratili do kuće da uzmemo neko platno da im prekrijemo oči. Zašto je to, ne znam, pitao sam da li je to neka vrsta običaja. Ali, uglavnom, po njenoj priči, oni, ta grupa, najvećim dijelom tu su bili pobijeni. To je ispod mjesta gdje je nekad bila džamija, to se zna gdje je i vjerovatno je tu ta masovna grobnica.
Majka Alta bježi kod zeta u Bijelo Polje i tu budu tri godine. I čuje majka Alta da u Skoplju ima jedan važan čovjek koji joj može pomoći. Taj čovjek se zove Hasan Rebac, čija žena predaje francuski u Velikoj medresi „Kralj Aleksandar“ u Skoplju. I Alta se zaputi u Skoplje kod Hasana da mu ispriča svoju nesreću. Krene ona prema Hasanovoj rezidenciji koja je bila tamo ili kući i u opisu stoji da je odbio da je primi. Ona sjedne ispred kuće. Hasan je vidi sa prozora i kaže posluzi da vidi šta će ona žena „Daj joj nešto da se makne“.I taj poslužitelj dolazi kod nje i daje joj pare... “Ne“, kaže ona, „ja sam došla da ispričam svoju muku“. I on se vrati, ispriča Hasanu zašto je ta žena tu i Hasan je prima. I ona mu ispriča sve što je bilo, ali prije no što je počela da priča, Hasan tipično politički pita ima li penziju, ona kaže „Nemam“, i on kaže da će joj srediti penziju. I u tom ispitivanju ona ispriča šta je bilo. I on pita „Ko je, po tebi, tu kriv?“ I nana Alta pravi najkrupniju grešku, kaže „Kralj Aleksandar“ i – nema penzije!
To je jedan detalj, drugi je za bjelopoljske muslimane. Pripremaju im istu sudbinu kao u Šahovićima. Zatvaraju ih u Zaimovića magazu, njih 69 najuglednijih. S namjerom da ih pobiju ko i ove. Među njima je Huzeiraga Dervović, bogat čovjek. Uticajan čovjek koji, zahvaljujući jednom srbijanskom oficiru, koji se zove Apostolović, biva pušten, odnosno pobjegao iz zatvora. Kao bogat čovjek unajmljuje auto – tad nije bilo taksista – i ode njime u Skoplje. Proda svoje dućane. Iz Skoplja ode u Solun, proda svu svoju imovinu. Iz Soluna i Skoplja u Beograd, kod Pašića. Veza mu bio jedan radikal koji je bio s tog kraja. I Pašić ga prima. I ovaj kaže „Presjedniče Vlade, ja sam došao da spasim bjelopoljske muslimane i donio pare“ te i te. Kaže Pašić „Hoću, pod jednim uslovom, da svi glasate za radikale na sljedećim izborima“ i uzme mu pare.
E sad pazite. Ako pogledate rezultate izbora od 1. marta 1925. godine, svi bjelopoljski muslimani su glasali za radikale. Tada su pobijedili radikali. Čudio sam se, dugo sam razmišljao zašto je to tako dok nisam saznao ovo iz tog spisa. I to se tako završilo.
Nije bilo pokolja u Bijelom Polju, ali ima zanimljiva druga stvar. Huzeiraga Dervović, odnosno njegov mezar u Bijelom Polju nije mogao da nađe mir među sadašnjim muslimanima. Ja sam dio nišana s njegovog mezara našao u jednoj rijeci u blizini Bijelog Polja. Na njemu piše ime i prezime, godina rođenja i godina smrti. Donio ga, ali niko nije smio da ga čuva. Ni Muzej, niko... Fotografiju tog nišana izložio sam u holu kada je bila promocija knjige o genocidu u Šahovićima 2011. godine, jer sam bio frustriran činjenicom da niko nije smio čuvati nišan. Jer mi smo imali ideju, ako je taj čovjek spasio sve muslimane u Bijelom Polju da napravimo ploču na kojoj bi pisalo Ulica Huzeirage Dervovića. Jer je tada u Bijelom Polju postojao Dervovića sokak. I ja sam, pošto sam dosta, hajde da kažem, nekultivisan, s tom tablom ušao u jednu muslimansku kuću. „Ja sam taj“, hvala Bogu, znaju me. „Mogu li da ti na kuću stavim ovu tablu?“ „Nemoj, molim te“, kaže, „ja sam ti u DPS-u, nemoj časti ti“...
Ja u drugu kuću – isto. Treća kuća je bila pravoslavaca, nisam htio da idem jer znam da bi on pristao. I ja sam sreo, slučajno, tog trećeg čovjeka u jednoj kafani i kaže „Profesore, budi ubijeđen, ja bih je stavio“. Dakle, Huzeiraga Dervović koji je spasio bjelopoljske muslimane, nije mogao da dobije obilježje. A sokak je nosio ime po njima Dervovića sokak.
( U subotu 14. juna čitajte drugi dio intervjua sa prof.dr. Šerbom Rastoderom: "Činjenice i istinu o sandžačkim Bošnjacima učiniti vidljivim")
