Povodom godišnjice smrti šejha Mehmeda ef. Hafizovića podsjećamo na tekst koji je objavljen na Stavu 2025. godine.

"Šejh Mehmed-ef. je bio živi primjer, koji je podučavao živom riječju."

Ova rečenica sjećanja na Mehmeda Hafizovića, imama i šejha, borca, emira jedinice "Šejh Hasan Kaimija", pomoćnika komandanta u Prvoj podrinjskoj muslimanskoj brigadi, dobitika "Zlatnog ljiljana", koju je s nama podijelio dr. Sead ef. Seljubac, nije slučajan početak. Početak je jer je najbolji odraz svega što je šejh Mehmed Hafizović bio.

Njegov život, njegov rad, njegova misija, sve se utkalo u ove riječi, jer šejh Mehmed je bio primjer onoga što znači živjeti vjeru, ljubav, mudrost i odanost.

Njegovo ime i djelo danas su živa baština, koja ne nestaje s vremenom, nego se prenosi, kroz svakog onog koga je dotaknuo svojom riječju, kroz svaku priču koju su oni kasnije pričali o njemu, kroz svaku dušu koju je oblikovao.

Šejh Mehmed rođen je 13. januara 1957. godine u Potočarima kod Srebrenice, u ulemanskoj porodici.

U rodnom selu je završio četiri razreda osnovne škole, a ostatak u Srebrenici. Poslije toga se upisao u Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, koju završava školske 1977/78. godine.

Radio je kao imam, hatib i mualim u Malom Zvorniku, gdje ga je zatekla agresija na Bosnu i Hercegovinu.

- Više od mjesec dana ostao je sa svojim džematom, ili bar onim što je od tog džemata ostalo, pod izuzetno teškim uslovima. Kada je postalo već nepodnošljivo i kada je zaprijetila opasnost direktno po njegov život i život njegove porodice, uz Allahovu pomoć, među posljednjima iz džemata uspijeva se, preko Srbije, prebaciti u Mađarsku, odatle u Austriju, a nakon kratkog vremena, prelazi u Mehmed efendija se u Hrvatskoj angažovao na radu sa muhadžirima, redovno održavajući vezu sa Bosnom. Kada su se za to stekli potrebni uslovi vratio se u Bosnu, tačnije u Tuzlu. Uključio se u redove Armije (2. februara 1993. godine), u Prvu podrinjsku muslimansku brigadu. Imenovan je za pomoćnika komandanta za moral, a potom za savjetnika za vjerska pitanja. U sklopu te brigade ubrzo će osnovati jedinicu pod nazivom "Šejh Hasan Kaimija". Kao emira pomenute jedinice suđeni čas ga sustiže za vrijeme jedne od akcija njegove jedinice na prvoj borbenoj liniji u ponedjeljak 2. maja 1994. godine, na kladanjskom ratištu - kazao nam je dr. Seljubac.

Šejh Mehmed je na novozaposjednutim linijama jednom nogom stao na minu koja mu je raznijela nogu. Prema svjedočenju saboraca, uzviknuo je: Allahu ekber! i pao na zemlju, čime je aktivirao i drugu minu. O ljubavi i poštovanju prema njemu svjedoči činjenica da je ukopan golim rukama svojih derviša u mezaristanu Goli Brijeg, u Tuzli.

Na dženazi alimu i šejhu, šehidu Mehmed Hafizoviću, tadašnji muftija tuzlanski a sadašnji reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović je, između ostalog, kazao: "...Evo mi klanjasmo dženazu našem uvaženom šejh Mehmed efendiji koji je svoj život dao za odbranu dina i za odbranu vatana, ne štedeći sebe. Ostao je kao najsvjetliji primjer i uzor nama, koji ostajemo poslije njega, da slijedimo ovaj isti put za koji je on svoj život dao, a to je odbrana vjere dini-islama. On svima nama može poslužiti kao primjer kako jedan musliman, kako jedan imam, zna šta treba uraditi u momentu kada je napadnuta njegova vjera, kada je napadnuta njegova zemlja. On je to svojim primjerom pokazao..." - prisjetio se Seljubac.

Da bude imam i šejh je Mehmed efendijino bezrezervno opredjeljenje. To je potvrdio svojim uvjerenjima, riječima i djelima, posebno je naglasio dr. Seljubac.

- Već u medresanskim danima, po načinu na koji je pristupao svom vjerskom odgoju i obrazovanju moglo se vidjeti, a to i neki njegovi savremenici potvrđuju, da on poziv imama želi. Vršeći svoju dinsku misiju, kao imam, hatib i mualim u Malom Zvorniku, rahmetli Mehmed efendija je za vrlo kratko vrijeme u svom džematu, ali i u Zvorniku i široj okolini, izgradio snažan autoritet čestitog i vrijednog imama, izuzetnog pedagoga, vrsnog vaiza, iskrenog insana, dosljednog sufijskog učitelja, sa puno snage i elana, sa mnogo ljubavi i spremnosti na žrtvu. Rezultati njegovog rada su se ubrzo pojavili. Mnoštvo ljudi, različitog uzrasta, je u njegovom radu prepoznalo svoj put i za njega se vezalo - kazao je Seljubac.

Napominje da se šejh Mehmed vrlo rano počeo interesovati i za tesavvuf. Naime, kao učenik Gazi Husrev-begove medrese često je posjećivao tekije, derviške halke i vodio duge razgovore sa poznavaocima tesavvufa, kakav je bio šejh hadži hafiz Mustafa ef. Mujić iz Paleža kod Kiseljaka.

- Kao hafizov murid Mehmed efendija je brzo napredovao iz stupnja u stupanj dok nije dostigao sposobnost da sam vodi i podučava svoje vlastite učenike. Cijeli period svog rada u Malom Zvorniku šejh Mehmed efendija je proveo u neumornom nastojanju da sjeme dina, a time i tesavvufa, posije u što više mladih srca, što mu je, uz Allahovu pomoć, jako dobro uspijevalo - akcentirao je naš sagovornik.

Dr. Seljubac potom je ukazao i na Mehmed efendijino razumijevanje važnosti uloge alima i šejha. Svoju ulogu imama i šejha Mehmed je razumijevao u duhu hadisa u kojem se kaže da su alimi nasljednici pejgambera, napomenuo je on.

- Višeslojnost rada Božijih poslanika za njega je bila obrazac koji je nastojao slijediti. Odatle vidimo kako emanet vjere postavlja svojim učenicima (a i vojnicima) kao zadatak. On je bio i imam i šejh, vodeći džemat i halku. Halka njegovih derviša je bila ne samo dio njegovog džemata nego i mnogo šire. Bio je emir i šejh, vodeći vojnike svoje jedinice i svoju halku. Derviši iz njegove halke su bili i vojnici njegove jedinice. I ne samo oni - naveo je Seljubac.

Šejh Mehmed je insistirao na poštivanju alima kao nasljednika vjerovjesnika i Allahu posebno bliskih robova, a posebno je poštovao šejhove.

- Volio je, vele, šejha Hasana Kaimiju, na svoj način. I život svoj predao je Gospodaru pod bajrakom jedinice "Šejh Hasana Kaimije". Kažu da je Šejh Mehmed bio i jedan od osnivača manifestacije "Kaimijini dani", koja je prvi put je održana na proljeće 1991. godine. Smatrao je da posebno u današnjem vremenu postoji velika potreba za duhovnim učiteljima, upućivačima, muršidima jer, kako on kaže, svaki muršid je jedna duhovna centrala, koja na poseban način prenosi duhovnu energiju iz glavne duhovne centrale koja je sam Alejhisselam - kazao je Seljubac.

Za šejha Hasana Kaimiju, autorica knjige koju je o njemu napisala, dr. Mubina Moker, je kazala da je on, "svojom duhovno-svjetovnom stazom posvjedočavao jedno od temeljnih tesavufskih načela po kojemu se prepoznaje istinski gnostik i sufija, a to je 'biti sin svoga vremena'". To bi se, ističe Seljubac, moglo slobodno posvjedočiti i za šejha Mehmeda.

- Jer, on je govorio da je ovo naše vrijeme i da mi drugog vremena nemamo; da se jedino u njemu možemo spasiti ili upropastiti; da samo u njemu možemo izgovarati La ilahe illallah, ezan učiti, namaz klanjati i djecu učiti; da za nas nema ni boljega vremena ni boljega mjesta; te da, zato, trebamo iskoristiti svak svoje dato mu vrijeme.

U svakom momentu svoje misije šejh Mehmed je, kako kaže i reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, znao ko je, šta je, gdje mu je mjesto i šta mu je činiti u datom trenutku. Išao je i druge vodio Putem Allahu, na tesavvufski način, u bosanskim uslovima, u predratno i ratno vrijeme.

Uvažavao je i povjesne okolnosti i trenutnu situaciju. Nastojao je da ukaže na neke ranije poteškoće u razvijanju ideje i prakse tesavvufa na bosanskim prostorima, ali i da naglasi povoljnost aktuelne situacije. On je, sa svojim učenicima, živi tesavvuf - objasnio je dr. Seljubac.

Prihvativši čast i odgovornost šejhovskog posla od svog učitelja slijedio je njegov put i svoje učenike podučavao tesavvufu.

- Bio je duboko uvjeren da može postići dobre rezultate u svojoj misiji ukoliko se potrudi da na mlade ljude prenese svoje znanje o tesavvufu i tim metodama utječe na pozitivne promjene u njihovim mladim dušama. Praktično je pokazao da je sufijsko iskustvo jako važno u procesu liječenja mnogih duševnih bolesti koje je iznjedrio tok života i priroda ovoga vremena. Bio je uvijek spreman da ponudi stručne odgovore na mnoga pitanja vezana za 'akl (razum), ruh (duh), kalb (srce) i nefs (dušu), odnosno za mnoge segmente duhovnih potreba muslimana ovog podneblja - istaknuo je dr. Seljubac.

Svoje učenike šejh Mehmed podučavao je da Put ka Allahu podrazumijeva savjesno i mudro izvršavanje Allahovih emrova.

- Šejh Mehmed je bio živi primjer, koji je podučavao živom riječju. Knjiga može mnogo pomoći da čovjek dođe do znanja, ali je živi primjer nezamjenjiv. Bitna je, dakle, čovjekova moć da uči, koju mu je Uzvišeni podario, a zatim i kretanje ispravnim putem u svjetlu dobijenog znanja... To je najniža granica kojom je Allah zadužio Svoje robove. Čovjek, ako posjeduje moć da uči i shvata može da, putem ličnog čitanja pouzdanih i vjerodostojnih knjiga, stekne obilno znanje, ali mu je također potrebno da, od alima-praktičara svejedno bili to oni koji se slažu da ih zovu sufijama ili ne bili, preuzme ispravnu praksu. Odatle je Šejh Mehmedov praktični primjer imao tako djelotvoran učinak - akcentirao je on.

Znao je kako postupati sa učenicima, napominje Seljubac. Vješto ih je usmjeravao ka Allahu, a oni su sa svoje strane pokazivali želju za tim.

- Ukazivao im je da je najjasniji znak onoga koji istinski želi Allaha taj - da ibadet čini Allahu jutrom i večeri tj. u svako vrijeme.

Nema putovanja Allahu bez ilma i zikra. Toga je šejh Mehmed bio duboko svjestan tako da je nastojao cijelog svog radnog vijeka produbljivati svoje znanje o dubinama tesavvufskih staza, a istovremeno se borio da kontinuitet njegovih halki zikra ne bude ničim prekinut.

Vjerovao je da je kombinacija alima i šejha u njegovoj osobi sretna kombinacija, da jedino ta cjelina efikasno djeluje, i da samo oni koji posjeduju ilm, trbijet (duhovni odgoj) i duboku dinsku svijest mogu djelovati na ljude svog vremena. U protivnom se svašta događa. Volio je Kur'an i mnogo ga je učio. U svom radu je nastojao da u potpunosti poštuje kur'anske principe. Tako ga je i njegov učitelj podučio, osoba kakve su danas, na našu žalost, rijetkost - alim i šejh staroga kova. I na njega je prenio lijep ahlak. Tu leži odgovor na pitanje - kako to da o šejh Mehmedu imamo samo pozitivno mišljenje?! On je bio jedan od onih koji su uistinu od Pejgambera naslijedili ilm, amel i hal - kazao je on.

Šejh Mehmed je privlačio. Nije odbijao. Kao imam i šejh odlikovao se nizom svojstava koja su ga, kao ličnost od šerijata i tarikata, vidno krasila, dodao je dr. Seljubac.

- Uvijek je bio vedra i nasmijana lica. S tim izrazom se upoznavao s ljudima, takav je s njima vodio plodonosne razgovore, a sa osmijehom se i rastajao. Vedrog lica je spušten u svoj kabur, a takvog će, vjerujemo, i pred Rabba izaći - poručio je dr. Sead Seljubac.

Iza šejh Mehmeda su ostali roditelji Hanifa i Kasim, supruga Merjema hanuma, kćerke Amina i Amela, sestre Šaha, Tahira i Razija, te ostala rodbina i prijatelji. I njegovi muridi, njegovi duhovni evladi.

Ratno priznanje "Zlatni ljiljan" posthumno mu je dodijeljeno 1996. godine. Za nesvakidašnje i izuzetne rezultate koje je rahmetli Mehmed ef. postigao, kao imam i šejh, za dosljedno i plodonosno izvršavanje svoje misije koja mu je povjerena i koju je s ljubavlju i požrtvovanjem izvršavao, za nesebično žrtvovanje u borbi za odbranu vjere i domovine, a povodom 20 godina od njegovog preseljenja na bolji svijet, dodijeljena mu je Povelja „Hasan Kaimija“ za životno djelo 2014. godine. Povelju je uručio muftija tuzlanski Vahid ef. Fazlović a preuzela njegova porodica.

Po rahmetli šejhu zovu se tekije, posvećeno mu je nekoliko knjiga i napisano više kasida. Održano je i više skupova koji su ukazali na veličinu njegovog djela.

Šejh Mehmed ef. Hafizović je bio svjetionik u tami, čovjek koji je svojim životom i djelom pokazao put istinske vjere. I zbog toga njegovo ime nikada neće izblijediti; ono će živjeti kroz generacije koje će i dalje slijediti njegov put, živjet će kroz njegove duhovne evlade.

Kao što je rekao reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, a na što je podsjetio dr. Seljubac, šejh Mehmed Hafizović će uvijek ostati najsvjetliji primjer i uzor nama koji ostajemo.