Sead Košević je rođen u Višegradu 1959. godine, gdje je živio i radio do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine. Danas živi i radi u Švedskoj. U Višegradu je radio kao dopisnik Oslobođenja, RTV BiH, Asa i mnogih drugih glasila. Bio je novinar "Maglića", član redakcije Drinskih novosti i Višegradskih novina. Pisao je članke o društveno-političkim dešavanjima te sportskim i kulturnim događajima. Osim toga, piše komentare, uvodnike i stalne satirično-humorističke tekstove. Ranih osamdesetih, pri Kulturno-umjetničkom društvu Hamid Beširević osniva i vodi dramski ansambl te režira više domaćih pisaca i dvije svoje komedije. 

Neposredno nakon dolaska u Švedsku, u okviru BiH-saveza, učestvuje u formiranju lista Glas BiH, čiji je glavni i odgovorni urednik bio između 1995. i 2000. godine. Osnovao je izdavačku djelatnost kroz koju je publicirao više bosanskih knjiga. Bio je inicijator projekta za štampanje Švedsko-bosanskog leksikona. Uredio je dvije zbirke stihova akademika Abdulaha Sidrana "Planeta Sarajevo" i švedsko-bosansko izdanje zbirke "Zašto tone Venecija". Košević je, također, organizirao više kulturnih događaja, poput Bosanskog filmskog festivala u Štokholmu, posjete bosanskih teatarskih grupa, slikarske izložbe te promotivne tribine bosanskohercegovačkih pisaca, kao i društvenih radnika i političara. Posebno značajno mjesto u njegovom radu zauzima projekt "Živjeti zajedno", koji je lično uredio i vodio dajući doprinos demokratskim procesima među Bosancima koji žive u Švedskoj.

Neposredan povod za ovaj intervju je vijest da se vode razgovori o uprizorenju drame "Kristinin zavjet" na sceni Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, a čiji je autor upravo Košević.

Drama "Kristinin zavjet" je zasnovana je na isječcima iz života Christine Doctare, švedske ljekarke, humanistice i autorice više knjiga. Ona je poznata po svom angažmanu u ratu na Kipru gdje je, kao prva žena, Šveđanka, bila vojni ljekar u bataljonu snaga UN-a, dok je u ratu na Balkanu u okviru Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) vodila projekt fizičke i psihičke rehabilitacije. Bila je jedna od prvih koja je raportirala o sistematskom silovanju u ratu u BiH. Izvjesno vrijeme je, kao predstavnica Švedske, radila u Evropskom komitetu protiv torture. Nakon što je Nobelov komitet odlučio nagradu za književnost dodijeliti piscu Peteru Handkeu, negatoru zločina nad Bošnjacima, Hrvatima i kosovskim Albancima, Kristina se aktivno uključila u proteste protiv te sramne odluke. Bila je glavni govornik na protestnom mitingu u Štokholmu, koji je održan 10. decembra 2019. godine. Tom prilikom Christina Doctare je vratila Nobelovu medalju koju je u okviru Nobelove nagrade za mir dobila 1988. godine, kao pripadnica trupa UN-a.

Autor o svojoj drami kaže:

- Odigrava se u Kristininom stanu 10. decembra, na dan dodjele Nobelove nagrade. Ona namjerava ići na protestni skup i pored svojih 76 godina, upale pluća koju je upravo preležala i velike hladnoće. Njena prijateljica Marija, koja joj je došla u posjetu, pokušava je odvratiti i, kao jedan mali Mefistofeles, baciti u moralnu dilemu – šta je preče, zdravlje ili angažman i šta se to, zapravo, može promijeniti u ovakvom svijetu gdje je svakim danom sve više nepravde, prevrtljivaca, prevaranata i protuha svake vrste.

Isti dan Kristina će imati iznenadnu posjetu. Radi se o Harunu, švedskom studentu bosanskog porijekla. On, na Kristinino veliko iznenađenje i zadovoljstvo, donosi njenu Nobelovu medalju koju je izgubila u opkoljenom Sarajevu. Ono što ni Kristina niti Harun ne znaju jeste da je on sin silovane Bosanke.

Nobelova nagrade za književnost Handkeu je generalna amnestija za ratne zločine

Košević dalje opisuje:

- Kristina je svoj život, još od najmlađih dana, posvetila borbi protiv nepravde i nasilja, kako u ratovima tako i svojoj mirnoj domovini Švedskoj. Svi ti lični i društveni sukobi u kojima je učestvovala ostavili su duboke tragove, tako da često ima noćne more. Stoga, scenski prikaz Kristininog života počinje upravo jednim takvim nemirnim snom, koji može biti šokantan i neprijatan za nepripremljenog gledaoca, jer Kristina se u svojim snovima probija do silovanih žena i sluša njihova svjedočenja. Kristinu, također, boli saznanje da se zločinci šetaju nekažnjeno, da se u Evropi koja je hladno, četiri godine, gledala na četničke zločine, sada isti pokušavaju prikriti, opravdati i negirati. Književna nagrada piscu Handkeu, jednom od najvećih negatora ratnih zločina, svjedoči o ciničnom odnosu zapadnih, islamofobnih, društvenih krugova spram progona Bošnjaka. Dodjela Nobelove nagrade za književnost Handkeu, u Kristininim očima, predstavlja generalnu amnestiju za ratne zločine, ali i generalnu amneziju koja omogućava zaborav i negiranje onoga što se zapravo desilo.

Kristina će, stoga, u svom govoru, zagovaračima mržnje poručiti: "Ne govorite meni o literaturi koja stoji iznad ratnih zločina…" Dakle, sa zlom se treba suočavati, snažno, ali razložno, razotkrivajući izvršioce i naredbodavce, ali i negatore svih zlodjela, kako bi se buduće generacije zaštitile od nasilja i nasilnika. I ne samo u ratu nego posvuda gdje treba.

Promocija knjige "Kristinin zavjet": Pozitivan odjek u švedskoj javnosti

Kako kaže Košević, u "Kristininom zavjetu" ni švedsko društvo ranih 90-ih godina nije bilo imuno na ponižavajući i nasilnički odnos prema ženama, što je vidljivo u prikazu njenog otkaza u Upravi za socijalni rad, u kojoj je bila savjetnik za medicinska pitanja. Kristina se nije uklapala u šefovsku viziju podređenosti, poslušnosti, viziju strahovanja od jačeg, kulturu šutnje, a sve zarad posla i položaja. Međutim, Kristina je kao gimnazijalka dala sebi zavjet da istinu nikad neće ošutjeti. Ponavljala je te riječi slušajući priče svog nastavnika koji je iz vlastitog iskustva govorio o zidu šutnje pred kojim se našao pokušavajući upozoriti na nadolazeće nacističko zlo. A s takvom šutnjom suočavamo se u pogledu agresije na Bosnu i Hercegovinu. Kristina neće ošutjeti ni članovima Švedske akademije, za koje kaže da trebaju sjediti u magarećoj klupi, a ne u jednoj ustanovi kao što je Akademija nauka. Posebno ne nakon njihove neodgovorne odluke da se Nobelova nagrada dodijeli Handkeu.

Sa svojih 50 godina ulazi u opkoljeno Sarajevo više puta. Ulazi u vrijeme najžešćih granatiranja, kada agresor razara ne samo stambene objekte nego i spomenike nacionalne  kulture poput gradske biblioteke - Vijećnice. Susreće ljude koji u očaju i agoniji tumaraju gradom u potrazi za vodom, hranom, potpuno ogluhnuli na granate, na snajperiste i svu drugu ratnu opasnost.

Kristina obilazi i niz drugih bosanskih gradova, radi na projektima psihičke rehabilitacije i pomoći ugroženom stanovništvu. Pritom susreće mnoge silovane žene  i bilježi njihove iskaze te odlazi u Ženevu gdje je, s drugim humanistima, jedna od prvih koja je pronijela vijesti i istinu o sistematskom silovanju Bošnjakinja.

 U drami se, osim nekoliko svjedočenja silovanih žena, donosi i svjedočenje Harunove majke Emine. Harun saznaje istinu o svojoj majci od Kristine. Bolna istina koja s nogu sasijeca i one najsnažnije, ali Kristina ga diže iz očaja, jer ne može se, kaže Kristina, očajavati dok napasnici likuju tjerajući žrtve u šutnju, kajanje, osuđivanje sebe samih.

Kristina, dakle, ne dozvoljava Harunu da oplakuje svoju bolnu sudbinu. Umjesto toga, ona savjetuje Haruna da se sjeća majke s dužnim pijetetom, ali istovremeno za njenu dušu, za dušu svih žrtava treba se okrenuti borbi protiv nasilja i nasilnika. Kako, pita se Harun. Kristina ima odgovor, jer i Kristinina majka je silovana i ona je dijete silovane žene i upravo zato se još više bori protiv nepravde, nasilja, nasilnika i zla svake vrste.

 Presjek života od Švedske do Bosne i nazad

 Zato Kristina, sa štokholmskog trga šalje poruku svim umišljenim veličinama, negatorima genocida, zagovaračima mržnje i nasilja. Tu priču vidimo u 15 epizoda, rađenih za teatarsku postavku, ali i čitalačku publiku. Pored radnje koja se dešava sada i ovdje, tj. 10. decembra 2019, imamo niz "flešbek" scena koje su "produkt" Kristininog sjećanja na njene sukobe u Švedskoj, Hrvatskoj i Bosni ranih devedesetih godina. Radnja se, dakle, prožima između sjećanja i današnjih dana, gdje vidimo jednu švedsku heroinu na njenom putu borbe za dobro.

Susrećemo, dakle, 50-godišnju i 76-godišnju Kristinu, obje s mladalačkom energijom i zanosom u borbi za bolji svijet koji svi mi, a svakako ljudi poput Kristine, zaslužuju, kao što uostalom njena posvećenost borbi za istinu, za pravdu, za boljitak svih nas zaslužuje da bude prikazana i opisana. Ovo je jedan od tih pokušaja urađen u nadahnuću Kristininog djela i zahvalnost za sve što je učinila za Bosnu i njen postradali narod - završava Košević u predgovoru drame.

Šta je to bilo što Vas je potaklo da pišete dramu s takvim sadržajem?

- Bilo je to ovako: kao novinar i urednik Glasa BiH upoznao sam Christinu još sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća kada se ona aktivno bavila humanitarnim radom, već boravila u Bosni, dolazila ovdje i svi su u Švedskoj čuli za nju. Ona je nekoliko puta posjetila našu redakciju i ja sam joj pomogao da režira i korigira svoju knjigu koju je izdala i na bosanskom, a zove se "Tamo gdje se očekuje muškarac". Tu knjigu sam promovirao i onda je uslijedilo naše povremeno viđanje, intervjui...

Trenutak kada je Christina Doctare vratila medalju

Nastala je pauza i ponovo smo se vidjeli kada se 2019. desilo onaj skandal s Nobelovom nagradom za književnost Peteru Handkeu koji je negirao genocid u Srebrenici i kada je jasno dala do znanja da ne pristaje na to i vratila svoju medalju za mir koju je od Nobelovog komiteta dobila ona, kao ljekar, i njen bataljon za angažman na Kipru.

Ona je medalju vratila te 2019. na protestnom skupu - a bilo ih je niz - zbog tog čina dodjele Nobelove nagrade Peteru Handkeu. Nakon toga, još nekoliko puta sam je intervjuirao i znao sam dosta podataka o njoj. Odavno je u meni bila ideja da nešto od toga napravim i onda smo se dogovorili da sve to bude u obliku drame, u kojoj ćemo napraviti presjek njenog

života od Švedske do Bosne i nazad. Njen život je bio vrlo težak jer u to vrijeme kad je počela da radi kao ljekar - nama čudno zvuči jer mislimo Zapad je to, gdje će to tamo biti -  malo se uvažavalo da žena bude ljekar. Nisu je čak ni htjeli oslovljavati sa doktorko, nego medicinska sestro i sl. I onda kad je postala velika u njihovim institucijama za zdravstvo, mnogi šefovi su je šikanirali. Tako da je napravljen jedan krug da su žene svugdje u svijetu u većem ili manjem obimu, na podliji ili otvoreniji način, izložene raznim šikaniranjima, nasilju i svim podlostima.

Ona je bila dolje u Bosni uime WHO-a te je brzo utvrdila da se vrše sistematska silovanja, o čemu je raportirala i u Ženevi. Ona je jedna od onih koja je pridonijela da se silovanje uvrsti kao ratni zločin u svjetske zakone. I ovdje u Švedskoj je puno radila i te žene obilazila, primala, pomagala...

Međutim, mi kakvi jesmo, to nekako brzo zaboravimo. Tako da sam htio na neki način da joj se odužimo i da to ostane zabilježeno. Ona je to prihvatila, kada je pročitala bila je oduševljena. Ona je vrlo, vrlo zadovoljna, drago joj je da se neko sjeća nje. Kristina je sada živi u ustanovi za stare, gdje ima svoj mali stan, sobu s kupatilom i kuhinjicom. Što je danas čudno, odrekla se sve imovine i sada nema ništa. Ali i dalje pomalo piše. Sada se u Švedskoj pročulo o njoj i ona putuje i priča o ratu u Bosni i ratnom silovanju. I naša Ambasada je često poziva.

Kad sam sebi prevodiš sa švedskog na maternji

 Koji je bio unutrašnji poriv da napišete tu dramu, nezavisno od vanjskih okolnosti?  

- Mislio sam da se neću baviti pisanjem, jer oni koji mnogo čitaju misle da je sve već napisano, treba samo pročitati. Međutim, ja sam pisao i prije te čitao i pomagao drugima da dotjeraju svoje tekstove. Kada sam slušao Kristinu, kao urednik koji se bavio tuđim tekstovima -  pa ne može čovjek da izdrži, toga se nakupi toliko toga da se mora izbaciti. Tjera ta unutrašnja potreba da se ispiše, da se ostavi trag, jer to je i naša dužnost da o tome, našoj velikoj nesreći govorimo.

Ona sada ima 83 godine. Često me kontaktira i s velikom voljom nastavlja borbu za Bosnu i Hercegovinu. Odvela je naljeto svoju porodicu dolje - ima dosta unučadi, njih petero-šestero od dva sina koja je, također mnogo godina prije odvela u BiH da ih upozna sa svime - kako bi nastavili njenim stopama da se bore za Bosnu, za te male narode, za ljude, da vide kako je ta borba ipak vrijedna i da je to ono što čovjeka čini velikim i vrijednim.

Drama je  ovdje izazvala veliku pažnju, svuda je zovu i jedan dobar dio primjeraka sam joj dao da ona podijeli kome hoće. Napisao sam je prvotno na švedskom jeziku da bi Christina mogla da je čita i eventualno nešto doda ili ispravi.

Naslovnica Kristininog zavjeta na švedskom jeziku

Jeste li mogli na švedskom jeziku, koji Vam nije maternji, izraziti neke suptilnije stvari?

- Nekad sam u takvom stanju da mi više paše švedski, nekako je bolje definiran... Oni su radili puno na svom jeziku, tako da neke misli i pojmove mogu lakše izraziti nego na bosanskom- Onda mi poslije dođe da na nekim mjestima kažem: "Vidi što bi ovo na našem fino leglo". U tom pogledu sam nekad u fazi da moram razmisliti šta je bolje. Tako da mi je nije bio veliki problem dok sam pisao jer sam se orijentirao da bude prvo na švedskom, a onda sam sebi prevedem na bosanski.

Kako je došlo do toga da se uspostavi bar neka vrsta početne saradnje sa Bosanskim narodnim pozorištom u Zenici radi uprizorenja ove drame?

- Prvo moram reći da je čovjek koji je vidio da ova drama nešto vrijedi  bio moj dramaturg rhm. Hasan Džafić. Počeo se interesirati pa sam čak u jednoj fazi htio da on bude koautor. Pošto je htio da tu napiše neke stvari, nisam dozvolio da se tako piše, ali to nije važno. Uglavnom, Hasan i ja smo radili, on mi je dao puno savjeta, korisnih sugestija... Namjera je bila da tu dramu režira Iso Porović, koji  ju je uz Džafića prvi pročitao. Oni su vrlo stručni i dobri ljudi tako da je bilo zadovoljstvo raditi s njima. O postavljanju te predstave u zeničkom BNP-u nismo daleko stigli, to je više bila želja Isa Porovića zato što zna te ljude. Oni su se meni javili ljetos, bili su svi zajedno i Faketa Salihbegović-Avdagić koja je zainteresirana da uzme glavnu ulogu Christine, kao i direktor Miroljub Mijatović je bio zainteresiran, ali kako će to biti i kad - još nije izvjesno.

Kakva je bila rekacija švedske javnosti kada je knjiga ugledala svjetlo dana?

- Knjiga se prodaje u svim švedskim knjižarama. Prodaje se i u mojoj štokholmskoj komuni Salem - podsjeća me naše muško ime Salem (smijeh) - gdje su sami napravili njenu promociju na kojoj je bilo stotinjak ljudi, zahvaljujući i tome što su me ljudi primijetili jer sam u politici 20 godina, kao član Stranke umjerenih (švedski: Moderata samlingspartiet, skraćeno Moderaterna - Umjereni). Ta stranka je mene i mnoge druge Bosance primila u Švedsku. Većina stranaka u Švedskoj je humanog, socijaldemokratskog usmjerenja, osim SD-a koja je više nacionalistička stranka. Naši ljudi su većinom uključeni u te stranke. Mi se znamo, pomažemo jedni druge... Sada sam odlučio da sve to napustim. Napisao sam jednu novelu od 100-njak stranica i pripremam je za štampu. Osnova fabule je naš zaborav i naša kratka pamet, ponavljanje istih grešaka, nemanje kolektivnog pamćenja, a što vodi gubitku identiteta. Novela priča o višegradskoj džamiji koja se nalazila na mjestu današnjeg Doma kulture u naselju Nova Mahala. Tu džamiju su zapalili i srušili a mezarje oko nje razrovili, mezarje na kojem su ukopane žrtve iz Drugog svjetskog rata i žrtve genocida iz tog rata. Na temeljima džamije su podigli Dom kulture iako je i usred grada i svugdje bilo prostora za Dom kulture. Dakle, priča o toj džamiji - kako je nastala i ko je izgradio, koja počinje u sadašnjem vremenu, odlazi u prošlost i opet se vraća u sadašnje vrijeme – priča je o bošnjačkom zaboravu.

Rad na afirmaciji bosanskog jezika i kulture

Ono odakle smo potekli određuje nas kao ličnosti, a tako na neki način određuje i naše buduće djelovanje. Gdje god da smo u svijetu, mislima smo čvrsto vezani za svoju domovinu. Kako to kod Vas izgleda?

- Da, vezan sam i za svoju domovinu i svoj kraj i svoj narod. Odmah po dolasku u Švedsku dobio sam mjesto urednika Glasa Bosne i Hercegovine, odnosno zadatak da ga formiram i kroz sljedećih pet-šest godina vodim i oblikujem uređivačku politiku koja će afirmirati nas Bosance i Bošnjake u Švedskoj. Idući tim putem, štampao sam nekoliko važnih knjiga, ostvario kontakte i postigao da se prvo prizna naš bosanki jezik, a osigurao sam i štampanje Švedsko-bosanskog leksikona. Pritom sam imao dobre kontakte sa švedskim institucijama, sa Slavističkim institutom, s našim ljudima u Bosni, s rahmetli Senahidom Halilovićom koji je napisao jedan veliki rad o našem jeziku, a  Šveđani su ga ovdje prihvatili i preveli. Onda smo, zahvaljujući toj podlozi, dokazali da je bosanski bio prvi jezik na tom prostoru, da je bio poseban jezik i tako brzo uspjeli da ga da afirmiramo kroz te radove. Po mom dolasku ovdje organizirao sam i gostovanja Abdulaha Sidrana, Bogića Bogićevića... Prošli smo s njima cijelu Švedsku. Doveli smo čak i Sarajevski ratni teatar s predstavom "Aj, Carmela". Ali ja to nisam radio za plaću, sve sam radio na dobrovoljnoj osnovi. To je sve bilo na početku. Onda su ljudi počeli raditi i školovati se, zapošljavali se u fabrikama i tako...Onda sam ja sjeo i razmislio kada sam završio sa tim svojim radovima pa se i ja malo doškolovao i prekvalificirao.

Višegrad kakvog više nema

 Šta je to što nosite iz svog rodnog Višegrada u svijet?

- U Višegradskim novinama svojevremeno sam imao svoju humorističku rubriku i ljudi su jedva čekali da vide šta ću to smiješno smisliti. Pred agresiju više nije bilo do šale i smijeha. Odrastao sam na lijevoj strani Drine i Drina me, što kažu, zadojila... Međutim, ja sam  drukčijeg pogleda na život. Bio sam s ljudima. Nisam bio s kućama, pa čak ni s Drinom, ni njenim obalama, ni prirodom. Ima lijepe prirode svuda na svijetu. Ljudi i podneblje - to me je privlačilo i zbog toga sam bio u Višegradu i nisam mislio nikad ni otići. A sada kako nema tih ljudi, kako nema tog ljudskog, ne samo ljudi nego ljudskosti u tom gradu - onda me više i ne privlači. Odatle sam gotovo svakodnevno izvještavao za mnoge medije, bio sam dopisnik hronika za televiziju i radio, dopisnik Oslobođenja sve do zadnjeg, dok JNA nije ušla u grad. Onda sam po nekom novinarskom nagonu izlazio dva-tri puta i na kraju se više nisam vraćao jer vidio sam da više nema tu šta da se traži, a  nije se ni moglo ući, oni su blokirali sa svih strana. Tako da sam ja ostao na Ustiprači, a onda sam otišao u Rudo pa u Priboj i onda u Makedoniju. Imao sam majku koja je imala dva srčana udara, tako da je bila nepokretna.

S majkom, ocem i suprugom ovdje sam bio već  oko 9-10. juna 1992. Jedanaestog juna rodila mi se kćerka, a 13-og u noći umrla majka. U Višegrad se nikad ne bih vratio, u onakav kakav je sad. Odnosno, vratio bi se kad bi se vratili ljudi, i kad bi prvo "njihovi" ljudi shvatili šta su učinili.

Višegradu su se često tamo u Srbiji podrugivali, zvali ga kasabom, a sad kad vidimo uništene fabrike i sve drugo... baš skoro gledao sam fotografiju Varde koja je imala hiljadu radnika,  sve je to opustošeno. Nema više ljudi koji će tu raditi, oni su zaboravili da smo mi Bošnjaci  tamo to držali i fabrike i rad. Oni bi da pljačkaju, a ne mogu. Šta će sad? Tako Višegrad više nije ni kasaba, kako su oni govorili podrugljivo, nego tamo vidim samo podignute svinjce, a ko živi u svinjcima nego svinje,  je l'? Tako da, što se tiče toga, ja se ne bih nikad vratio u Višegrad, ne želim da ga posjetim, toliko me duša boli za ljudima, za onima što su stradali. To je njihova, ne može se reći greška, jer je učinjen zločin, ali jeste greška u životu jednog društva kad brišu tu svijest da su učinili Bošnjacima tako loše stvari, takve zločine, onda se reskira da se to ponovi. A i s naše strane isto... taj zaborav nas priječi. Zaborav poslije Drugog rata rezultirao je padanjem u istu zamku. Na svakom od nas svjesnih je zadatak da doprinesemo, da radimo.

Velika  uloga Islamske zajednice u očuvanjui kulturnog  identiteta

Kako biste ocijenili angažman naših ljudi u dijaspori, posebno onih koji su došli u toku agresije na BiH kao onih koji su obrazovaniji od većine drugih?

- Koliko je dobrih ljudi bilo dolje, takav je odnos i ovdje. Koji su za svoju Bosnu i Hercegovinu orijentirani, a koji su poslije mjesec dana psovali BiH jer "tamo sam radio 30 godina, a ovdje sam za tri mjeseca dobio stan". Sada te ljude sretnem izgubljene, zato što su napustili svoje, odrekli se svega samo zbog plaće i stana. I sada oni opet, da ne kažem psuju, nego ružno govore o ovom društvu, kaže "kakva je ovo zemlja gdje ti je pas i mačka najbolji prijatelj". Ima dosta aktivista, ali ljudi su mislili da se to stiče, da to neko plaća i finansira. Te grupe u kojoj smo to sve radili i bavili se svim i svačim, te grupe sad  nestaju, to su ljudi koji su to započeli, kojima je Bosna bila u srcu.

A kakva je situacija u pogledu očuvanja identiteta?

- Mnogi od nas nisu izgubili ništa od svog identiteta, ali ima i dosta mladih ovdje rođenih koji se, interesantno, bore za Bosnu mnogo srčanije nego oni što su došli. Tako da ima dosta dobrih stvari, dobar je rad Islamske zajednice, ona se borila da se sačuva  identitet i nije bila onakva kakve su islamske zajednice iz drugih zemalja. Nisu orijentirani samo na vjeru nego su se dali na kulturu i demokratski su izgrađene, zahvaljujući imamima kao što je, recimo, Idriz Karaman koji je sve vrijeme ovdje. On je iz Višegrada. Bio sam s njegovim bratom Safet ef. Karamanom, on je bio ostao u Višegradu. Kažem mu "pa nećeš valjda ostati, efendija!?", a on odgovara "Neko mora ukopavati ovaj narod". Ubili su ga. I to je bio moj posljednji susret s njim i sa Ismetom Šepom u Crnči. To je bio moj posljednji ulazak u Višegrad, to je bilo poslije onoga kada je Murat pustio vodu iz brane. Tada nisam znao da se više ne može izaći tada sam poslao posljednji izvještaj iz Višegrada.

Jesmo li šta naučili iz svega što nam se dogodilo?

- Mislim da smo prvi put u historiji postali ipak svjesni, svjestan narod, svjestan opasnosti i ne samo toga, nego i svjestan svog identiteta i spreman da to odbrani, našu Bosnu. Da li da branimo mirnim putem, što je najbolje i što je najlogičnije, što je najljudskije, ili da branimo našim životma i oružjem - to sad nije važno, ali smo postali spremni da branimo našu Bosnu.  I svako na svoj način. Toga prije nije bilo. Poslije Drugog rata su nas zagovarali da ne trebamo misliti o tome. Prije Drugog svjetskog rata bili smo potpuno razjedinjeni, nismo imali ništa svoje, pripali smo Kraljevini Jugoslaviji. U ranije vrijeme Austro-Ugarska je preuzela brigu o nama, a niko nije preuzeo obavezu da nas zaštiti. Iako je dolje dosta nesuglasica, dosta svega, kao narod, kao nacija mi smo sada svjesniji nego ikad. To će dati rezultat kad-tad. Zlo se mora smiriti, od Dodika do njegovih koji su tamo napravili svoju leglo zahvaljujući tome što ljude prepadaju i kažu da će doći "do svega". Nadam se da će doći do toga da će i Srbi najposlije vidjeti da je Bosna njihova zemlja, isto kao što je uvijek i bila i da tu treba da grade svoju budućnost. Kad priznaju zločine i kad o njima budu govorili otvoreno, to je oslobađanje i onda mogu početi ići naprijed.

Može li umjetnost ovakva kakva je sad, pogotovo pozorište, da mijenja, ne da promijeni, nego da mijenja svijet?

- Uloga pozorišta, čak svake knjige, svakog članka je da pokuša promijeniti svijet, da pokuša ukazati na to šta treba promijeniti. I oni moraju nastojati da daju sliku boljeg svijeta ili da razotkriju sliku lošeg stanja društva. To je  uvijek bilo u svakom društvu da imaju novine svoje kulturne strane, svoje kozerije, svoje razne rubrike u kojima se proteže ta kritika društva. Jer ako se ona ugasi, onda se i zdravo društvo gasi. Sjetimo se kako je bila ugašena kritika u vrijeme Slobodana Miloševića kada se pokazalo da je interes nekog društva samo da ide u pljačku. Otvorenost i demokracija moraju da postoje da bi društvo išlo naprijed. Svako gušenje takvih institucija je vrlo riskantno za jedno društvo, iako mali ljudi nisu svjesni toga. Oni pristanu na ono što im vlast kaže. Doduše, u našim pozorištima treba da se gleda ono što je život. Ljudi umiru od gladi, a oni prikazuju tamo neku dramu Molijera po hiljaditi put ili nešto sasvim drugo tamo nekog klasika, a ne prikazuju potrebu za nasušnim, za život našeg društva.

U Bosni i Hercegovini, bar prema komentarima na društvenim mrežama, novinarstvo je uz politiku, najomraženija profesija. Kakva je situacija u tom pogledu u Švedskoj?

- Ovdje u Švedskoj novinari su ipak na velikoj visini. Ima glasila kojima se ne vjeruje, ali ovdje je većina novinara od velikog ugleda. Kad se ovdje kaže "novinar", onda je taj ugledan čovjek, kao što je to nekad bilo i u BiH. Prije rata, ja nisam imao tu partijsku knjižicu, ali sam bio u svim svim glasilima tamo u istočnoj Bosni. Vrijedili smo i voljeli su nas u narodu. Ja sam zbog pisanja u Oslobođenju istjeran s posla. Otkrio sam u Višegradu neke direktore koji su krali, pljačkali... Dvije godine sam se borio, pa mi sud u Sarajevu dodijelio odštetu za dvije godine koliko sam bio bez posla. Zahvaljujući tom novcu sam se i spasio i došao ovamo. Fino je bilo kad te svi redom potapšu. Kad svi kažu svaka čast. I kad uspravan ideš kroz grad i svi kažu "Bravo, Sejo, bravo". I tako je bilo. Cijenilo se. Svugdje smo bili pristali u društvu. Sad kako se sve to okrenulo, sve je manje profesionalizma, poštovanja novinarskog kodeksa. Jest da onda nisi mogao pisati šta hoćeš i kako hoćeš, ali ni sada nije pošteno da prepisuješ od drugih. Sada je svako maše novinarskim akreditacijama. A pojedinim elektronskim medijima ne treba novinarska akreditacija. Ne treba im ništa, I to je doprinijelo degradaciji ove profesije