Na početku ovog dužeg nekrologa evropskoj etici treba reći da je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen u posljednjem izvještaju o napretku regiona ka punopravnom članstvu u EU naglasila da je "EU više nego ikada posvećena tome da proširenje postane stvarnost", uz poruku da je proces pristupanja zasnovan isključivo na zaslugama: proširenje je jedinstvena ponuda i obećanje mira, prosperiteta i solidarnosti.

- Uz prave reforme i političku volju, naši partneri mogu iskoristiti ovu priliku…

Političku volju naših evropskih partnera, s druge strane, da nas prime u elitno društvo moramo posmatrati kao veliku uslugu koju čine Bosni i Hercegovini, jer smo isuviše mali i na sve načine ranjivi da bismo mogli biti stvarni partneri. Mnogi će reći da ovdje ciljam na konfesionalnu muslimansku većinu stanovništva u Bosni i Hercegovini i problem koji s tom činjenicom imaju evropski neonacisti i njihovi domaći kvislinzi. Međutim, stvari su mnogo dublje.

Opsada Sarajeva, najduža opsada jednog glavnog grada u modernoj historiji, ostavila je za sobom hiljade svjedočanstava o zlu koje je postalo svakodnevnica. Mi, njegovi stanovnici, navikli smo na granate, na snajpersku vatru, na zvuk preko kojeg se više nije moglo razgovarati — ali se nismo mogli naviknuti na apsurde koji su bili toliko monstruozni da su, čak i u ratnim uvjetima, zvučali nezamislivo.

Jedan od takvih apsurda isplivao je godinama nakon rata, kada je slovenski dokumentarista Miran Zupanič objavio film Sarajevo safari, donoseći tvrdnje da su stranci plaćali da pucaju na sarajevske civile. Koncept "humanog safarija", kako su ga cinično nazvali, dobio je novo značenje — brutalan, bezuman i do tada nezamisliv.

Izjava bivšeg obavještajca Armije RBiH Edina Subašića u filmu otvorila je Pandorinu kutiju. Subašić je ispričao da je 1993. godine saslušavao zarobljenog dobrovoljca iz Srbije, dvadesetogodišnjeg mladića iz Paraćina, koji je tokom noćne vožnje prema Palama primijetio petoricu stranaca u autobusu — dobro opremljenih, privilegiranih i odvojenih od grupe.

Prema njegovim riječima, trojica su bila Ialijani, dok dvojica nisu otkrila identitet. Još važnije je to da nisu bili plaćeni da ratuju — nego su sami plaćali vojskama bosanskih Srba da pucaju na civile.

Ova tvrdnja, kojom bi se u svakoj uređenoj državi morale baviti međunarodne institucije, i danas stoji na rubu vjerovatnog i nevjerovatnog. No rat ima svoje logike. A logika opsade Sarajeva bila je dovoljno mračna da i ovo postane moguće. Dakle, nije više pitanje samo obima i postotka dehumanizacije Bošnjaka muslimana koju je provodila Služba državne bezbjednosti Srbije, već nivoa koji je ta dehumanizacija poprimila u ekstravagantnim i superbogatim evropskim krugovima.

Opsada Sarajeva nije bila klasičan vojni sukob dviju vojski. Bila je to asimetrična klaonica u kojoj je jedna strana imala potpunu kontrolu nad brdima, nad topništvom, nad snajperima, dok je druga strana bila zatočena u vlastitom gradu.

Međunarodni mediji objavljivali su slike civila koji trče preko ulica pod vatrom kako bi izbjegli snajpere, djece koja padaju pored redova za vodu, žena pogođenih dok su nosile hljeb. Takve slike obilazile su svijet, ali uz njih su se, izgleda, pojavljivali i oni koji su u njima vidjeli adrenalinski doživljaj.

U Subašićevoj priči iz 1993. godine nalazi se mračna mogućnost — da vojska bosanskih Srba nije samo dopustila strancima da koriste snajpere, već je taj monstruozni "aranžman" naplaćivala. To znači da je u sistem planiranog terora bio ugrađen i element profita. To je nova dimenzija zla: rat ne samo kao teritorijalna borba, nego kao industrija, tržište, turistička atrakcija za one koji žele ubijati bez posljedica.

Pitanje koje nad svime stoji glasi: može li se ovako nešto dogoditi bez znanja struktura koje su vodile opsadu? Ili je možda upravo to bila suština — potpuna dehumanizacija opsjednutog grada, toliko duboka da je svaka vrsta nasilja bila dopuštena?

Ideja stranaca koji plaćaju da pucaju u civile pripada žanru političkog horora. Ali nije nova. U nekim sukobima u Africi pojedinci su pokušavali kupovati mogućnost da učestvuju u ratnim operacijama; u Kolumbiji su kriminalne grupe nudile "pakete iskustva" stranim plaćenicima; a u Iraku i Siriji strani borci često su dolazili iz ideoloških pobuda.

Ali, koncept "snajperskog safarija" — gdje civil postaje meta za razonodu — toliko je monstruozan da se čini kao karikatura ratnog turizma.

Ipak, prema Subašićevoj tvrdnji, upravo se to dešavalo na sarajevskim brdima. Stranci bi dolazili, bili smještani u prostorije pod kontrolom Vojske RS, dobijali oružje, imali zaštitu i logistiku.

A onda bi — prema optužbama — otvarali vatru na prolaznike, djecu, starce, svakoga ko bi im se našao na nišanu. Nije postojao kriterij, cilj, vojna prijetnja. Postojala je samo potreba da se okidač povuče. Ako je ovo istina, onda Sarajevo nije bilo samo meta jednog agresora — bilo je i pozornica za međunarodne „turiste smrti“.

Ovu činjenicu međunarodna zajednica je bez dileme morala znati. Zato se postavlja pitanje: zašto je to dopuštala? Ako su "snajperski turisti" zaista postojali, onda se šutnja oko toga ne može objasniti samo nedostatkom dokaza. Pitanje je da li je međunarodna zajednica, koja je imala obavještajne mreže u BiH, znala za ovu praksu.

Neki tvrde da je morala znati. Drugi kažu da se radilo o izoliranim incidentima, prekrivenim haosom rata. No jedno je sigurno: da je iko od tih stranaca uhapšen, da je objavljen snimak, da je procurio ijedan dokument — svjetski mediji bi eksplodirali. Jer ne radi se o standardnom ratnom zločinu; radi se o moralnom ponoru koji ruši samu ideju civilizacije.

Možda je upravo zato sve ostalo u polumraku: istina je bila previše užasna da bi se uklopila u narativ o "zaraćenim stranama".

Opsada Sarajeva učinila je ono što je nacizam učinio Evropi: normalizirala je ideju da su neki ljudi manje vrijedni. Stanovnici su se navikli da se kreću ispod improviziranih zaklona, da pretrčavaju u cik-cak obrascu, da slušaju gdje je pao metak, da broje sekunde između granata.

Za mnoge van BiH to je bilo nezamislivo; za Sarajlije — svakodnevica. Strancima koji su eventualno dolazili s namjerom da pucaju taj grad nije bio zajednica od pola miliona ljudi. Bio je kulisa. Igra. Safarij. U takvom ambijentu čovjek prestaje biti čovjek; postaje životinja koju se može nekažnjeno uloviti.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu oduvijek je bila složena tema, ali priča o strancima koji plaćaju da pucaju čini je još složenijom. Ona nas podsjeća da je zlo globalno, da nasilje putuje, da je ljudska izopačenost internacionalna.

Danas, tri decenije nakon opsade, Evropa se ponovo suočava s ratovima, migracijama, porastom ekstremizma. U takvom kontekstu priča o "safariju na ljude" nije samo historijska epizoda — ona je opomena. Opomena da rat ne privlači samo ideologe i vojnike, nego i predatore, ljude u potrazi za nasiljem, ljude koji smatraju da je život drugog čovjeka legitimna igračka.

Sarajevo je preživjelo ono što mnogi gradovi ne bi. Preživjelo je glad, hitce, mine, granate, gelere, ruševine, političke izdaje i međunarodnu inertnost. Preživjelo je čak i priču o strancima koji su dolazili da ubijaju radi zabave.

To je možda najčudniji dio svega: ovaj grad, koji je bio meta najbizarnijeg oblika globalnog sadizma, danas stoji, živi, diše, gradi se, smije se. Ali njegova historija ostaje ožiljak — ne samo lokalni, nego i svjetski. Jer „Sarajevo safari“ nije samo filmska priča; to je metafora svijeta koji je dopustio da zlo postane usluga, da se smrt pretvori u atrakciju, da ljudi postanu mete bez sudbine, imena i prezimena.

Ako se ikada utvrdi puna istina o Subašićevom svjedočenju, to će biti jedan od najstrašnijih dokaza o prirodi opsade. Ali i ako se nikada ne utvrdi — sama činjenica da takva priča postoji govori dovoljno o vremenu u kojem je nastala i o lekciji koliko je Evropa uopće spremna da prihvati Bosnu i Hercegovinu.

Sarajevo je dugo šutjelo. Svijet je dugo gledao u stranu. Možda nikada nećemo saznati ko su bili ti stranci. Ali uvijek ćemo znati da su u tim godinama, na tim brdima, postojali ljudi koji su pucali na civile — i da su neki od njih možda to radili iz čistog hira, iz bolesnog zadovoljstva, iz želje da okuse smrt kao egzotični sport.

A to je možda najveća tragedija od svih — tragedija koja daje opravdanje Sarajlijama da uvedu godišnji izvještaj EU o njenom napretku na skali humanosti, koja je, kao što ova monstruozna priča pokazuje, faktički nepostojeća.