Jugoslavija je kao socijalistička država razvila niz društvenih, političkih i ekonomskih fenomena zbog kojih se razlikovala od ostalih socijalističkih država. Jedan od tih fenomena bio je i sistem samoupravljanja, koji je predstavljao specifičan društveno-ekonomski i politički model zasnovan na društvenom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i na principu neposrednog učešća radnika u upravljanju radnim organizacijama. Institucionalizirano početkom pedesetih godina 20. stoljeća, samoupravljanje je imalo za cilj prevladavanje birokratskog centralizma i afirmaciju ekonomske demokratije kroz organe poput radničkih savjeta i samoupravnih interesnih zajednica.

Među organizacijama i tijelima koja su bila važna za ovaj sistem, bio je i Socijalistički savez radnog naroda (SSRN), koji je bio društveno politička organizacija zamišljena kao okvir za uključivanje najširih slojeva stanovništva u politički život izvan formalnog partijskog članstva. Iako nije imao status političke stranke, Socijalistički savez je djelovao u uskoj povezanosti sa Savezom komunista, preuzimajući ulogu artikulacije društvenih interesa i političke mobilizacije u skladu sa vladajućom ideologijom. Radilo se o organizaciji koja je svoje korijene vukla još iz vremena prije Drugog svjetskog rata, kada se nazivala Narodni front, a novo ime dobila je u februaru 1953. godine. Za Socijalistički savez se navodi da je bio širok i otvoren demokratski savez u kome se na bazi principijelnog jedinstva svih socijalističkih snaga, kroz slobodnu borbu mišljenja raspravljalo o osnovnim pitanjima socijalističke politike i čime se „jačala uloga radnog čovjeka u upravljanju društvom“. U kontekstu samoupravnog sistema, Socijalistički savez je posredovao u integraciji samoupravnih struktura u širi društveno-politički poredak, dajući njihovim odlukama političku legitimaciju i osiguravajući ideološko uokvirenje i društvenu stabilnost.

Iako se od samog početka razvitak samoupravnog sistema naizgled odvijao relativno glatko, u praksi je bio praćen brojnim strukturnim, političkim, i ekonomskim problemima, a na njegov razvitak je znatno utjecalo i stanje stvari na terenu koje je izgradnja novog sistema zatekla. Jedan veoma interesantan primjer slučaj Kiseljaka koji se po pitanju samoupravljanja sredinom pedesetih godina 20. stoljeća našao u problemu.

Prije nego se ovdje otvori ova tema bitno je navesti par napomena vezanih za Kiseljak u periodu koji je prethodio vremenu izgradnje samoupravnog sistema. Kiseljak je grad (još uvijek ne zvanično priznat) i opština u Srednjoj Bosni, smješten u dolini rijeke Lepenice zapadno od Sarajeva. Privreda u Kiseljaku između dva svjetska rata bila je pretežno agrarnog karaktera, sa slabom industrijskom osnovom i dominacijom sitne poljoprivrede, zanatstva, lokalne trgovine i jedne vrste turizma. Iako nije bio masovno uključen u glavne industrijske tokove države, u Kiseljaku se još od početka javio niz jako sposobnih i poduzetnih ljudi koji su iskoristili prirodne potencijale ovog prostora čime je razvijena hotelijerska i lječilišna ekonomija. Pošto su u Kiseljaku postojali ograničeni oblici banjsko-lječilišne i turističke djelatnosti, mjesto je veoma brzo dobilo regionalni značaj. U prvoj polovini 20. stoljeća, zbog svog vodenog bogatstva i lječilišnih karakteristika Kiseljak je postao važna turistička atrakcija i ljetovalište za veliki broj Sarajlija. O tome na jako slikovit način govori Alija Nametak u svom humorističnom romanu Tuturuza i šeh Meco:

"Bilo je pred podne i u kafani je bilo nekoliko Sarajlija, koji liječe želudac kiseljačkom vodom, a pred ručak „obore“ nekoliko fićeva radi otvaranja apetita pa se onda ruča u Petrovića ili u Pušića, a tko je došao sa ženom i djecom i odsjeo u Šuvinu ili Alićke hanu i zauzeo sobu za dvije tri sedmice ili mjesec, tu žena kuha kao što je i u Sarajevu kuhala. Iza ručka se odspava ili, tko je mlađi ide na Lepenicu, ili na Fojnicu ili na Sastavke, kupa se ili hladuje."

Neke Sarajlije imaju od starina izlazne kuće na Kiseljaku koje su odmor domaćinu, a tamnica domaćici, jer musafiri vazda padaju i ne samo na jemek nego i na konak. Dolaze i zato što nekad u zimi domaćin ili domaćica reknu nekom prijatelju ili prijateljici mimohod, tek da se nešto rekne: „A kamo vas ljetos nama na Kiseljak?“, pa oni dođu, pođutljaju djecu i sluškinju, a ponesu i zembilje voća i zeleni jer toga bude slabo na Kiseljaku, a mesa ima vazda na izbor.“

Kiseljak je dakle između dva svjetska rata bio malo mjesto, sa jakim prirodnim kapacitetima i svime ostalim tipičnim za „bosansku provinciju“ tog vremena: agrar, zanat, trgovinu i izletišta. Taj kontinuitet počeo se naglo mijenjati nakon 1945. kada je bio prekinut planskom industrijalizacijom i planiranom izgradnjom. Raniji razvoj poljoprivrede i stočarstva bio je jako važan za rad zadruga koje su procentualno uzimale ili otkupljivale domaće proizvode, dok se značajno odmah po okončanju Drugog svjetskog rata počela razvijati i drvna industrija zbog izrazitog šumskog bogatstva ovog prostora. Ovakav razvoj, ipak, naišao je na brojne probleme. Kako su se stvari odvijale u velikom broju zadruga, trgovinskih preduzeća i drugih ustanova u Kiseljaku na osnovu jednog izvještaja iz Oslobođenja i šta nam govore o sistemu samoupravljanja u ovom periodu na nivou lokalnih zajednica koje su svaka iz svojih društvenih, geografskih i drugih razloga sadržale specifičnosti?

Konferencija Socijalističkog saveza iz januara 1957. godine

O problemima kiseljačke privrede pisao je u Oslobođenju sredinom januara 1957. godine Milenko Lazović u izvještaju iz organizacija Socijalističkog saveza radnog naroda pod naslovom "Razgovori u Kiseljaku o uzrocima gubitaka u privredi". Pošto je samo Oslobođenje predstavljalo "List Socijalističkog saveza radnog naroda Bosne i Hercegovine", veoma je zanimljiva perspektiva iz koje se gleda na probleme koji su se javili u Kiseljaku.

Naime, u uvodu članka navedeno je da je na jednoj od svojih posljednjih konferencija osnovna organizacija Socijalističkog saveza u Kiseljaku razmatrala dva vrlo zanimljiva problema iz svog mjesta: problem porasta kriminala u privredi i problem pojačanja vodovodne mreže u gradu. Za sastanak je, kako je navedeno, među građanima vladalo vrlo veliko interesovanje, a diskusija je bila živa i konstruktivna. Birači su oštro osudili negativne pojave koje su uočene i na koje je na konferenciji ukazano.

Na konferenciji je navedeno da je samo u toku 1956. godine u zadrugama, trgovinskim preduzećima i nekim ustanovama pronevjereno preko 6 000 000 dinara, a poslovni gubitci prevazišli su cifru od 20 000 000 dinara. Raspodjela ovih gubitaka izgledala je ovako: trgovinsko preduzeće Lepenica 412 970 dinara, Zemljoradnička zadruga u Kiseljaku 1 307 000, hotel Dalmacija 114 000, Narodna banka 885 500, Zemljoradnička zadruga Brestovsko 338 552, Zemljoradnička zadruga Homolj 70 000, Apoteka 29 novembar 225 552 i Zadružna trgovina preko 3 000 000, kao i još neke male pronevjere novca u drugim ustanovama.

Poslije navedenog, autor teksta se osvrnuo na to kako je posebno interesantno bilo da su ljudi koji su napravili ove pronevjere već ranije bili osuđivani, koji su "odgovarali pred narodom" i na kraju opet dobili "mjesta po želji" i dato im je na upravljanje da rade u nekim društvenim ili privrednim ustanovama. Dopisnik Oslobođenja navodi da u nekim preduzećima "samouprave takoreći nije ni bilo". Dalje navodi razne primjere malverzacija, te posebno ističe dogovaranja upravnika sa knjigovođama o tome kako da pokriju manjak. Na sjednice upravnog odbora bili su podnošeni lažni izvještaji o inventurama prodavnica i sl. Kao glavni problem, koji je uzrokovao privredni kriminal, bio je prema autoru, budnost organa upravljanja i Socijalističkog saveza. Nije se vodilo dovoljno računa o "moralnim osobinama ljudi koji su se zapošljavali". U Kiseljaku je za upravnika zadruge postavljen čovjek koji je došao iz zatvora radi pronevjere, a stari upravnik je smjenjen bez dovoljno opravdanih razloga. Iz pregleda se moglo vidjeti da je 95% ljudi zaposlenih u trgovini, ugostiteljstvu i zadrugama bez stručnih kvalifikacija i bez ikakve odgovarajuće spreme za taj posao. Knjigovodstvena služba je bila zapostavljena i nije funkcionisala kako treba. Jedan honorarni knjigovođa je, na primjer, naplatio preduzeću 600 000 dinara za svoj "savjesni" posao, a nakon toga uslijedilo je nekoliko revizija i superrevizija koje su takođe dosta koštale to preduzeće.

Na kraju se zaključuje: "Socijalistički savez je oštro osudio ove pojave i dao izvjesne predloge i sugestije odgovornim organima. Istaknuto je da treba posvetiti brigu organima samoupravljanja, oživjeti rad savjeta potrošača i sprovesti u život slovo zakona kojim je regulisano zapošljavanje ljudi u privredi, koji su već jednom odgovarali pred sudom radi kriminala.“ Na samom kraju teksta, samo je još uzgred navedeno da je na spomenutoj konferenciji bilo riječi i o problemima snadbijevanja Kiseljaka pitkom vodom, te se uveliko može primijetiti da je pitanje privrednog kriminala u ovom mjestu stavljeno kao prioritet. Veoma zamiljivo je da je u mnogim mjestima oko Kiseljaka sjećanje na ovaj period po pitanju privrede ostalo upečatljivo čak i u narodnoj svijesti, te se i nekoliko decenija kasnije u nekim lepeničkim selima govorilo „K'o Milo direkor, deset puta iz zatvora u fotelju, pa deset puta iz fotelje u zatvor."

Na osnovu izloženog teksta može se zaključiti da je jugoslavenski sistem samoupravljanja u Kiseljaku sredinom pedesetih godina 20. stoljeća funkcionisao pretežno formalno i deklarativno, dok je u praksi bio ozbiljno potkopan sistemskim privrednim kriminalom, kadrovskom nekompetentnošću i moralnom degradacijom upravljačkih struktura. Umjesto stvarne kontrole radnih kolektiva, upravljanje su preuzimali pojedinci s ranijim presudama i bez stručnih kvalifikacija, uz pasivnost samoupravnih organa i Socijalističkog saveza, što je omogućilo masovne pronevjere, falsifikovanje izvještaja i prekrivanje gubitaka. Time se samoupravljanje u Kiseljaku pokazuje kao ideološki zamišljen, ali praktično neostvaren model, u kojem su odsustvo odgovornosti, slaba institucionalna kontrola i zanemarivanje kadrovske politike doveli do duboke krize povjerenja i ekonomske efikasnosti. To itekako govori o tome da put izgradnje nove, socijalističke Jugoslavije i njene privrede nije bio nimalo linearan, već baš naprotiv, težak i nepredvidiv.