Dokumentarno-igrani film "Samir Mehić Bowie - Pisma iz Srebrenice" premijerno prikazivanje imao je u okviru programa "Suočavanje sa prošlošću" na prošlogodišnjem Sarajevo Film Festivalu.

Riječ je o emotivnom filmskom ostvarenju rediteljice Lamije Grebo u čijem je središtu priča o mladiću Samiru Mehiću koji je ubijen u genocidu u Srebrenici, a u ovaj grad na istoku naše domovine, i tokom najtežih vremena, donosio je pozitivnu energiju tako što je širio ideju rock ‘n’ rolla među onima kojima je bila, pred očima cijelog svijeta, namijenjena smrt.

Radnja je centrirana oko priče o Samirovom prijateljstvu s Farukom Smajlovićem, s kojim se rastao u proljeće 1992. godine, a do tada su bili članovi rock benda iz Srebrenice. Inače je Faruk Smajlović, bubnjar, napustio Srebrenicu, dok je gitarista Samir Mehić ostao u gradu.

Kroz pisma sanjaju o ponovnom okupljanju, sve do kobnog jula 1995. godine. Priča o Samiru Mehiću, zvanom Bowie, priča je o manje poznatoj Srebrenici prije i tokom rata, te prijateljstvu, rock muzici, umjetnosti i otporu.

Film "Samir Mehić Bowie" ovih dana obilazi Bosnu i Hercegovinu, ali i regiju. Naime, nedavno je prikazan u Zagrebu, što je bio prvo međunarodno prikazivanje ovog ostvarenja, ali je prvi put predstavljen i srebreničkoj publici. Također, prikazan je i u Mostaru, Tuzli te Visokom, a 2. jula vratit će se u Sarajevo, tj. bit će upriličena projekcija u otvorenom amfiteatru Memorijalnog centra Sarajeva na Kovačima u 21 sat.

Lamija Grebo nam priča da je prvi put za Samira Mehića čula 2020. godine i tada je zajedno sa svojim kolegama odlučila uraditi reportažu.

Otišla je u Srebrenicu i tamo pričala s Farukom Smajlovićem, telefonom se čula sa suprugom rahmetli Samira Mehića, Nerminom, koja živi u Americi, dok je s njegovom sestrom Selmom Rajkić i njenim suprugom Suadom pričala u Sarajevu.

- Uradila sam dosta ličnih priča s ljudima iz Srebrenice, a ova me onako privukla jer su mi ljudi pričali ne samo o Samiru, za kojeg se odmah vidjelo da je zaista bio omiljen i poseban, već su mi pričali i o muzici, svirkama, o jednoj Srebrenici koju svi mi koji nismo iz tog grada i ne znamo. Danas se ona spominje, imam dojam, samo u kontekstu genocida, a mislim da je važno da se zna kakav je to nekada bio grad - na početku naglašava Grebo.

Ona je u više navrata rekla da misli da je jednostavno bilo suđeno da se čuje priča o Samiru Mehiću Bowieju. Individualne priče su nešto s čime se ljudi najviše mogu povezati. Zato je jako bitno, kaže nam, da se te priče pričaju kroz medije, umjetnost i na sve druge načine.

Projekcija u Srebrenici posebno emotivna

- Tako ljudi, pogotovo kada je riječ o Srebrenici, ne ostaju samo brojevi i statistika koja se spominje na godišnjice. Tako se pokaže užasno lice rata koji je uništio toliko života, tako se bori protiv zaborava i negiranja zločina. Bilo je zanimljivo pričati s ljudima koji su gledali film šta je to s čime su se oni povezali - neki su slušali istu muziku, neki su pisali pisma preko Crvenog krsta, neki su imali bend i svirali, neko je izgubio nekog svog u ratu i ukradeno im je zajedničko vrijeme. Ovo sada mislim na ljude koji nisu iz Srebrenice ili čak Bosne i Hercegovine. O onima koji su iz tog grada da i ne govorim - ljudi su se sjetili trenutaka sa Samirom, sjetili su se da su išli na te svirke, sjetili su se svog grada za kojeg nisu ni slutili da će biti okovan takvom tragedijom - dodaje Lamija Grebo uz riječi da se sa životnom pričom Samira Mehića Bowieja, na nekom nivou, svako može povezati.

Lamija Grebo je novinarka koja se sličnim temama bavi više od deset godina, a otkriva nam da će biti znak da ne treba više da se bavi ovom vrstom priča onda kada osjeti da je postala ravnodušna.

- Ne mogu reći da je bilo teških trenutaka, ne samo kada je ova priča u pitanju, nego i druge. Ja volim to što radim, volim slušati ljude, trudim se da što bolje ispričam i prenesem te njihove priče. Da, jeste teško slušati sve te sudbine, u smislu tuđeg bola i patnje, vi ne možete a da ne suosjećate, ali nikada meni ne može biti to teško kao što je to mojim sagovornicima koji mi pričaju neke od svojih najtežih i najbolnijih trenutaka u životu.

Uvijek sam im zahvalna na snazi i povjerenju, tako isto i Samirovoj porodici i prijateljima koji su sjeli pred kamere za ovaj dokumentarni film. Bilo je izazova u smislu kako da ispričamo priču na najbolji mogući način. Faruk nam je ustupio Samirova pisma tako da smo razmišljali kako da prikažemo njegov glas. Na kraju smo se odlučili za igrane dijelove filma i čitavu filmsku ekipu koja je radila s nama. Naš sjajni glumac Igor Skvarica je glumio Samira, a svi oni koju su poznavali Samira rekli su kako ga je prikazao upravo onakvim kakav je i bio. Čak do načina kako je hodao. Koliko smo mi bili uzbuđeni da radimo ovaj film toliko je bio i Igor i jednostavno je sve ‘kliknulo’ - istakla je autorica filma.

Na igranim dijelovima, pojašnjava nam Grebo, imali su zaista izvanredne i cijenjene ljude u svojoj branši, poput Alena Alilovića, Farisa Dobrače, Samira Hrkovića, Maje Koristović Talović, Monike Močević, Borjana Miloševića i drugih. Kompozitor muzike za film je Dino Šukalo, a Francisca Tarregu na akustičnoj gitari interpretirao je profesor Darko Hrgić.

Podvlači da je izuzetno zahvalna na prilici da radi ovaj film kako sa svojim timom, tako i sa svim ovim ljudima.

- Na prošlogodišnjem Sarajevo Film Festivalu bila je premijera u okviru programa ‘Suočavanje sa prošlošću’ te je ovaj film imao još dva prikazivanja tokom Festivala. Reakcije na SFF-u bile su nevjerovatne. Bili smo u slotu s nekoliko filmova, od kojih je bio i film Nebojše Slijepčevića ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’, kojeg je vjerovatno većina došla da pogleda. Tokom diskusije nakon filmova mnogi su rekli da su se iznenadili našim filmom jer je na malo drugačiji način govorio o Srebrenici kakvu inače nemamo priliku vidjeti, o rock 'n' roll sceni i bendovima koji su tada postojali - kaže Lamija Grebo.

Dodaje da je projekcija u Srebrenici, očekivano, bila posebno emotivna.

To je, priča nam, Samirov grad, to su njegove ulice i njegovi ljudi. Projekcija je bila u Kulturnom centru, gdje su Samir, Faruk i ostala ekipa svirali. Bilo je puno suza, ali i puno priča o nekim lijepim vremenima kojih su se ljudi tada sjetili.

- Eskapizam kroz umjetnost ili sama umjetnost prirodna je potreba, pogotovo u neprirodnim vremenima. U vrijeme rata ljudi žele sebi stvoriti neki privid normalnog života, žele da se otimaju i pruže otpor te na taj način žele da žive kroz muziku, pozorište, film, književnost, bilo šta, da čuju tuđi i da puste svoj glas. To je jednostavno ljudska potreba. Samir je svirao gitaru, to je bio njegov glas, koji je ugušen u genocidu 1995. godine. Brojni glasovi su ugušeni tokom ratova i zato je važno da se o njima govori dok to traje, pa čak i nakon trideset godina - zaključuje autorica filma "Samir Mehić Bowie - Pisma iz Srebrenice" Lamija Grebo.

Samirova pisma

Faruk Smajlović bio je najbolji prijatelj Samira Mehića Bowieja, s kojim je u prijeratnom periodu imao i bend INAT.

Priča nam da je Samir Mehić dobio nadimak zato što je njegov prvi ozbiljniji susret s muzikom bio kroz vanvremenske tonske kreacije Davida Bowieja.

- On mu je za kratko vrijeme postao heroj, kako u muzičkom, tako i u vizuelnom smislu. Njegova soba bila je oblijepljena njegovim posterima. Tada je to bilo moderno. Otuda i njegov nadimak Bowie. Kasnije se nadograđivao i počeo je slušati još mnoge bendove, u čemu je ubjedljivo prednjačio Pink Floyd. Ljubav prema dobroj i kvalitetnoj muzici prenio je kako na mene tako i na mnoge druge - govori Smajlović o estetskim preferencijama svog najboljeg prijatelja.

Nakon odslužene vojne obaveze u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, Faruk Smajlović se iz Knina vratio u Srebrenicu, misleći da je nemoguće da se u njegovom gradu, uopćeno u Bosni i Hercegovini, desi ono što se desilo u Hrvatskoj.

- Nažalost, svi znamo šta se desilo. Iz Srebrenice sam otišao kod prijatelja iz JNA Igora Trpčevskog, koji je zajedno sa mnom napustio Knin i jedan dan je proveo u Srebrenici, odakle smo ga ispratili u Makedoniju. Puno je razloga zašto sam otišao, ali to nije tema. Sa Samirom Mehićem sam još ranije dosta razgovarao da se otisnemo u inostranstvo te da pokušamo svoj ‘muzički hljeb’ pronaći u pečalbi. Međutim, u tim vremenima nam je toliko bilo lijepo u Srebrenici da smo od tog plana vrlo brzo i lahko odustali. Kada se rat primakao, on nije želio ostaviti roditelje, tako da je 16. april 1992. godine bio dan kada smo se posljednji put vidjeli. Nakon kraćeg perioda, iz Makedonije sam s još jednom grupom ljudi krenuo put Tuzle, odakle sam planirao vratiti se u Srebrenicu. Spletom raznih okolnosti, taj plan je propao. Srećom jer, ko zna, možda danas ne biste ovaj razgovor vodili sa mnom da sam uspio u nakani da se dočepam Srebrenice - govori Smajlović o sudbini.

Ubrzo saznaje da postoje neka otvorena pisma, poruke koje su cirkulirale preko Crvenog krsta, i on je jednu takvu, probnu, poslao Samiru Mehiću ne misleći da će ikada doći do njega.

- Radosti nije bilo kraja kada sam od njega dobio odgovor. Onda su uslijedila ta naša dopisivanja, a ja sam, srećom, sva ta njegova pisma sačuvao. Ne postoji opis radosti kada vidim svoje ime na spisku primatelja pisama u Crvenom krstu u tuzlanskom naselju Slavinovići, gdje sam bio smješten. Njegova pisma su bila posebna. Njegov izražaj u kojem on tako stručno pomiješa tugu, ćemer i jad s humorom, na samo njemu svojstven način, jeste za Nobelovu nagradu za književnost. Bilo je tu i cenzure jer oni što su provjeravali da ne procuri neka ‘tajna’ nisu razumjeli njegov rukopis te im je bilo lakše prešvrljati to crnim markerom. Nažalost, u njegovom posljednjem pismu napisao mi je rečenicu koja još uvijek odzvanja u ušima i čini da se naježim: ‘Ne znam zašto, ali imam osjećaj da se mi više nikad nećemo vidjeti. I onaj dan kad ste svi odlazili...’ - sjeća se Smajlović.

Jazz, klasika, rock ‘n’ roll i poneki narodnjak

Kada se Faruk Smajlović vratio u Srebrenicu 2004. godine, jedan Srbin ga je nazvao i rekao mu da dođe pred njegovu zgradu autom.

Bilo mu je čudno, ali ga je zanimalo šta želi od njega. Kada je stigao, dočekalo ga je iznenađenje...

- Rekao mi je da je on ušao u njegovu kuću i da je pokupio ploče i gramofon, zatim se nadovezao i rekao mi da zna koliko smo bili dobri prijatelji i da će meni ovo puno više značiti nego njemu. Moram naglasiti da gramofon nije njegov prijeratni, ovo je bila Iskra, a njegova Tosca sigurno je završila na nekoj od srbijanskih pijaca. Za Iskru se i on nekako ‘snašao’. Dolaskom Emira Suljagića na čelo Memorijalnog centra pokrenuti su mnogi značajni projekti za očuvanje sjećanja na žrtve genocida, između ostalog i muzej u kojem će biti izloženi predmeti od osoba koje nisu preživjele.

Došao sam na ideju da taj gramofon, jednu LP ploču i to famozno, posljednje pismo ‘umuzejim’ i to iz više razloga. Tu će ljudi iz čitavog svijeta moći vidjeti da je u Srebrenici živio jedan umjetnik, muzičar i pjesnik kakav je naš Samir Mehić Bowie. Ostale ploče sam, logično, poklonio njegovoj porodici, a sebi sam ostavio tek nekoliko primjeraka. Sadržaj te kolekcije bio je totalno drugačiji od one prijeratne, jer su i te ‘naše’ ploče koje smo zajedno slušali vjerovatno završile uz gramofon na prašnjavom podu neke pijace. Ova kolekcija je sadržavala, zanimljivo, puno jazza i klasike, uz dosta rock ‘n’ rolla, ali našao se tu i poneki narodnjak. On se u ratu dočepao literature i tih ploča te je bjesomučno vježbao klasiku - pripovijeda nam Smajlović, uz napomenu da je Bowie imao sjajne predispozicije za to, a to su veliki talenat, mukotrpan rad, velika ljubav i dugi prsti kao što ih ima Steve Vai.

Samir Mehić Bowie bio je poželjan u svakom društvu, a Faruk Smajlović kazuje da je bio privilegiran da bude njegov najbolji prijatelj. Kao muzičar je bio sjajan, ali tek u ratu je toliko napredovao da bi, siguran je u to, napravio veliku karijeru da ga u tome nisu spriječili “oni s krvavim očima”.

- Nedim Mulalić Braco nas je spojio, gitarista i naš zajednički prijatelj. Prije toga smo se znali onako, izviđenja. Samir je bio u vojsci i tek kada se vratio Braco mu je rekao da je našao bubnjara. Kada mu je rekao da sam to ja, on je samo odmahnuo rukom uz konstataciju da sam ja onaj mali što dobro igra lopte te da nema ništa od toga. Međutim, Braco je u svojoj kući napravio jednu mini probu, gdje sam ja donio bubnjeve, i nakon samo nekoliko taktova pristao je na to da budemo kolege u bendu. Inače, Samir je četiri godine stariji od mene. Od tog dana je počelo naše intenzivno druženje, prelijepo i nezaboravno. Samir je i trideset godina otkako ga nema moj najbolji jaran - riječi su ovog srebreničkog bubnjara.

I nakon rata, tačnije 2009. godine, Faruk Smajlović je odlučio obnoviti svoj bendovski rad. Oformio je grupu Afera u Srebrenici, a članovi su bili, osim njega, Ahmed Ustić te Muamer Čivić.

- Svirali smo pod nazivom Stari Grad. Tada smo bilježili brojne nastupe po Bosni i Hercegovini, ali i u inostranstvu. Potom Ahmed napušta bend, a mi snimamo naš album pod nazivom ‘Apsurd’ u Bratislavi. Uslovljeni smo bili od menadžera da promijenimo naziv grupe jer Stari Grad ne ide uz pop-rock, više je to starogradski bend. Tako se došlo do Afere. Apsurd je Samirov ratni bend, na albumu su tri njegova teksta koja je on napisao u ratu a koja je sačuvala njegova supruga Nermina. To je album koji je posvećen njemu, za koji smo mislili da će imati puno bolju prođu, ali nekako je prošao bez neke velike pompe tako da je tada propala ideja da se iz Srebrenice čuju i neke druge poruke - dodaje Smajlović.

Na kraju kaže da su prije desetak godina u Srebrenici bila aktivna čak četiri benda, što je bilo pravo čudo s obzirom na sve okolnosti. Iz godine u godinu, sve se počelo polahko ali sigurno gasiti tako da danas u Srebrenici, izuzmemo li KUD "Vaso Jovanović", kulturna scena ne postoji.

Vječna uspomena za kćerku Samru

Samir Mehić rastao je uz četiri godine stariju sestru Selmu. Ona je, uz roditelje, bila svjedok muzičkog stasavanja srebreničkog Bowieja.

- On je, baš kao i sva druga djeca u tom vremenskom periodu, volio popularnu muziku, volio je rock ‘n’ roll. Imao je na stotine longplejki i kaseta, imao je gramofon i kasetofon. Preferirao je stranu muziku kao što su Led Zeppelin, The Doors, Uriah Heep, Tangerine Dream, a najviše je volio Davida Bowieja. Njegova spavaća soba bila je u potpunosti oblijepljena njegovim posterima. Ne znam kako ih je nalazio, ali imao je i njegove ploče. Također, gitaru je sam naučio svirati. Jagodice bi mu danima bile crvene, što dovoljno govorio o tome koliko je bio predan vježbanju svog instrumenta. Jednu njegovu gitaru, na kojoj je bilo i ugravirano ‘Bowie’, dali smo Memorijalnom centru. Na njoj su samo ostale dvije žice, a mi nismo željeli ništa dirati, ništa popravljati. Uz to, dali smo i jedan gramofon Memorijalnom centru koji je imao u svojoj sobi - rekla je Selma Rajkić.

Samir Mehić Bowie, prema riječima njegove sestre, bio je prava "slika i prilika" istinskog umjetnika. Pisao je pjesme, komponirao je muziku, a noću bi gitaru prebacio preko ramena i otisnuo se u druženje s prijateljima. Kaže nam da njoj lično, kao i kompletnoj porodici ovog vrsnog srebreničkog muzičara ubijenog u genocidu, mnogo znači što je njen brat "oživljen" na filmskoj traci.

- Puno nam to znači! Nije lahko meni pogledati taj film, pomiješam uvijek radost i tugu. Sretna sam što je napravljen taj film, ali tužna sam što ga nema. On je tokom naših sitnih šala mene ‘provocirao’ tako što bi mi govorio da sam ja anonimus, dok je on ipak faca. Uvijek je maštao da se za njega i njegovu muziku čuje, želja mu je bila da vidi Los Angeles, da vidi tu Ameriku. Danas, toliko godina kasnije, film o njegovom životu je snimljen, film kojim su svi dirnuti. Teško je to reći, ali postao je popularan, ostvario je svoju želju, iako nije fizički tu s nama. Na srebreničkoj promociji izrečena je jedna istina, a to je da su oni koji su ubili Samira Mehića mislili da on više nikada neće dobiti aplauz. Projekcijom ovog filma Samir Mehić Bowie postao je ‘besmrtan’ - priča kroz suze njegova sestra Selma.

Iza Samira Mehića Bowieja ostala je, osim sestre Selme, supruga Nermina, ali i kćerka Samra. Prema riječima Selme Rajkić, njen rahmetli brat imao je dugu kovrdžavu kosu, kakvu danas ima i njegova kćerka, ali i Selmin sin Semir.

- Moj sin Semir, po uzoru na svog daidžu, svira gitaru. Muž Suad i ja kupili smo mu akustičnu i električnu gitaru. Jedno vrijeme imao je i svoj bend. Ja bih zaplači samo kada bih ušla u njegovu sobi i vidjela ga da drži gitaru u rukama, toliko bi me podsjetio na rahmetli brata. Drago mi je da je film ‘Samir Mehić Bowie – Pisma iz Srebrenice’ napravljen i zbog Samre, kćerke mog brata Samira, djevojke koja nije imala priliku ugledati oca. Ona danas živi u Americi, Americi koju je tako silno želio vidjeti. Njegova velika želja bila je da mu se kćerka zove Amra, ali je snaha Nermina odlučila da se imenu djeteta ipak doda ‘S’ na početku kako bi, na neki način, kćerka i u imenu imala poveznicu s ocem. Film je nedavno prikazan u Zagrebu, uskoro bi trebao biti prikazan i u još nekoliko evropskih gradova, a nadam se da će stići i do Amerike - rekla je za kraj Selma Rajkić.