U javnom diskursu Bosne i Hercegovine postoji jedan duboko ukorijenjen, ali suštinski pogrešan narativ: onaj o nedostatku poduzetničkog duha i radne etike kao primarnim uzrocima ekonomske stagnacije. Međutim, kada se zagrebe ispod površine populističkih fraza, nailazi se na daleko kompleksniju i porazniju istinu. Ona se ogleda u rečenici koja postaje svojevrsni manifest tihe kapitulacije najproduktivnijeg dijela našeg društva: "Ne zatvaram obrt zato što nemam posla, zatvaram ga zato jer ga ne mogu finansijski izdržati."

Ova izjava nije tek lična anegdota. Ona je precizna dijagnoza sistemskog problema. Ona dekonstruira mit o lijenosti i otkriva brutalnu realnost u kojoj država, umjesto da bude katalizator, djeluje kao inhibitor ekonomskog razvoja. Kada poduzetnik s osiguranim tržištem i potražnjom za svojim uslugama ili proizvodima mora staviti ključ u bravu, problem nije u njemu, niti u tržištu. Problem je isključivo u rigidnom, arhaičnom i destimulativnom institucionalnom okviru koji kažnjava rad i legalno poslovanje.

Fiksni Nameti kao finansijska giljotina

Da bismo razumjeli dubinu problema, moramo analizirati temeljni mehanizam koji mikro-subjekte gura u propast: fiskalnu politiku Federacije BiH. Trenutni model oporezivanja samostalnih djelatnosti temelji se na fiksnim i nefleksibilnim nametima. To u praksi znači da obrtnik, bio on IT stručnjak, dizajner, prevodilac ili zanatlija, plaća identičan iznos doprinosa za penziono i zdravstveno osiguranje bez obzira na to da li je tog mjeseca prihodovao 5.000 KM ili 500 KM.

Ovaj sistem je relikt prošlosti, dizajniran za industrijsku ekonomiju stabilnih, predvidivih prihoda, a potpuno je neadekvatan za modernu, projektnu i često sezonsku prirodu poslovanja malih obrta. On ne prepoznaje oscilacije, ne uvažava periode smanjenog obima posla, bolovanja ili investiranja u opremu. Država vam, dakle, svakog prvog u mjesecu ispostavlja fiksni račun, ne pitajući da li ste vi uopće uspjeli ispostaviti ijedan svoj. To je ekonomska verzija ruskog ruleta, gdje vam je pištolj prislonjen na čelo, a vi se nadate da će klijent platiti na vrijeme kako biste izbjegli metak duga.

Ovakva rigidnost djeluje kao direktna kočnica produktivnosti. Umjesto da ohrabruje poduzetnika da preuzme rizik i traži nove projekte, ona ga tjera na defanzivno razmišljanje: kako preživjeti mjesece s niskim prihodima? U takvom okruženju, rast i razvoj postaju luksuz, a puko preživljavanje postaje primarni poslovni cilj. Sistem koji bi trebao poticati stvaranje nove vrijednosti, zapravo, guši tu istu vrijednost u samom začetku.

Zagovornici statusa quo često će se pozvati na princip "jednakosti pred zakonom", tvrdeći da svi moraju plaćati poreze pod istim uslovima. To je, međutim, opasna zamjena teza. Jednakost ne znači tretirati fundamentalno različite subjekte na identičan način. Tretirati samostalnog obrtnika, koji je istovremeno i direktor, i radnik, i marketing menadžer, i računovođa, na isti način kao korporaciju s desetinama zaposlenih i čitavim pravnim odjelom, nije jednakost. To je institucionalno nasilje.

Država svojom politikom slijepog oporezivanja šalje jasnu poruku: ne isplati se biti mali i samostalan. Isplativije je, paradoksalno, biti dio velikog sistema ili ne raditi legalno uopće. Dok velike kompanije imaju resurse za poreznu optimizaciju, pristup poticajima i olakšicama, te lakše apsorbiraju fiksne troškove, mikro-obrtnik je u potpunosti izložen udarima sistema. Svaki fiksni namet za njega predstavlja egzistencijalnu prijetnju.

Ovaj pristup direktno obeshrabruje pojedince da preuzmu odgovornost za vlastitu ekonomsku sudbinu. On ubija inicijativu i kažnjava hrabrost. Zašto bi iko ulazio u rizik otvaranja obrta, borio se na tržištu, stvarao vrijednost i plaćao poreze, ako ga taj isti sistem na kraju kazni i uguši? Rezultat je poražavajući: umjesto da gradimo društvo samostalnih, ekonomski neovisnih pojedinaca, mi perpetuiramo kulturu ovisnosti o javnom sektoru i velikim kompanijama, sužavajući prostor za inovacije i individualni prosperitet.

 Prisilni izbori u neodrživom ambijentu

Kada se legalno poslovanje učini neodrživim, poduzetniku preostaju samo dva izlaza, oba dugoročno katastrofalna za državu: prelazak u sivu zonu ili iseljavanje.

Mnogi, pritisnuti nemogućnošću plaćanja fiksnih nameta, odlučuju se za rad "na crno". Na prvi pogled, ovo može izgledati kao racionalan individualni izbor, ali na makroekonomskom nivou, to je put u propast. Država gubi porezne prihode kojima bi trebala finansirati javne usluge poput zdravstva, obrazovanja i infrastrukture. Radnik u sivoj zoni nema penziono ni zdravstveno osiguranje, što ga čini socijalno ranjivim i stvara budući pritisak na socijalni sistem. Konačno, siva ekonomija stvara nelojalnu konkurenciju onima koji se i dalje bore da posluju legalno, dodatno narušavajući tržište. Država, svojom nefleksibilnošću, postaje najveći generator sive ekonomije.

 Drugi, još pogubniji izlaz, jeste odlazak iz zemlje. Ovdje se ne radi samo o gubitku jednog poreznog obveznika. Radi se o trajnom gubitku ljudskog kapitala. Odlaze najproduktivniji, najinovativniji i najhrabriji – upravo oni koji su bili spremni pokrenuti vlastiti posao. To je demografsko i ekonomsko krvoproliće. Ironično, mnogi od njih u zemljama poput Njemačke, Austrije ili Irske otvaraju uspješne biznise unutar sistema koji je fleksibilan, koji nudi olakšice za početnike i koji oporezuje na osnovu stvarnog prihoda, a ne fiktivne osnovice. Time dokazuju da problem nikada nije bio u njima, već isključivo u ambijentu iz kojeg su bili prisiljeni otići.

Priča o zatvaranju uspješnog obrta je, u suštini, priča o birokratskoj sabotaži vlastite ekonomske baze. To je čin u kojem sistem okreće leđa onima koji ga trebaju hraniti. Pretvaranje uspješnih, radišnih pojedinaca u žrtve institucionalne nebrige nije samo ekonomska, već i moralna katastrofa.

Rješenje nije u ukidanju poreza, već u njihovom inteligentnom i pravednom redizajniranju. Neophodno je hitno uvesti skalabilan i progresivan model oporezivanja za samostalne djelatnosti. Model u kojem će visina nameta pratiti visinu prihoda. Model koji će prepoznati "nulti" mjesec i neće kažnjavati poduzetnika zbog toga. Model koji će ponuditi značajne olakšice u prvoj, ključnoj godini poslovanja, kako bi se novim obrtima omogućilo da stanu na noge.

Ovo nije pitanje tehničkih detalja, već fundamentalne političke i ekonomske filozofije. Želimo li državu koja služi kao servis svojim građanima i poduzetnicima, ili državu koja se ponaša kao nemilosrdni uterivač duga?

Problem nije u ljudima koji žele raditi i doprinositi. Problem je u sistemu koji im to onemogućava. Stoga, fundamentalno pitanje koje moramo postaviti našim donosiocima odluka nije da li mi želimo raditi. Pitanje je: da li će nam država to konačno dopustiti?