Da postoji lista najmisterioznijih ljudi turske i bosanske historije, on bi bio na samom vrhu. Je li bio špijun? Je li bio sanjar? Ili jednostavno bogat čovjek s "odriješenim rukama"? Sve su to pitanja koja se postavljaju na spomen imena Safveta Lutfija Tozana (ili Safvet Lütfi Tozan).

Ko je on zapravo, odakle dolazi, šta je učinio i kako je postigao takav uspon? U narednim redovima pokušaćemo pronaći odgovore na ta pitanja.

Rođen u Trebinju 1889. godine, Satvet Lutfi Tozan bio je najstariji od osmero braće i sestara. Pripadao je Resulbegovićima (Rasulbeyzade), jednoj od najuglednijih porodica u tom gradu. Njegov otac, Sulejman-beg, bio je "Beylerbeyi" ili beglerbeg. Nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, porodica se seli u Istanbul. Tozan je školovanje nastavio u Istanbulskoj vojnoj ruždiji, a potom u gimnaziji Mercan (İdadi) i Pravnoj školi. Već tokom školovanja u gimnaziji odigrao je vodeću ulogu u osnivanju opozicione organizacije "Cemiyet-i İnkılabiye" protiv autokratske vlasti Abdülhamita II. Zahvaljujući tim aktivnostima, za njegovo se ime čulo kada mu je bilo svega petnaest godina. Ipak, uhvaćen je nakon što je sultan poslao potjeru za članovima njegove organizacije.

Kasnije je Tozanov opozicioni rad postao još izraženiji. Upoznao je princa Sabahattina, sultanovog bratića i jednog od glavnih ideologa decentralističke struje među Mladoturcima, koji mu je postao mentor. Njegov disidentski duh nije mirovao ni nakon Drugog ustavnog perioda, pa je ovaj put postao protivnik Odbora za jedinstvo i napredak. Pridružio se društvu "Halaskar Zabitan", koje je bilo "trn u oku" Odboru, te je u njemu igrao aktivnu ulogu. Kasnije postaje sekretar princa Sabahattina. Godine 1913., nakon neuspjelog pokušaja revolucije, Tozan je uhapšen i osuđen na doživotni zatvor, ali je zahvaljujući bliskosti s princem uspio izbjeći kaznu i pobjeći u Francusku.

Tokom Prvog svjetskog rata vraća se u Tursku, ali biva prognan prvo u Bursu, a zatim u Ankaru. Ni tamo nije mirovao, osnovavši društvo "Sulh-u Selameti Osmaniye". Budući da nije ostvario željeni politički uspjeh, proglašenjem Republike završava političku karijeru i okreće se trgovini.

Dani koji su uslijedili donijeli su mu reputaciju "mračne historijske ličnosti". Za jedne je on "turski James Bond", za druge britanski špijun i izdajnik, a za treće avanturist koji spaja sve navedeno. Tozan je odlučio postati poduzetnik, vodeći se maksimom svog mentora o ličnoj inicijativi i slobodnom poduzetništvu.

Kao prvi korak, uspio je dobiti zastupništvo za "Royal Dutch Shell", tada najveću naftnu kompaniju na svijetu. Svoj poslovni uspon krunisao je brakom s Regger (kasnije Zeynep), kćerkom njemačkog proizvođača oružja, što mu je donijelo ogromne koristi. Uz naftu, počeo je trgovati i oružjem. Njegova mreža poznanstava se širila, te je narednih dvadeset godina opskrbljivao Ministarstvo nacionalne odbrane oružjem i municijom. Čak je i čuvenom trgovcu oružjem Basilu Zaharoffu nudio saradnju tokom Grčko-turskog rata. Godine 1938. postao je počasni konzul Finske u Istanbulu, čime je dodatno učvrstio svoj položaj.

Kada je počeo nacistički pohod na istočnu Evropu, Tozan se našao u Rumuniju. Tamo je od bliskog prijatelja Julina Manoua, vođe Rumunske seljačke stranke, saznao da će Rumunija dobiti veliku količinu municije iz Grčke. Tozan je odmah reagovao i uz pomoć turskih zvaničnika uspio otkupiti pedeset miliona metaka za Tursku. Ključnu ulogu u tome odigrao je njegov prijatelj Bodasaki, milijarder porijeklom iz Niğdea, koji je bio vlasnik fabrike. Umjesto očekivanih počasti, turska vlada je od grčkih vlasti tražila da Tozanu ne isplate proviziju. Nakon tog incidenta, Tozan nastavlja putovati po ratnim zonama kao međunarodni trgovac oružjem, ali i informacijama koje je dostavljao savezničkim silama. Tokom misije u Jugoslaviji ranjen je u njemačkom napadu.

Kasnije je u Grčkoj organizovao otpor protiv Nijemaca. Zbog bliske saradnje s Britancima (posebno s Jasperom Bluntom), optužbe da je britanski špijun su postale sve glasnije. Kralj George VI dodijelio mu je orden "Počasni časnik Britanskog carstva" – priznanje koje nijedan drugi Turčin nije dobio u tom poluvijeku. Za njega je navodno jedne prilike Winston Churchill rekao kako je "jedan od najpouzdanijih britanskih izvora".

Godine 1942. uhapšen je u Mađarskoj pod optužbom za špijunažu i pokušaj rušenja vlade. Gestapo ga je brutalno mučio, zbog čega je za mjesec dana izgubio sedamnaest kilograma. Iako mu je prijetila smrtna kazna, Britanija je preko neutralne države zaprijetila Mađarskoj da će pogubiti 22 mađarska taoca ako Tozan bude pogubljen. Tako je smrtna kazna zamijenjena prisilnim radom, iz kojeg se na kraju ponovo uspio spasiti.

Jedno od Tozanovih najznačajnijih djela je pokušaj spašavanja Beograda od potpunog uništenja. Godine 1943., dok je boravio u Bukureštu, saznao je od njemačkih oficira da se planira sravnjivanje Beograda sa zemljom iz zraka. Odmah se vratio u Tursku i informaciju prenio Saveznicima. SAD i Velika Britanija su Berlinu uputile oštru notu, a svjetska javnost se okrenula protiv Njemačke. Zbog ovog pritiska, Nijemci su odustali od plana, kasnije čak negirajući da je ikada postojao.

Nakon rata, Tozan se povlači iz politike i fokusira na trgovinu, ostajući blizak s princem Sabahattinom do njegove smrti. Čak i nakon puča u Turskoj 1960. godine, protiv njega je vođena istraga, ali su ga ponovo spasili uticajni prijatelji.

Safvet Lutfi Tozan živio je život kakav se rijetko viđa. Iako je radio za državu, uvijek je vješto balansirao i s vlastitim interesima. Kružile su priče da posjeduje "pola Istanbula". Njegova vila u Istanbulu bila je prava tvrđava sa spavaćom sobom dizajniranom za odbranu od napada. Unutrašnjost je bila ispunjena umjetninama svjetske klase – namještajem u stilu Luja XV, Sèvres porcelanom i kaligrafijama velikih majstora poput Hafiza Osmana.

Tozan je preminuo 11. decembra 1971. godine. Kako nije imao nasljednika, on i supruga su odlučili da svo bogatstvo ostave Darüşşafaki (ustanovi za djecu bez roditelja). Naslijeđe je obuhvatalo ogromna zemljišta u Istanbulu, zgrade, fabrike u inostranstvu i neprocjenjive antikvitete. Vrijednost ove imovine danas se procjenjuje na preko milijardu eura.

Safvet Lutfi Tozan ostaje figura koja prkosi jednostavnoj kategorizaciji. Od trebinjskog dječaka do britanskog špijuna i turskog dobrotvora, on je dokazao da se istorija ne piše samo na bojnim poljima, već i u tihim salonima gdje informacija i humanost nadvladavaju silu. Danas, kroz hiljade diplomaca Darüşşafake, srce ovog hercegovačkog vizionara nastavlja da kuca.