Sadeta Osmanović iz Lukavca jedina je žena u Bosni i Hercegovini koja aktivno svira saz. Više od tri decenije ne odvaja se od instrumenta koji je na poklon dobila od rahmetli supruga Ismeta, a za sebe kaže da je osoba kojoj je stalo do očuvanja i promoviranja tradicionalnih muzičkih vrijednosti ovog podneblja.

“Rodom sam iz Gornjih Moranjaka, koji se nalaze u općini Srebrenik, odrastala sam u ambijentu u kojem se poštovala i slušala sevdalinka. Moj je djed svirao violinu, a mnogi su u mom komšiluku svirali šargiju. Iz bašča i šadrvana mogli su se čuti muškarci kako pjevaju i sviraju šargiju, dok su žene na verandama i u kućama uglavnom svirale harmoniku. Kasnije sam se udala i došla ovdje, u Lukavac, a moj je suprug izvrsno svirao gitaru. Lijepo je i pjevao, kako sevdalinke, tako i zabavne, ali i strane pjesme, recimo Mammy Blue. Na sijelima sam i ja uz njega voljela zapjevati”, ispričala je Sadeta za Stav u jednom ranijem razgovoru, dodajući da je pomalo svirala gitaru, ali da možda nikada ne bi otkrila talent za sviranje da nije bilo jednog sazlije.

Znajući da njen muž svira gitaru, taj mu je sazlija donio svoj instrument, nadajući se da mu može zamijeniti puknutu žicu.

“Moj Ismet mu je pomogao, a dok su isprobavali žice, ja sam ih posmatrala. Znajući za moju ljubav prema muzici, muž mi je rekao da uzmem saz i pokušam nešto odsvirati. Nakon prvih taktova, zaljubila sam se u ovaj instrument i rapsodiju njegovih milozvučnih tonova. Ohrabrile su me i pohvale koje sam dobila od muža. Znala sam da je njegova kritika iskrena i da bi mi rekao da nisam dobro svirala”, priča Sadeta, napominjući da je neko vrijeme sve ostalo na tom jednom sviranju jer nije imala vlastiti saz.

Ubrzo nakon što je otkrio njezin talent, Ismet je otišao u Tabake, selo u blizini Lukavca, gdje je u radionici jednog majstora žičanih muzičkih instrumenata pronašao saz za svoju suprugu.

“Nisam očekivala poklon i bila sam oduševljena. Kada sam zasvirala, to je bilo nešto veličanstveno, ljubav koja i dan-danas traje”, navodi Sadeta, inače penzionirana socijalna radnica, ističući da je saz teško svirati i čuvati jer je riječ o osjetljivom instrumentu, kojem se, poput malog djeteta, stalno mora ugađati.

Saz, koji potječe iz Irana, a na naše su ga prostore u 15. stoljeću donijele Osmanlije, ne trpi promjene temperature, kao ni vlagu u zraku, i njime se treba pažljivo rukovati.

Sadeta je nastupala pred brojnim delegacijama visokih zvanica, na turističkim i kulturnim manifestacijama, ali i festivalima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu.

Sadeta navodi da joj je najupečatljiviji bio nastup na festivalu u turskom primorskom gradiću Sarımsaklı, gdje je bila jedina žena koja je nastupila svirajući saz.

Uz pomoć mlađeg sina Nermina, inače magistra zvuka u Americi, povodom 30 godina bavljenja sviranjem, snimila je album s devet sevdalinki, od kojih su četiri instrumentale.

“Zvuk saza me oplemenjuje i željela bih ga promovirati kao istinsku muzičku vrijednost, čija je sevdalinka sastavni dio. Mladi se ne trebaju stidjeti ovog instrumenta i trebaju ga prigrliti kao pravu vrijednost, a naročito bih voljela kada bi se više žena zainteresiralo za njega. Poznato mi je da se samo Vesna Andre-Zaimović, novinarka i muzikologinja, bavila sazom ”, zaključuje Sadeta.