Prije dvadeset osam godina, 120 država glasalo je za usvajanje Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda. Svake godine, 17. jula obilježava se Međunarodni dan pravde, što je prilika za države, organizacije civilnog društva i druge aktere da razmisle o ozbiljnosti misije suda i da ponovo potvrde svoju podršku vrijednostima na kojima se statut temelji.

Međutim, ove godine to nipošto nije bila svečana prilika. Uobičajene izjave kojima se obilježava ovaj dan zvuče prazno.

Pod predsjednikom Donaldom Trumpom, SAD su Međunarodni krivični sud podvrgle kontinuiranim napadima, dok su države članice bile ili mlake u suprotstavljanju takvim zloupotrebama ili nemoćne da osmisle smislen odgovor.

Ovu pasivnost, uz subverzivnu retoriku i namjerno uskraćivanje podrške radu suda onda kada je to najvažnije, teško je shvatiti ikako drugačije osim kao izdaju njihovih obaveza. Svjedočiti tome od samih država i organizacija u Evropi, posebno Evropske unije, koje su se dugo predstavljale kao nepokolebljivi zagovornici suda – onda kada im je to odgovaralo – duboko je razočaravajuće.

O Ahmićevoj knjizi

Hag je potvrdio istinu o Bosni, ali Bošnjaci i dalje vjeruju sarajevskim mitovima o izdaji

Prošle sedmice, američki državni sekretar Marco Rubio najavio je "sveobuhvatnu kampanju za uklanjanje prijetnje" koju Međunarodni krivični sud navodno predstavlja američkom suverenitetu. Rekao je da bi to podrazumijevalo "odgovor cijele vlade kako bi se sistematski onemogućila sposobnost Međunarodnog krivičnog suda da djeluje, cilja na američke vojnike ili zvaničnike ili na drugi način ugrožava američki suverenitet".

Rubio je dalje uvjeravao javnost da će SAD upotrijebiti sva sredstva koja su vladi na raspolaganju kako bi "demontirale Međunarodni krivični sud – ciglu po ciglu, ako bude potrebno".

Ovo nisu prazne prijetnje, već retorička, a, kao što ćemo vjerovatno vidjeti u budućnosti, i organizacijska, eskalacija prisilnih mjera koje su i ranije korištene protiv Međunarodnog krivičnog suda.

Opasna i loše osmišljena kampanja

Prošle godine, Trumpova administracija nametnula je sankcije jedanaestorici zvaničnika Međunarodnog krivičnog suda u skladu s Izvršnom uredbom 14203, uključujući osam sudija (gotovo polovinu sudskog vijeća), glavnog tužioca i dva zamjenika tužioca.

Posebna izvjestiteljica UN-a Francesca Albanese i tri palestinske nevladine organizacije za ljudska prava kažnjene su istom izvršnom naredbom zbog svog rada na utvrđivanju odgovornosti za široko dokumentirane međunarodne zločine izraelskih snaga u Palestini.

Američka kampanja protiv Međunarodnog krivičnog suda podjednako je opasna koliko i loše osmišljena. Ove mjere moraju naići na nedvosmislenu osudu i čvrst odgovor drugih država, koji nadilazi puku retoriku. Diplomatske izjave kojima se izražava zabrinutost i ukazuje na neprihvatljivost takvih mjera bile bi pravovremene u januaru 2025. godine, one više nisu dovoljne.

Prava svrha američkih napada na Međunarodni krivični sud je prisiljavanje suda i njegovih država članica na pokornost, te učvršćivanje nekažnjivosti za prošle i buduće teške zločine koje su na njihovim teritorijama počinile američke ili savezničke (posebno izraelske) snage.

Zakon je na strani Međunarodnog krivičnog suda. Sud je kritiziran jer ga primjenjuje podjednako prema svima, što je činjenica koju Rubio, izraelski premijer Benjamin Netanyahu i ruski predsjednik Vladimir Putin nikada ne spominju u svojim kritikama.

Paradoksalno, Rubiova proklamacija o raspuštanju Međunarodnog krivičnog suda samo potvrđuje relevantnost ove institucije, uprkos njenim trenutnim izazovima. Činjenica da serijski kršitelji međunarodnog prava i dalje vide Međunarodni krivični sud kao prijetnju, sama je po sebi znak časti, onaj koji mnogo govori o njegovoj ulozi u svijetu.

Čak ni u teoriji, a kamoli u praksi, Međunarodni krivični sud ne predstavlja prijetnju suverenitetu SAD-a niti bilo koje druge države. Osim u slučajevima prosljeđivanja od strane Vijeća sigurnosti UN-a, ovaj sud ima nadležnost samo nad zločinima koje počine državljani ili koji su počinjeni na teritoriji država članica (poput Afganistana i Palestine) ili zemalja koje prihvataju njegovu nadležnost, a koje su slobodne u svojoj odluci hoće li se angažirati pred sudom.

Štaviše, nijedan slučaj nije dopušten pred Međunarodnim krivičnim sudom ako država koja ima nadležnost poduzme stvarne mjere kako bi osigurala odgovornost, što je područje u kojem se ni SAD ni Izrael ne mogu pohvaliti dobrim rezultatima.

Uplitanje SAD-a

Osporavanjem nadležnosti Međunarodnog krivičnog suda za rješavanje zločina koji spadaju u teritorijalnu nadležnost država članica kada su ih počinili državljani SAD-a ili Izraela, SAD zapravo uskraćuju tim državama njihovo suvereno pravo da dodijele nadležnost Sudu u takvim slučajevima.

Ovaj stav je u suprotnosti s načelom teritorijalnosti i nespornom tvrdnjom da država koja posjeduje jurisdikciju može prenijeti njeno izvršavanje na međunarodni sud. Zasnovan na ideji o vlastitoj izuzetnosti, stav SAD-a predstavlja direktno miješanje u suverenitet 125 država članica Međunarodnog krivičnog suda.

Sankcije koje su SAD nametnule sudijama i tužiocima Međunarodnog krivičnog suda očigledno su nezakonite. Prvo, njihovi neobuzdani ekstrateritorijalni efekti zadiru u jurisdikciju drugih država, i drugo, predstavljaju miješanje u sudsku i tužilačku nezavisnost Međunarodnog krivičnog suda, što je neprimjereno zemlji koja tvrdi da poštuje vladavinu prava.

Čak i kao država koja nije članica, SAD moraju poštovati međunarodnopravno načelo nezavisnosti međunarodnih sudova i tribunala.

Normalizacija zločina

Arhiva Haškog tribunala na meti Rusije: Otvara li se put ka slobodi Karadžića i Mladića?

Kao strana ili sponzor brojnih međunarodnih i posebnih sudova čiji osnivački dokumenti kodificiraju ovo načelo, SAD nikada nisu tvrdile da je princip međunarodne sudske nezavisnosti nevažeći. SAD se ne mogu smatrati upornim protivnikom tog načela samo u odnosu na jedan određeni međunarodni sud kojem se nisu pridružile.

Pravo država da postanu i ostanu članice Međunarodnog krivičnog suda, čije su sudije, tužioci i ostalo osoblje zaštićeni od uznemiravanja i prisile, atribut je njihovog suvereniteta, a SAD su dužne poštovati tu nezavisnost kao pitanje nemiješanja. Napadi na nezavisnost Međunarodnog krivičnog suda predstavljaju napade na nezavisnost sudstva i tužilaštva svuda, a naročito u državama učesnicama.

Stoga Međunarodni krivični sud – Rubiov navodni "neodgovorni globalni arbitar" – ne ugrožava suverenitet SAD-a, već je suverenitet država članica Međunarodnog krivičnog suda pod napadom hegemona koji sebi prisvaja upravo tu ulogu.

Spriječiti najgore

Do sada države članice ili nisu bile svjesne, ili nisu htjele priznati da je ova "sezona lova" na Međunarodni krivični sud zapravo indirektan napad na njihov vlastiti suverenitet.

Učinile su premalo da ojačaju nezavisnost suda i zaštite njegove zvaničnike od zastrašivanja i odmazde, što su ponašanja koja predstavljaju krivična djela protiv provođenja pravde prema članu 70. Rimskog statuta. Na takve bi postupke reagirale mnogo brže i energičnije da je neka neprijateljska sila ciljala njihove domaće pravosudne sisteme.

Također, EU već više od godinu i po dana nije uspjela izmijeniti svoj "zakon o blokiranju" kako bi zaštitila komercijalne aktere od sekundarnih sankcija SAD-a, iz razloga koji ostaju nerazumljivi.

Strategija udovoljavanja Trumpu predvidivo se obila o glavu na svim frontovima. Također je ostavila Međunarodni krivični sud ranjivim na dalje žestoke napade, koji se provode uz potpunu nekažnjivost. Kao rezultat toga, sud se sada suočava s najtežom krizom u svojoj četvrt vijeka dugoj historiji, uzrokovanom smanjenom posvećenošću država članica i njihovim neuspjehom da odbrane sud od nekadašnje savezničke zemlje, kojom sada vlada odmetnuti režim.

Međunarodni krivični sud se mora spasiti sada, prije nego što bude prekasno. Ako još uvijek nije prešao ivicu propasti, to je zahvaljujući njegovom predanom i hrabrom osoblju koje nastavlja raditi u izuzetno izazovnim okolnostima. Međutim, njegova otpornost ne bi smjela biti beskonačno testirana. Ovo je pravosudna institucija, a ne poligon za testiranje izdržljivosti. Zalažući se za svoj sud, države članice bi istovremeno branile i vlastiti suverenitet.

Danas je nemoguće zamisliti međunarodni pravosudni pejzaž bez Međunarodnog krivičnog suda. Još uvijek postoji nada da se najgore može izbjeći. Na kraju krajeva, države članice su u njega uložile ogromna sredstva i založile svoj ugled u pogledu vladavine prava, održavajući ga tokom protekle 24 godine. Ali njegova održivost i budućnost zavise od toga hoće li odlučiti da stanu uz njega, umjesto da ga žrtvuju zbog kratkovidne političke svrsishodnosti.

Nema sumnje da postoji dovoljno razloga da države osiguraju opstanak Međunarodnog krivičnog suda u jednom ili drugom obliku. Pa ipak, važna je kvaliteta tog opstanka.

Međunarodni krivični sud mora izaći iz ovog egzistencijalnog iskušenja s netaknutim integritetom i nezavisnošću. U suprotnom, postao bi projekt kojem su države članice dopustile da propadne. U tom slučaju, u godinama koje dolaze ne bi ostalo ništa što bi se moglo slaviti 17. jula, a to je ishod koji niko ne bi smio poželjeti na Međunarodni dan pravde, piše profesor međunarodnog prava na Pravnom fakultetu Otvorenog sveučilišta Nizozemske Sergej Vasiljev za Middle East Eye.