Nekad je utakmica reprezentacije bila ono malo normalnosti u ovoj našoj ludnici. Skupiš se s rajom, psuješ selektora, dereš se kad Džeko zabije i zaboraviš na sat vremena da ti je plata manja od njemačke socijalne pomoći. Sport je bio bijeg. Azil za dušu.

Ta priča je mrtva. Pokopana je negdje između Kiseljaka i Viteza, na onim nevidljivim, a opet tako prokleto stvarnim linijama koje su iscrtali lokalni stranački šerifi. Sport više nije sigurna zona. Postao je polje. I to ne fudbalsko, već minsko

U gradovima gdje se još uvijek prebrojavaju krvna zrnca prije nego što se naruči kafa, gledanje utakmice Bosne i Hercegovine postalo je, ni manje ni više, nego čin političkog otpora. Kad ti načelnik, koji jedva sastavi prosto proširenu rečenicu, zabrani fan-zonu za utakmice TVOJE države, on ti ne uskraćuje piće i TV prijemnik. Jok! On ti poručuje: "Ovo nije tvoje. Ti i tvoji simboli, ovdje ste čista provokacija provokacija. Opasnost po život u  MOME gradu."

Ti se, prvo, ibretiš: „Kako bolan tvom gradu? Pa ovo je Bosna, svaki grad je naš.“ I šta se onda desi? Desi se Bosna. Desi se inat.

Zabrana bh. zastava, a naročito onih sa ljiljanima, nije utišala ljude. Naprotiv. Probudila je nešto duboko, nešto tvrdoglavo i prkosno u nama. Svaka zastava koja se nakon te zabrane zavijori na nekom balkonu u Vitezu ili se prošvercuje na trg u Kiseljaku nije više navijački rekvizit. Ona je srednji prst sistemu. Urlik: "Ovdje smo. Postojimo. Ovo je naša zemlja!" Patriotizam je prestao biti opušteno veselje i postao grčevita borba za dokazivanje vlastitog postojanja. To više nije ljubav, to je nužda.

Inat-patriotizam: Zastava za jednokratnu upotrebu

I tako nastaje zamka "inat-patriotizma". On je eksplozivan i nevjerovatno katarzičan. Osjećaš se živim, važnim, dijelom nečega većeg dok stojiš na trgu i mašeš zastavom koju ti je neko pokušao zabraniti. Moćno je kad znaš  da si ti zadao udarac nepravdi.

Ali šta se dešava dan poslije?

Problem sa inat-patriotizmom je što funkcioniše kao droga. Da ti ogroman nalet adrenalina, a onda te ostavi praznim i mamurnim. Sva ta energija, bijes i prkos potroše se u jednom činu – simboličkom mahanju zastavom na ulici. Ispraznimo se. Izduvamo. I onda se vratimo u istu onu svakodnevnicu u kojoj nam taj isti načelnik, zbog kojeg smo i izašli na ulicu, odlučuje o cijeni vode, o tome hoće li zakrpiti rupu na cesti i hoće li njegov rođak dobiti posao u općini.

Ovo nas dovodi do ključnog, najbolnijeg pitanja: „Jesmo li mi patriote na baterije?“ Postajemo li Bosanci i Hercegovci tek onda kada nas neko isprovocira? Da li je naša ljubav prema ovoj zemlji samo reaktivna, samo odgovor na tuđu mržnju i zabranu, ili je proaktivna – zasnovana na želji da gradimo institucije, jačamo sistem i stvaramo državu u kojoj se za zastavu ne mora ginuti, ni verbalno ni fizički?

Sve mi se čini da je naš patriotizam je postao sezonski. Kao alergija na ambroziju. Pojavi se kad nas neko ili nešto iziritira, a onda nestane do sljedeće provokacije.

Pozadinska priča

U Stocu Bošnjaci prvi istakli zastave BiH, komšije preko noći odgovorile Herceg-Bosnom

Hrabri na ulici, kukavice u glasačkoj kabini

I tu dolazimo do šizofrenije našeg društva. Imamo hrabrosti, i to ne malu, da se na trgu suprotstavimo lokalnim moćnicima i njihovoj policiji. Spremni smo rizikovati batine, kazne, prezrive poglede komšija, sve zbog komada platna koji simbolizira ono što jesmo. A onda dođe dan izbora, i ta ista hrabrost ispari.

Na ulici smo lavovi. U glasačkoj kabini – miševi.

Zašto? Zato što smo nasjeli na najstariji trik još od starog Rima: zabludu o "prljavoj politici". Govorimo sebi: "Svi su oni isti", "Neću da se prljam", "Moj glas ništa ne mijenja". I dok mi tako moralno čisti i apolitični peremo ruke od vlastite odgovornosti, mi institucije ove države – općinska vijeća, skupštine, parlamente – na tacni predajemo upravo onima koji su nam zabranili te iste zastave.

Oni koji su osmislili zabrane ne boje se tvoje zastave. Čak im i odgovara. Tvoja zastava na trgu im hrani narativ. Ona stvara atmosferu sukoba, tenzije i vječitog vanrednog stanja u kojem oni najbolje plivaju. Dok se ti osjećaš kao heroj otpora mašući ljiljanima, oni trljaju ruke jer si im dao savršen materijal za predizbornu kampanju o "ugroženosti našeg naroda". Ti si im besplatni statista u njihovom filmu.

Ono čega se oni boje nije zastava. Boje se tvoje olovke.

Zastava na trgu ih ne može smijeniti. Ne može im srezati budžet za talove i luksuzne prohtjeve. Ne može im uskratiti tender za amidžinu firmu. Ali tvoj glas na izborima može. Jedan zaokruženi listić je hiljadu puta jači i opasniji za njih od hiljadu zastava na ulici.

Izbori 2026: Test zrelosti ili još jedna propuštena šansa?

Pred nama su Opći izbori 2026. godine. Još jednom izlazimo na test kolektivne zrelosti. Trenutak istine u kojem će se pokazati da li je sav onaj ulični inat bio samo prolazni, tinejdžerski bijes ili je prerastao u svjesnu, zrelu građansku snagu koja zna gdje se bitke za državu zaista vode.

Izazov je jednostavan, a opet tako težak: možemo li hrabrost sa trgova pretočiti u odgovornost u glasačkim kabinama? Možemo li shvatiti da je vrhunski čin patriotizma ne umrijeti za ovu zemlju, već glasati za nju?

Ako smo spremni da se svađamo, rizikujemo i prkosimo zbog simbola, onda moramo, ali apsolutno moramo, biti spremni da odvojimo petnaest minuta svake dvije godine i iskoristimo najmoćnije oružje koje imamo. Da bismo izgradili državu u kojoj se zastave ne moraju braniti, već se ponosno i slobodno vijore gdje im je volja. Državu u kojoj utakmica reprezentacije ponovo može biti samo ono što i treba biti – j***** utakmica.

Do tada, ostaje nam čemerna istina.

Sve dok budemo branili zastavu na trgovima, a zaboravljali na državu u biračkim kabinama, bit ćemo samo "patriote na bateriju" – palimo se na zabrane, a gasimo se kada treba preuzeti odgovornost za sopstvenu sudbinu.