U Sarajevu se već godinama, umjesto na daskama Narodnog pozorišta, na našim ulicama odigrava drama "Tramvaj zvani čežnja". Glavnu ulogu, tragičnu heroinu Blanche DuBois, ne igra glumica, već ministar saobraćaja Adnan Šteta. Poput lika iz drame Tennesseeja Williamsa, koji svoju propalu i prljavu stvarnost pokušava sakriti iza fasade lažnog glamura i izmišljene aristokratije, tako i Šteta komunalni raspad Kantona Sarajevo pokušava prekriti jeftinom glazurom PR objava, šljaštećim novim vozilim i narativom o "evropskoj metropoli".

Ispod te marketinške magle, međutim, krije se sistem koji ne puca po šavovima – on je odavno rasparan. Građani ne čeznu za romantičnom prošlošću, već za elementarnom funkcionalnošću koja im je oteta.

Iluzija o savršenom javnom prevozu, brižljivo filovana kroz plaćene spotove i svečana presijecanja vrpci, raspada se čim kročite na autobusko stajalište. Tu, na vjetrometini realnosti, novi, sjajni tramvaji i trolejbusi postaju tek fantomi iz ministrovih Facebook objava. U praksi, u srcu saobraćajne špice, provodite vječnost. Dvadeset minuta čekanja na užarenim plusevima i ledenim minusima prihvatamo kao pravilo, a nikakvo čudo nije ako se vozilo uopšte ne pojavi. Čekate vozilo koje ili ne dođe, ili je pretrpano do granica nehumanosti, ili se naprosto pokvarilo negdje na trasi. Ta maligna neredovnost samo je svjedočanstvo da forma nije zamijenila suštinu. Zasljepljujuće žuta karoserija vozila ne može kompenzirati truhli mehanizam organizacije, lošeg planiranja i potpunog odsustva sistemske vizije. Što bi naš narod rekao: S vana kalajli unutra belajli. Tačno nas bude stid turista koji, naročito ljeti, preplave Sarajevo. S druge strane autentični smo nema šta, ti isti turisti koji dođu da vide mjesto na kojem je zvanično počeo Prvi Sv. rat, osjećaju se kao da su vraćeni na početak 20. vijeka.

Dok se u centru grada odvija ova predstava o lažnoj modernizaciji, na periferiji vlada muk. Stanovnici Hadžića ili Ilijaša žive u stanju prostorne klaustrofobije, kao taoci geografije i ministrove političke nebrige. Za njih, "tramvaj zvani čežnja" nije metafora, već opis čežnje za bilo kakvom redovnom vezom sa gradom. Dok se sav investicioni fokus i resursi, a u stvarnosti jad i bijeda, upumpavaju u kičmu sistema od Ilidže do Baščaršije – jer se tu najbolje slika za medije – periferija ostaje slijepa ulica. Njihova svakodnevnica nije čekanje niskopodnog tramvaja, već uzaludno nadanje da će se pojaviti autobus koji vozi po redu vožnje iz prošlog vijeka. Ta marginalizacija nije slučajan propust, ona je posljedica svjesne političke odluke da se problemi rješavaju samo tamo gdje su vidljivi kamerama.

A šta se krije ispod tog medijskog tepiha? Upravo ono što svaka Blanche DuBois skriva od prodornog svjetla istine – prljava realnost sakrivena u tajnim dokumentima. Odbijanje Ministarstva saobraćaja da javnosti, ali i zastupnicima u Skupštini, dostavi ugovor o rekonstrukciji tramvajske pruge nije birokratski hir. To je očit, ašćare, obrazac patološke netransparentnosti. To je potvrdio i sud, presudom koja kaže da je Ministarstvo prekršilo zakon skrivajući dokument od građana koji su tu istu prugu platili. Štetin pokušaj da sudsku odluku proglasi "političkim pritiskom" jeftin je spin, manevar kojim se izbjegava suočavanje sa pitanjem: Šta krijete u tom ugovoru? Krije li se tu cijena, aneksi, rokovi, penali? Krije li se istina o tome zašto su radovi kasnili?

Ista matrica netransparentnosti prati i megalomanski projekat pruge Ilidža-Hrasnica. Projekat se gura bez ozbiljne javne rasprave, sa sumnjivim tenderima i ciframa koje se mijenjaju od konferencije do konferencije. Zašto se detalji o izboru izvođača, o stvarnoj cijeni i o ugovornim obavezama drže dalje od očiju javnosti koja sve to plaća? Čega se ministar boji? Svjetla istine koje, kao u drami, razotkriva svu ružnoću skrivenu iza papirnog lampiona lažnih obećanja.

Tako se krug zatvara. Fokus nije na rješavanju bazičnih komunalnih potreba i stvaranju sistema za sve građane, već na održavanju predstave. Remek-djelo ministra Štete nije funkcionalan javni prevoz. Njegovo remek-djelo je majstorski izgrađena iluzija u kojoj je politički imidž važniji od prevezene nane do pijace, radnika do radnog mjesta, đaka, studenata, turista... U toj drami, tramvaj, nazvan čežnjom za normalnim životom, nastavlja svoju vožnju sarajevskom dolinom.

Vozi sporo, nepouzdano i obavijen velom tajne. Baš kao i politika koja ga je stvorila.