Ima u našoj, domaćoj politici jedna posebna vrsta kulinarskog umijeća, vještina od koje se čovjeku ne otvara apetit, nego mu se, naprotiv, prevrće i ono malo jada u želucu. To je ona rafinirana umjetnost serviranja slatke, ljepljive magle narodu koji je hronično gladan bilo kakve suštine. U toj disciplini, naša Benjamina Karić, nekad ponosno Londrc, nije tek obična kuharica koja miješa zapršku. Ona je, bogami, šefica sale, poslastičarka-virtuoz s diplomom. Skuha ona svašta, od hladne čorbe do toplih obećanja, ali danas nećemo o teškim jelima. Danas smo tu zbog njenog apsolutnog specijaliteta kuće – baklave. Ali ne bilo kakve, starinske, s orasima i tiritom, nego baklave spravljene od naših vlastitih para, filovane našom epskom naivnošću i obilno zalivene sirupom najbezobraznijeg populizma, pa nam onda servirane na plastičnom tanjiriću kao njen lični, velikodušni poklon.
Shvatate li vi taj kosmički apsurd? Nedavno je tako jedna radoznala sugrađanka, s onom finom, sarajevskom pristojnošću, priupitala našu gradonačelnicu: "A oprostite, draga Benjamina, kako to da mi sami sebi kupujemo baklavu?" Umjesto odgovora, u maniru vrhunskog ugostitelja koji ne trpi prigovore na higijenu, rođena Londrc joj je servirala – ekspresnu blokadu na društvenim mrežama. To vam je, moji vi, prvi i najvažniji korak u njenom tajnom receptu: čim te neko priupita za porijeklo sastojaka, ti ga odmah, bez milosti, izbaci iz kafane.
Recept, naravno, zahtijeva i brižnu pripremu terena. Kao svaka prava, pedantna domaćica, Benjamina je prvo morala podmazati svoj politički CIPS. Taman kad smo se mi, jadni i prostodušni, navikli na nju kao na gradonačelnicu koja nam po kalendaru, redom i po pe-esu, čestita sve žive praznike i postavlja po gradu one preskupe svjetleće dijamante – dopremljene, bilesi, iz Banje Luke – njoj je odjednom srce zaigralo za Novo Sarajevo. Asli je tamo i hava slađa, lakša za disanje, pa je naša junakinja brže-bolje spakovala ličnu kartu i promijenila prebivalište. Bezbeli to nije uradila iz iznenadne, neizdržive ljubavi prema tamošnjim neboderima i haustorima, ne budite djetinjasti. Bila je to čista, politička kalkulacija, jer je fotelja općinske načelnice nekako mekša pod leđima, a i budžet joj je, kažu, znatno izdašniji. To vam je otprilike kao kad domaćica odluči da promijeni kuhinju, ne zato što joj stara ne valja, nego zato što u novoj ima veći, moderniji frižider. Koji će, naravno, napuniti ista ona raja koja je punila i predhodni.
I taman kad je počela fino razrađivati i omekšavati tu novu fotelju, shvatila je da joj je to malo. Što bi se patila s jednom tepsijom kad se može kandidovati i za Skupštinu Kantona? Jer, ruku na srce, zašto bi se čovjek zadovoljio samo jednim parčetom kad može, s malo sreće i još manje obraza, dobiti ključeve od cijele pekare?
Kad je u pitanju fil, naša gradonačelnica Benjamina ne štedi, maže ga lopatom. Ona voli da je fil bogat, skup, da šljašti i zaslijepi prosti puk. Sjećate li se onog novogodišnjeg spektakla sa Severinom? Osamsto hiljada maraka! Pustilo se vjetru za par sati cupkanja na bini. Ej, osamsto hiljada! Za te pare pošten čovjek je mogao zakrpiti pola sarajevskih rupa da ti bubrezi ne otpadnu kad sjedneš u trolejbus, obnoviti tri škole da djeci krov ne prokišnjava na sveske, ili barem kupiti kakav aparat za onu našu jadnu bolnicu gdje se pacijenti još uvijek pokrivaju dekama iz humanitarnih donacija s kraja prošlog vijeka. Ali ne, šta će nama funkcionalno zdravstvo kad imamo "Gas, gas" dok se smrzavamo usred zime sa upitnim dotokom plina?
A kad ponestane pjevačica sa splitske estrade, daj nam plastičnog sjaja. Za tričavih pedeset hiljada maraka unajmila je firmu iz Banje Luke da nam okiti čaršiju. To se zove vizionarski patriotizam na bosanski način: sarajevske pare putuju preko entitetske linije da bi nama, ovdje u smogu, prodali "sarajevski duh". Od te se količine slatkorječivog fila poštenu čovjeku odmah digne kiselina u želucu.
Ali pravi začin, onaj tajni sastojak što cjelokupnom jelu daje aromu čiste, stopostotne arogancije, leži u njezinoj dirljivoj brizi za vlastitu udobnost. Dok grad oko nje izgleda kao da je jučer izišao iz rovova – zapušten, siv, rastočen nemarom i korupcijom – fasada na zgradi gdje stoluje naša gradonačelnica, kandidatkinja i samoproglašena poslastičarka, sija se jače od zuba kakve estradne zvijezde s onu stranu Drine. Sve to, naravno, plaćeno našim zajedničkim parama. Logika je prosta i domaćinska: "Prvo okreči svoju avliju, pa ne gledaj u tuđu." Naša Benjamina, rođena Londrc, ovo je shvatila doslovno. Svoju je avliju namazala državnom farbom, a za našu zajedničku – i to je shvatila doslovno – boli je džon. Ko kad kuharica, dok niko ne gleda, sebi odsiječe najslađi, agdali, ćošak tepsije, pa sama sebi namigne u ogledalu: "Zaslužila si, bona, niko se nije nasekir'o k'o ti."
I onda, kao šlag na baklavu, dolazi "grand finale" – projekat koji se krčka godinama, a nikako da se iznese na stol. Most Ars Aevi. Istinski spomenik našoj kolektivnoj lobotomiji. Stoji ono ruglo tamo, ni započeto kako treba ni završeno kad je trebalo, dok rokovi prolaze i cure kao pijesak kroz prste. A naša Benjamina? Ona je tu prva kad se treba slikati. Natakne onaj građevinski šljem na vazda isfeniranu kosu, pa nam pred kamerama, s onim svojim vječnim, neprirodno zategnutim osmijehom, objašnjava kako radovi napreduju dinamikom koja obećava. Kuda napreduju, majke ti? U idući izborni ciklus? Taj most, koji vodi iz nigdje u ništa, postao je savršeni spomenik njenoj vladavini: fasada bez zgrade, obećanje bez pokrića, svečana vrpca bez mosta.
I kad podvučemo crtu, koji je zapravo recept za tu čuvenu baklavu Benjamine Londrc? Recept je jednostavan, može ga svaka šuša napraviti. Uzmete obilnu količinu narodne apatije, dodate prstohvat medijske šutnje, pa sve to dobro izmješate sa obilno podmazanom stranačkom mašinerijom. Pečete na tihoj vatri lažnih obećanja i servirate hladno, a onda sve to izdašno, dok cvrči, zalijete našim mukotrpno zarađenim parama. Naravno, uz obavezan selfi i širok osmijeh za društvene mreže. Prvi zalogaj ti se učini sladak, prosto ti milo oko srca, ali već sekundu kasnije u grlu ti se skupi čemer i opori okus spoznaje u ustima da te je neko opet, po ko zna koji put, pošteno namagarčio.
Ali najluđe od svega je što ovaj narod tu njenu baklavu uporno i slasno kusa. Još mljackaju i traže repete! I opet će, živi bili pa vidjeli, na idućim izborima radosno zaokružiti istu poslastičarku, sve se nadajući da će im idući put servirati nešto konkretno, recimo komad mesa. A ona će im opet uvaliti istu preslatku, ljepljivu baklavu. I zašto i ne bi? Zašto bi iko mijenjao recept koji tako dobro ide?

