Nadrealne scene. U ovom reality showu mi smo publika koja ga finansira, ali nema pravo promijeniti kanal. Nekad nismo samo publika, nego i statisti. I tako već četvrtu godinu. 

Sabina Ćudić se vraća iz Amerike i poziva na "zbijanje safova". Valjda su se safovi rasuli negdje između Washingtona i Baščaršije, pa ih sad treba skupljati kao izgubljeni prtljag na aerodromskoj traci.

Ramo Isak ne šalje najbolje specijalce FUP-a u Dubai jer moraju ostati da "brane Bosnu i Hercegovinu od Milorada Dodika". Zamisliš scenu: specijalci u punoj opremi stoje ispred imaginarne linije fronta, dok prijetnja dolazi putem saopćenja za javnost. Dramatična muzika, kamera zumira ozbiljna lica, predvodi ih Ramo, a onda u slow motionu ulijeću i sinovi – zastava leprša, neprijatelj stiže u PDF formatu.

Elmedin Konaković u transu otkriva već otkrivene ugovore o lobiranju RS-a u Americi, kao mađioničar koji iz šešira vadi zeca kojeg smo jučer već vidjeli na Instagramu. "Evo dokaza!" – kaže, a mi klimamo glavom jer smo to već čitali. Ali istina je efektnija kad ima mikrofon.

Vildana Bešlija, sa osmijehom od uha do uha i kilom tuzlanske soli u ruci, čisti Sarajevo zatrpano snijegom. Krampom protiv klimatskih promjena, fotografijom protiv komunalnog haosa. Filter je bio dobar – snijeg nikad bjelji, odgovornost nikad sivlja.

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, najbrže formirano ikada, usvaja Program reformi 2025 – redovnu godišnju obavezu – i predstavlja to kao historijski ep. Fanfare, vatromet: "I tako su hrabri reformatori savladali formular broj 27-B." Herojski čin administrativnog popunjavanja.

A Milorad Dodik – taj "politički rahmetlija" iz Trojkinih bajki – nikad prisutniji, nikad glasniji, nikad jači. Kao lik iz horora koji se vraća u svakom nastavku i svaki put dobije više minutaže. Što ga više otpisuju, to mu jača marketing.

Dragan Čović mirno stoji na svom zacrtanom putu, dok mu prečasni i prehrabri šef NiP-a poručuje da se mora odlučiti. A on, stari kušatelj švedskog političkog stola, uzima i Trojku i SNSD – ali uvijek prvo bira ono što mu najbolje ide uz prilog. Dosljednost u nedosljednosti – to je već brend.

I da ne zaboravimo, Denis Bećirović traži od Italije da prizna da priznaje Bosnu i Hercegovinu. Od Italije koja je to učinila 9. aprila 1992. godine. Kao da komšiji, pored kojeg živiš trideset i kusur godina, pokucaš na vrata i kažeš: "Molim te, potvrdi da sam ja i dalje ja."

I taman kad pomisliš da će režiser istrčati i viknuti: "Pala posljednja klapa!", neko već najavljuje novu sezonu. Sa istim likovima, istim zapletima i istim obećanjem da je baš ova epizoda – historijska.