Bio je Vladimir Putinov najbolji prijatelj u Evropskoj uniji koji se nije bojao iskoristiti rat u Ukrajini za interese vlastite vlade ili povesti vlastiti nemilosrdni napad na evropske institucije.
Odlazak Viktora Orbana s mađarske i evropske scene ne samo da mijenja politički pejzaž u Karpatskom bazenu, već i lišava Moskvu najbližeg što bi mogla nazvati prijateljem unutar bloka.
Ko su sada preostali ruski saveznici u Evropi? I može li se Kremlj nadati da će od bilo koga od njih napraviti novog Orbana?
- Orban je bio Putinov prijatelj djelimično jer mu je to bilo korisno - kaže Sam Greene, profesor ruske politike na King's Collegeu u Londonu.
Kaže da neće biti lako pronaći istu zamjenu. Ali postoje potencijalni kandidati. Evo muškaraca koje Putin možda želi sljedeće pridobiti.
Najvjerovatniji kandidat za Orbanovo mjesto je lider Slovačke. Robert Fico, poput bivšeg mađarskog lidera, je bokserski nacionalistički populista koji uživa u probijanju briselskih ortodoksija, uključujući i one oko Rusije i Ukrajine.
On je, zajedno s Orbanom, jedan od samo tri evropska lidera koji su se sastali s Putinom u Rusiji od potpune invazije na Ukrajinu. Kao i Orban, Fico vodi zemlju koja je u velikoj mjeri ovisna o ruskoj energiji, piše Telegraph.
Jeftina energija je vitalna ne samo za potrošače - kao i u Mađarskoj, ona također podupire izvozno orijentiranu ekonomiju zasnovanu na migraciji zapadnih proizvođača prema istoku nakon 1989. godine u potrazi za jeftinijim platama.
Ficovo prihvatanje ruskih tema nije u potpunosti performativno. Međutim, on nema onakav odnos s Putinom kakav je imao Orban. A Slovačka, kao i sve ostale bivše komunističke članice EU, osim onoga što je nekada bila Istočna Njemačka, neto je primalac sredstava EU.
Orban se možda nije bojao započinjati svađe s rukom koja ga je hranila – čak i ako je to dovelo do toga da Brisel zadrži ukupno 35 milijardi eura iz fondova EU namijenjenih njegovoj zemlji. Ali Fico, kaže Oleg Ignatov, viši analitičar za Rusiju u Crisis Group, nema ni apetit ni domaću političku sigurnost za takvu konfrontaciju.
Vrijedi se sjetiti da je čak i Orban gotovo uvijek na kraju popustio Briselu.
- Fico je u sličnoj poziciji – može koristiti svoj status autsajdera ili status izazivača u domaće političke svrhe i u svrhu pregovora s Briselom.
Ali na kraju krajeva, on zna da Rusija ne može Slovačkoj pružiti ono što Evropa može. Dakle, postoje ograničenja u stepenu do kojeg je spreman to gurati. A Orban je upravo jasno stavio do znanja ta ograničenja - kaže Greene.
Dalje na zapad u Pragu, milijarder Andrej Babiš predsjedava koalicionom vladom koju čine njegova vlastita populistička stranka Akcija za nezadovoljne građane (SFO), krajnje desničarska stranka Sloboda i direktna demokratija (SPD) i stranka koja zastupa vlasnike automobila, a bavi se jednim pitanjem.
Poput Fica i Orbana, on je figura na koju se gleda sa sumnjom u evropskom mainstreamu i sa određenom naklonošću u Moskvi. U decembru prošle godine, pridružio se Orbanu i Ficu u odbijanju da garantuje paket kredita EU od 90 milijardi eura za Ukrajinu.
Također je ponovio neosnovanu rusku tvrdnju da je Boris Johnson upropastio rani mirovni sporazum između Ukrajine i Rusije 2022. godine i podržao Orbanove pozive da Evropa direktno razgovara sa Kremljom. Ali je također pokušao da održi distancu između sebe i druga dva centralnoevropska populista.
Prekršio je predizborno obećanje da će prekinuti inicijativu prethodne vlade, koju je predvodila Češka, za kupovinu municije za Ukrajinu. I lično se obavezao da će zaštititi članstvo u NATO-u i EU, uprkos tome što njegovi koalicioni partneri iz SPD-a žele da izađu iz obje organizacije.
- Nemamo isti stav kao Slovačka i Mađarska. Mi podržavamo Ukrajinu. Ne želimo garantovati kredite. Slovačka i Mađarska odbile su bilo kakvu podršku - rekao je nakon odluke o kreditu u decembru kada je zamoljen da objasni svoj umjereni stav.
Kao i Fico u Slovačkoj, on je nacionalista – ne neko ko je emocionalno ili ideološki vezan za Rusiju. I kao Mađarska i Slovačka, Češka Republika je neto primalac sredstava EU.
To su najbliži partneri koje Kremlj ima onome što bi se moglo nazvati partnerima – oni sigurno nisu saveznici – u vladi u EU danas. Ali približavaju se brojni izbori u drugim zemljama koji bi mogli promijeniti tu sliku.
Uzmimo za primjer Bugarsku. Tamo je Rumen Radev, euroskeptični i proruski bivši predsjednik, spreman da u nedjelju pobijedi na osmim općim izborima u zemlji u pet godina. Kremlj bi to sigurno smatrao povoljnim ishodom.
Radev je kritikovao evropsku politiku naoružavanja Ukrajine i osudio desetogodišnji sigurnosni sporazum s Ukrajinom koji je potpisala sadašnja vlada.
Ali Bugarska je najsiromašnija članica EU i još više se oslanja na velikodušnost Brisela nego Mađarska ili Slovačka.
Dok većina analitičara vjeruje da bi Radevova pobjeda zaustavila proteklih nekoliko godina političkog haosa u zemlji, on će se vjerovatno morati snaći s manjinskom vladom. Daleko je od toga da bude moćni posrednik Orbanovog stila.
Rusija je nakratko namirisala još jednog evropskog saveznika na Dunavu 2024. godine, kada je krajnje desničarska, proruska Slobodarska stranka osvojila najveći broj glasova (29 posto) na općim izborima.
Ne mogavši pronaći voljne koalicijske partnere, na kraju ju je koalicija konzervativaca, socijaldemokrata i liberala, koji su zauzeli ortodoksniji stav o vanjskoj politici, članstvu u EU i tradicionalnoj neutralnosti Austrije, isključila iz vlade.
Novi ruski "prijatelj" u kalupu Orbana zamalo je preuzeo vlast u susjednoj Rumuniji prije dvije godine, kada je praktično nepoznati proruski i anti-NATO kandidat po imenu Calin Georgescu pobijedio u prvom krugu izbora u novembru 2024. godine.
Međutim, rumunski Vrhovni sud naredio je ponavljanje izbora usred optužbi za rusko miješanje - uključujući očigledno koordiniranu kampanju na TikToku. Na sljedećim izborima 2025. godine pobijedio je nezavisni centrista Nicusor Dan, čime su uništene nade Moskve za saveznika sličnog Orbanu u Bukureštu.
Ali izbori koje će Kremlj najpažljivije pratiti su u Francuskoj, koja će u aprilu sljedeće godine izabrati nasljednika Emmanuela Macrona.
- Pratit će šta se dešava u Francuskoj. To je vrlo važno za Evropu - kaže Ignatov.
Ali za Kremlj, kaže Ignatov, fantazija o osovini Moskva-Pariz je vjerovatno upravo to. Marine le Pen, kćerka osnivača Nacionalnog okupljanja, u prošlosti je ponavljala rusko ortodoksično mišljenje da je širenje NATO-a uzrokovalo rat u Ukrajini.
Međutim, zabranjeno joj je kandidovanje zbog osude za pronevjeru. Jordan Bardella, njen štićenik i stvarni kandidat stranke, nazvao je Rusiju višedimenzionalnom prijetnjom. Dakle, Nacionalni okupljanje možda nije baš prijatelj kakvog se Kremlj nadao.
Za Moskvu, kaže Ignatov, gotovo svako bi bio bolji od Macrona, jer trenutni odnos ne može biti gori.
Slična dinamika se može vidjeti u Njemačkoj, gdje je Alice Weidel, liderka Alternative za Njemačku (AfD), pokušala obuzdati otvorenije prokremljske glasove u svojoj stranci. Taj napor su osujetili otvoreni saveznici, uključujući Tina Chrupallu, njenog ko-lidera, koji je prošle godine rekao da je Poljska veća prijetnja od Rusije.
Stranka i dalje otvoreno zastupa prorusku politiku. Ove sedmice, AfD je usvojio manifest prije regionalnih izbora u istočnoj državi Saksonija-Anhalt u kojem se kaže:
- Trenutna antiruska politika etabliranih stranaka... nije u interesu Njemačke.
Možda je najveći šok za Kremlj došao iz Italije, gdje je Giorgia Meloni odvela populističku desnicu u potpuno drugom geopolitičkom smjeru. U opoziciji, bila je euroskeptična i prijateljski nastrojena prema Moskvi kao i svi ostali na ovoj listi, zalažući se za poboljšanje veza s Rusijom i hvaleći Putina kao branitelja evropskih vrijednosti.
Ali nakon što je došla na vlast nakon Putinove invazije na Ukrajinu 2022. godine, postala je jedna od najartikuliranijih braniteljica Ukrajine na evropskoj desnici. Orbanov odlazak predstavlja trijumf njene atlantske verzije evropskog populističkog pokreta nad njegovim krilom sklonim Rusiji.
Kremlj bi bio mudar da primijeti kako je evropski nacionalistički pokret naučio koliko štetni mogu biti pogrešni prijatelji, tvrdi Greene.
Nekoliko ličnosti evropske populističke desnice sukobilo se ili razišlo s administracijom Donalda Trumpa posljednjih mjeseci, uprkos pretpostavci nekih u Bijeloj kući da se na njih može računati kao na saveznike.
Razlozi variraju od bijesa zbog uvredljivih komentara J. D. Vancea o evropskim veteranima rata protiv terora, Trumpovih prijetnji aneksijom Grenlanda i sugestije da bi se Evropa trebala uključiti u rat s Iranom.
Vanceova, nažalost tempirana posjeta Budimpešti radi podrške Orbanu prošle sedmice mogla bi se smatrati jasnim primjerom kako je druženje s Trumpom postalo teret za birače.
U konačnici, političari pretežno djeluju u vlastitom interesu kada su u pitanju prijateljstva koja održavaju - bilo da su na Zapadu ili Istoku.
Kao što Greene kaže, odnosi Rusije u Evropi su "situacijski koje ona rado koristi kada su tamo".
- Ali to su ujedno i situacijski odnosi koje svi ovi političari rado iskorištavaju - dodaje on.
Početna
Najnovije
Najčitanije
Na vrh