Na crvenim tepisima obično se govori o filmovima, nagradama, zvijezdama i glamuru. Ove godine, međutim, između reflektora i bljeskova kamera sve se glasnije čuje jedno drugo pitanje: šta umjetnost može učiniti kada se dešava genocid u Gazi, a politika šuti?

Od Cannesa do Berlina, a sada posebno i Venecije, Palestina je postala tema koju filmski svijet više ne može skloniti u pozadinu. Filmovi, dokumentarci, govori, protesti, otvorena pisma i javni istupi umjetnika pretvaraju najveće svjetske festivale u mjesta na kojima se, osim o filmu, govori i o ljudskom životu, odgovornosti i pravdi.

A taj glas čuo se i u Sarajevu – gradu koji možda bolje od mnogih drugih razumije šta znači čekati da svijet prestane samo gledati. Na nedavno završenom Sarajevo Film Festivalu palestinske zastave pojavljivale su se među publikom, gledali smo filmove o Palestini - u sklopu programa Open Air, u Ljetnom kinu Coca-Cola prikazan je film PALESTINA '36., hvaljene i nagrađivane palestinske rediteljice Annemarie Jacir. Posebnu gestu priredila je diva sevdalinke, Hanka Paldum, kada je prošetala crvenim tepihom noseći Palestinu na svom kardiganu. Bio je to mali, ali snažan znak solidarnosti iz grada čije vlastito iskustvo nosi teško razumljivu bliskost s pričom o opsadi, stradanju civila i šutnji svijeta.

Foto: Damir Hodžić

Na ovogodišnjoj Veneciji ta je priča posebno snažna.

U konkurenciji 83. Venecijanskog festivala prikazuje se NAZA, dokumentarni film izraelskih reditelja Yuvala Abrahama i Rachel Szor, poznatih i kao dio autorskog tima Oscarom nagrađenog dokumentarca "No Other Land". Film istražuje sisteme koji stoje iza masovnog ubijanja palestinskih civila u Gazi. Sama Venecija njegovu je temu opisala direktno, bez skrivanja iza diplomatskog jezika.

Tu je i palestinski film "Citizen Osama", Ahmeda Hassoune, koji kroz život novinara u opkoljenoj sjevernoj Gazi govori o gladi, gubitku, strahu i svakodnevnoj borbi za preživljavanje. To nije priča o ratu viđena izdaleka. To je priča čovjeka koji istovremeno dokumentuje tuđu tragediju i sam je živi.

A izvan festivalskih programa, pritisak umjetničke zajednice postaje još vidljiviji. Kolektiv Venice4Palestine ponovo je zatražio da se na festivalu istakne palestinska zastava, dok su umjetnici i kulturne ličnosti od Venecije tražili jasniji stav prema onome što se događa u Gazi.

To nije počelo u Veneciji.

Godinu ranije, Berlinale je bio poprište snažnih protesta i govora o Gazi. Na Cannesu 2025. više od 350 filmskih radnika potpisalo je pismo kojim su osudili šutnju filmske industrije prema stradanju u Gazi. Istovremeno, Cannes je prikazao dokumentarni film Sepideh Farsi "Put Your Soul on Your Hand and Walk", čija je protagonistica, palestinska fotoreporterka Fatma Hassona, ubijena zajedno s članovima porodice dan nakon što je objavljeno da je film odabran za program. Festival je potom njenu smrt javno obilježio i projekciju posvetio njenom sjećanju.

U takvim trenucima film prestaje biti samo umjetničko djelo. Postaje dokaz. Postaje svjedok. Postaje način da ime čovjeka, lice djeteta, glas majke ili posljednja fotografija nekoga ko je ubijen ne nestanu zajedno s njim.

I upravo je zato podrška umjetničkog svijeta Palestini važna. Ne zato što film može zaustaviti bombu ili promijeniti odluku vlade, nego zato što može učiniti nešto što propaganda i politička moć pokušavaju spriječiti – vratiti ljudsko lice onima koji su svedeni na brojke.

Dok politički centri moći kalkulišu, umjetnost ima drugi zadatak. Ona pamti. Postavlja pitanja. Odbija da se navikne na prizore smrti. I ponekad, kada je najpotrebnije, jednostavno kaže ono što je najteže reći naglas: ne pristajem na šutnju.

Zato nije nevažno što se palestinska zastava, palestinska imena i priče iz Gaze pojavljuju upravo tamo gdje se okuplja najmoćniji dio svjetske filmske industrije. A posebno nije nevažno što se taj glas čuje i u Sarajevu.

Jer Sarajevo zna koliko vrijedi kada neko, dok traje sistemsko ubijanje, ipak odluči govoriti. Zna i koliko umjetnost može značiti ljudima kojima je sve oduzeto.

Jer kultura nije ukras politike. Ona je njen korektiv.

A u vremenu u kojem se granice između političkog interesa i ljudskog života opasno zamagljuju, činjenica da umjetnici koriste svoj glas kako bi govorili o Palestini podsjeća na ono što bi umjetnost oduvijek trebala biti – prostor u kojem se ljudsko dostojanstvo ne smije cenzurisati.