Trinaestog oktobra 2025. godine na snagu je stupilo novo primirje u Pojasu Gaze. Dogovor je postignut uz posredovanje Egipta, Katara, Turske i Sjedinjenih Američkih Država, uz tehničku podršku Ujedinjenih nacija i Evropske unije.

Duboka ograničenja

Ključni elementi sporazuma uključuju razmjenu talaca i zatvorenika, djelimično povlačenje izraelskih snaga iz urbanih zona Gaze te omogućavanje dopremanja ograničene humanitarne pomoći. Iako je cilj bio smanjiti neposrednu eskalaciju sukoba i ublažiti posljedice za civile, struktura samog dogovora ukazuje na duboka ograničenja i odsustvo političke vizije koja bi vodila ka trajnom i pravednom rješenju.

Mir na papiru

Netanyahuov pakleni plan: Izraelski genocidni rat u Gazi se nastavlja - od narkobosova do odreda smrti

Sporazum se bavi posljedicama sukoba, a ne njegovim uzrocima. Izostanak bilo kakvog političkog okvira koji bi vodio ka uspostavi palestinske države jasno pokazuje da se radi o privremenom mehanizmu za upravljanje krizom, a ne o ozbiljnom pokušaju rješavanja konflikta. Prekid vatre ne uključuje dogovor o konačnim granicama, statusu Jerusalema, pitanju izbjeglica niti o demilitarizaciji i međusobnim sigurnosnim garancijama. Fokus je stavljen na humanitarnu dimenziju, dok su ključna politička pitanja izostavljena iz pregovaračkog procesa.

Dogovor karakteriše izrazita asimetrija. Izrael zadržava vojnu, infrastrukturnu i administrativnu kontrolu nad većinom ključnih tačaka: granicama, zračnim prostorom, pomorskom zonom i resursima. S druge strane, palestinska strana nastupa iz pozicije slabosti. Hamas, iako de facto vlast u Pojasu Gaze, nije međunarodno priznat politički entitet i često je isključen iz zvaničnih diplomatskih kanala. Palestinska samouprava, koja je priznata od strane međunarodne zajednice, nema utjecaj u Gazi niti je imala direktnu ulogu u ovom dogovoru. Time je dodatno naglašena institucionalna fragmentacija palestinske političke scene, što umanjuje mogućnost formiranja jedinstvenog političkog subjekta koji bi imao kapacitet pregovaranja u ime palestinskog naroda.

Koncept dvije države

Sporazum je postignut uz posredovanje međunarodnih aktera, ali bez jasnih garancija za provođenje političkih reformi ili nastavak pregovora o konačnom statusu. Iako međunarodna zajednica formalno podržava koncept dvije države, ovaj dogovor ga ne uključuje ni kao cilj ni kao perspektivu. Umjesto toga, primjenjuje se pristup koji tretira simptome krize, bez bavljenja njenom strukturom. Posljedica takvog pristupa je održavanje statusa quo u kojem se ciklusi nasilja ponavljaju, dok osnovni politički problemi ostaju neriješeni.

Nepoželjna osoba

Bio spreman vratiti avion u Ankaru: Otkriveni detalji kako je Erdogan spriječio dolazak Netanyahua u Egipat

Ključno pitanje koje ostaje izvan domašaja ovog i sličnih dogovora jeste pitanje državnosti. Bez formiranja nezavisne, suverene i međunarodno priznate palestinske države, mir između Izraela i Palestine ostaje nerealizovan. To nije politička ili ideološka pretpostavka, već zaključak zasnovan na svim dosadašnjim pokušajima rješavanja konflikta – uključujući sporazume iz Osla, Arapsku mirovnu inicijativu i relevantne rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a. Sve one kao neophodnu komponentu rješenja prepoznaju uspostavu dvije države koje bi koegzistirale u okviru jasno definisanih i međunarodno priznatih granica.

Primirje iz oktobra 2025. godine ne sadrži ni minimalne političke mehanizme koji bi vodili u tom smjeru. Time se ne doprinosi stabilizaciji, već se prolongira kriza. Upravljanje konfliktom bez rješavanja njegovih uzroka ne može proizvesti trajni mir. Naprotiv, održava se stanje političke nestabilnosti u kojem je nova eskalacija sukoba i dalje realna mogućnost.

Prava i slobode Palestinaca

Postavlja se pitanje održivosti ovakvog modela. Ukoliko međunarodna zajednica nastavi podržavati parcijalne, tehničke dogovore bez jasno artikulisane političke strategije, postoji rizik da se konflikt institucionalizira kao trajno stanje niskog intenziteta – bez rata, ali i bez mira. U takvom okviru, prava i slobode palestinskog naroda ostaju potisnuta, dok se izraelska dominacija nad teritorijom i resursima dodatno učvršćuje. Time se stvara trajna politička neravnoteža koja podstiče frustraciju, radikalizaciju i nove oblike otpora.

U konačnici, mir koji ne podrazumijeva pravdu i političku jednakost nije održiv. Pravi mirovni proces mora uključivati rješenja koja adresiraju temeljne političke zahtjeve obje strane. U kontekstu izraelsko-palestinskog sukoba to konkretno znači priznavanje i uspostavu palestinske države kao suštinske komponente svakog ozbiljnog mirovnog dogovora. Svaki pokušaj da se mir postigne bez toga ostaje privremen, fragilan i politički nekompletan.