Uvođenje kahve i duhana u Bosnu, kao i njihova svakodnevna upotreba, predstavljaju važne aspekte društvenog i kulturnog života u osmanskom periodu. Ovi običaji nisu bili tek puki užitak, nego i izraz složenih društvenih odnosa, moralnih stavova i razvoja domaćeg zanatstva. U njihovoj sjeni izrasli su čitavi esnafi, stilovi života, a s vremenom – i posebna simbolika.

Prvi tragovi kahve u Sarajevu

Kahva, taj tamni i gorki napitak, u Sarajevu se u početku pila rijetko i s mjerom. Prije nešto više od stotinu godina, u cijelom Vratniku – tadašnjem naselju od deset mahala – samo su tri kuće imale kahveni takum, odnosno pribor za pripremu kahve. Ova skromna prisutnost svjedoči o tome da je kahva u početku bila više simbol luksuza i statusa, nego svakodnevna potreba.

Izrada kahvenih mlinova na domaćem tlu počinje tek oko 1820. godine u Gornjem Vakufu. Do tada su se najčešće uvozili iz Istanbula. Bogatije kuće posjedovale su i dibek – kamen za ručno tucanje kahve, a takvi se i danas mogu vidjeti u starim bošnjačkim kućama, poput one Svrzine.

Duhan: zabranjivan, progonjen – ali sveprisutan

Duhan se u Osmanskom carstvu počeo širiti početkom 17. stoljeća. Iako su turske hronike bilježile da se puši od 1603/4. godine, znakovi njegovog prisustva javljaju se i ranije. Šejhulislam Ćivizade još u drugoj polovini 16. stoljeća pisao je protiv kahve, duhana, burmuta i opijuma, nazivajući ih "novotarijama". Na njegovom tragu, mnogi vjerski autoriteti osuđivali su pušenje.

Sultan Murat IV (1623–1640) poznat je po oštrom progonu pušača. Ipak, uprkos zabranama, duhanska kultura u Bosni je rasla. Francuski putopisac Poulet zapisao je da se u Sarajevu toliko pušilo da se “vrlinom smatralo ako čovjek nije pušio”.

U tim vremenima duhan se uvozio iz Makedonije, a uzgoj u Hercegovini započinje tek u doba Ali-paše Rizvanbegovića (1833–1851), potom i u okolini Livna. No domaća proizvodnja nije mogla zadovoljiti potrebe pušača.

Godine 1656. bilježi se da su u Sarajevu bile u upotrebi dvije vrste duhana: Strumički i Kaba. Burmut – mljeveni duhan za ušmrkavanje – također se koristio, dok se opijum rijetko spominjao, osim u Tešnju, gdje se prema zapisima trošio više nego igdje drugo. Bašeskija 1762. godine spominje smrt Mula Osmana, navodno od posljedica opijuma.

Prvi poznati porez na duhan uveden je 1696. godine. Tada se u Sarajevu oporezivao s 20 zdravih akči po oke. Do 1835. porez se više puta povećavao, pa je iznosio 12 groša na oku. Do 1866. godine postao je 24 puta veći nego na početku.

Monopol na duhan u Osmanskom Carstvu uveden je 1872. u Carigradu, a u Bosni tri godine kasnije. Tada se u Sarajevu otvaraju i prve fabrike duhana: Košte Skarića i Jovana Sterije Serezlije.

Tutundžije i havandžije: zanat uz dim

Zanatlije koje su se bavile trgovinom i obradom duhana zvale su se tutundžije. Budući da se duhan uvozio u listovima, morao se rezati – što je bio posao križača duhana, ili havandžija. Nisu imali svoj esnaf, već su pripadali onom tutundžija.

Esnafski defter iz 1848. godine navodi da su tutundžije brojale 96 članova. Godine 1877. donesena je naredba da križači duhana moraju u roku od dva mjeseca prodati svoj alat fabrikama duhana – pod prijetnjom zapljene i kazne od 50 turskih lira. Naredba, ipak, nije u potpunosti sprovedena do dolaska Austro-Ugarske.

Čibuci, lule i čaršijska svakodnevnica

S duhanom su u Bosnu došli i čibuci (dugi kamiši) i lule. Pravljeni su od hudikovine, ručno rezbareni i često ukrašavani. Čibuk nije bio samo pribor za pušenje, već i znak statusa. Tako su sluge koje su nosile i pripaljivale čibuke svojim gospodarima nazivane čibukčijama.

U Sarajevu je postojala i Čibukčijska čaršija, a na duža putovanja čibuci su se nosili u čibuklucima – posebnim kožnim kesama koje su se vješale o sedlo.

U narodnim stihovima zapisano je:

"Krnje lule, čibuci, pajdaci,

Po tome se poznaju Bošnjaci."

Zanatlije koje su pravile lule zvale su se luledžije. U Sarajevu su prvi put spomenuti 1793. godine, a esnaf iz 1848. navodi njih 12. Radili su u čaršiji, naročito u ulici Bravadžiluk, a neka prezimena i danas svjedoče o toj tradiciji: Luledžija, Misirlija, i dr.

Nargila i tumbečija – kultura dima i tišine

Posebno mjesto u pušačkoj kulturi zauzima nargila, poznata i kao onargila, nazvana prema indijskom orahu nargjilu. Nekad se izrađivala od njegove ljuske, dok se danas sastoji od staklene boce, metalne glave i savitljive kožne cijevi – marpiča.

Na nargilu se nije pušio obični duhan, već posebna biljka: tumbečija – slična duhana, ali veća, jača i otrovnija. Puši se ovlažena, jer je suha previše jaka, a njen dim prolazi kroz vodu – što mu daje prepoznatljivu blagost.

Edhem Mulabdić u tekstu iz 1895. godine precizno opisuje sastavne dijelove nargile, način sastavljanja, procesa paljenja i pušenja. Pojašnjava se kako se dim mora direktno uvući u pluća, jer bi se usnama jedva uspio izvući kroz dugi marpič.

Narodno vjerovanje o pušenju nargile bilo je i satirično i opominjuće:

"Ko puši nargilu, trostruka mu korist:

neće se bojati pasa, neće ga okrasti,

i lako će umrijeti."

Tumačenje ide ovako: noge od pušenja oslabe, pa čovjek nosi štap – kojim se može braniti od pasa. Zbog stalnog kašlja, lopov će pomisliti da je domaćin budan, pa neće krasti. A na kraju, zbog bolesti poput sušice – umrije se lako.

(Tekst je zasnovan na radu Hamdije Kreševljakovića "Iz prošlosti kahve i duhana u Bosni i Hercegovini", objavljenom 1940. godine, koji predstavlja vrijedan uvid u razvoj običaja, zanata i svakodnevnog života vezanih za kahvu i duhan u osmanskoj Bosni.)