Pregovori između Sjedinjenih Američkih Država i Irana oko nuklearnog sporazuma JCPOA u proteklih nekoliko godina jasno pokazuju koliko je teško postići trajno rješenje u regionu Bliskog istoka. Pregovora u junu ove godine, praćeni zračnim udarima koji su, prema američkim procjenama, trebali neutralisati iranski nuklearni program, ukazuje na osnovni problem: sukobi u ovom regionu imaju prvenstveno političku, a ne vojnu prirodu. Nijedna strana ne želi priznati neuspjeh, jer bi to značilo gubitak političkog ugleda i kompromitiranje vanjskopolitičkih ciljeva, što dodatno otežava nastavak pregovora.
Složen politički sistem
Vanjskopolitičke odluke obje strane snažno su određene unutrašnjim političkim i institucionalnim faktorima. U američkom slučaju strategije prema Iranu historijski su balansirale između međunarodnih ciljeva i unutrašnjih imperativa kongresnih i administrativnih struktura. Slično, iranski pristup pregovorima oblikuje se unutar složenog političkog sistema, uključujući institucionalne mehanizme koji reguliraju vanjsku politiku i regionalne strategije. Zbog toga obje strane postupaju oprezno, čekajući povoljnije okolnosti, dok osnovni problemi ostaju neriješeni.
Jedno od mogućih rješenja je uspostava Velikog dogovora za Bliski istok, dokumenta koji bi služio kao zajednička politička osnova za buduće pregovore. Ovaj dokument ne bi bio konkretan sporazum o nuklearnom programu ili ekonomskim pitanjima, već okvir temeljnih načela kojima bi se formalno utvrdile osnovne odredbe vanjskopolitičke saradnje. Predložena temeljna načela uključuju poštivanje nacionalnih granica i suvereniteta, odustajanje od primjene sile tokom pregovora, zaštitu diplomatskog osoblja, sprječavanje širenja nuklearnog oružja i zabranu tajnih operacija. Ova načela odgovaraju na dugogodišnje sigurnosne brige obje strane – američke strahove od otmica i iranske zabrinutosti zbog političkog uplitanja – a pritom ne zahtijevaju konkretne ustupke koji bi mogli narušiti međunarodni ugled ili politički narativ bilo koje strane.
Prednost ovakvog pristupa je višestruka. Prvo, formalni okvir može se brzo i efikasno usvojiti jer ne zahtijeva detaljne i kontroverzne kompromise. Drugo, potvrđivanje zajedničkih načela stvara institucionalnu odgovornost: obje strane bit će motivisane da poštuju dogovorene principe u narednim pregovorima kako bi osigurale vjerodostojnost i kredibilitet vanjske politike. Treće, uključivanje drugih država Bliskog istoka može povećati politički značaj dokumenta i stvoriti dodatni međunarodni pritisak za poštivanje načela dogovora. Što veći broj država stoji iza dokumenta, veća je vjerovatnoća da će dokument biti percipiran kao važan i kredibilan okvir za regionalnu suradnju.
Historijski primjeri pokazuju da ovakvi politički okviri mogu biti efikasni. Atlantska povelja iz 1941. godine pružila je sličan primjer: definisala je osnovne principe poslijeratnog uređenja i stvorila politički momentum za dugoročno očuvanje mira u Evropi. Slično tome, Veliki dogovor za Bliski istok mogao bi stvoriti institucionalnu osnovu povjerenja i stabilnosti u kompleksnom i često konfliktom obilježenom regionu.
Paradoks američko-iranskih odnosa leži u tome što obje strane imaju kompatibilne interese. Sjedinjene Države žele smanjenje nuklearnog rizika i regionalne destabilizacije, dok Iran teži ublažavanju sankcija i normalizaciji ekonomskih i političkih odnosa sa međunarodnom zajednicom. Direktna koncesija bila bi za svaku stranu politički neodrživa jer bi izgledala kao gubitak ugleda i kompromitiranje vanjskopolitičkog narativa. Veliki dogovor nudi rješenje: formalan okvir za saradnju koji poštuje institucionalne i političke potrebe obje strane, omogućavajući nastavak pregovora bez trenutnog kompromitovanja.
Privremene strategije
Osim toga, dokument može razjasniti američku politiku u regionu. Nakon decenija djelomičnih doktrina i privremenih strategija, Veliki dogovor može poslužiti kao koherentan politički i idejni okvir koji jasno komunicira ciljeve SAD-a, njihove motivacije i osnovne principe. To može povećati politički konsenzus i omogućiti dosljedniji pristup kako kod kuće, tako i u međunarodnoj zajednici.
U konačnici, veliki dogovor za Bliski istok nije samo simboličan čin; predstavlja pragmatičnu strategiju koja omogućava obema stranama da sačuvaju politički ugled, stvore osnovu za nastavak pregovora i uključe širu međunarodnu zajednicu. Ako se implementira pažljivo, dokument može postati ključni instrument za stabilizaciju regiona i otvaranje vrata za dugoročna rješenja koja zadovoljavaju interese SAD-a, Irana i šireg Bliskog istoka.
