Pomisliti, a kamoli tvrditi, da je poništavanje univerzitetske diplome, a zatim privođenje i potom hapšenje gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua, "politički progon", kako bi mu se, kao najjačem "rivalu" predsjednika republike Recepa Tayyipa Erdogana spriječilo učestvovanje na izborima, ne odslikava samo neznanje o turskoj političkoj stvarnosti, nego i ogromnu dozu predrasuda prema Turskoj (da ne kažem orijentalizma). Činjenica da jedan, manjinski, segment društva i političkih gubitnika podgrijava te predrasude, klevetajući sopstvenu zemlju, ne opravdava neophodnu lijenost uma da se taj narativ prihvati.

Zašto su požurili sa kandidaturom

Da je žurba da se Ekrem Imamoglu proglasi predsjedničkim kandidatom za izbore koji još nisu na horizontu pokušaj pravljenja štita zbog pravosudnih nevolja, kao što sam pisao početkom mjeseca, je u međuvremenu potvrđena iz same Republikanske narodne partije (CHP), od strane zastupnika Sezgina Tanrikulua:

- Požurili smo sa Imamogluovom kandidaturom jer smo predvidjeli ovaj razvoj događaja - rekao je, misleći na istrage na osnovu kojih je Imamoglu priveden pa uhapšen. Dakle,  Imamogluu se neće suditi zato što je najavio kandidaturu za predsjednika, nego je proces predsjedničke kandidature pokrenut jer se vidjelo da su te istrage neizbježne.

Radi se o dvije odvojene istrage. Jedna, koja se najčešće pominje u stranoj štampi, o korupciji, što će reći o uzimanju i davanju mita, iznudama, namještanju tendera, pranju novca i svemu što kriminalni um može da smisli u vezi novca. Druga istraga je o pomaganju terorističkoj organizaciji PKK-a. Iako različite ove istrage su zapavo komplementarne.

Pošto se ova druga čitaocima van Turske može učiniti čudnom moramo se vratiti na priču o tome kako je jedan Istanbulu nepoznat (o zemlji da ne govorimo) kandidat osvojio izbore za gradonačelnika Istanbula 2019. pa zatim 2024. Da preskočimo sagu o pokušaju da se prvi (mart 2019.) izbori pokradu, te da niko nije tražio njihovo ponavljanje, nego samo ponovno brojanje glasova (što bi prevaru otkrilo). Osim mantila "žrtve" koji je tada navukao Imamoglu je tada sklopio tajni (neformalni) savez sa političkim krilom PKK-a. Jedino, što je bilo različito 2024. je da je tzv. "urbani konsenzus" uspostavljen između CHP-a i Partije narodne ravnopravnosti i demokratije (DEM), posljednjeg pojavnog oblika političkog krila PKK-a prije lokalnih izbora bio javan.

Drugim riječima, jedna od stranaka tog "urbanog konsenzusa" je zapravo PKK-a. Činjenica koju svi znaju, ali se pretvaraju da ne postoji je sljedeća: u mnogim gradovima Turske, posebno u Istanbulu, osobe koje je politička ekstenzija terorističke organizacije željela bile su dovedene u općinska vijeća i u neke okružne općine. To je osiguralo glasove DEM-a.

Istraga će otkriti, između ostalog, finansijski dio ovog saveza. Javna tajna je bila da je ISpark, javno preduzeće koje rukovodi parkinzima metropolitanske općine Istanbul još od 2019. praktično u rukama PKK-a. Apsurd je da je prvi put u historiji takvog preduzeća ISpark prijavio gubitke. Gubiti na parkinzima, koji se u Istanbulu plaćaju suhim zlatom, je praktično nemoguće, osim ako se prikupljeni novac ne prijavljuje i šalje negdje drugdje, kada je PKK-a u pitanju jasno je gde.

Primjer komplemantarnosti istraga je priča koju govori "naylon fatura" – turski izraz za fiktivni račun – kojim je metropolitanska općina Istanbul platila deserte sa šerbetom u nabavci po hitnom postupku (koja ne zahtijeva raspisivanje tendera) 94.8 miliona turskih lira (oko 2.5 miliona eura) maloj (neuglednoj) porodičnoj bakalnici u gradu Muş (malo preko 1000 km udaljenosti vazdušnom linijom od Istanbula). Neko je izračunao da ako je cijena jednog kilograma deserta sa šerbetom 300 TL onda je naručena količina bila 316 tona. Zvuči uvjerljivo: eto, došli iznenadni gosti (otud hitni postupak) pa smo poručili malo kolača, a odakle bi nego iz Muşa (gdje, gle slučajnosti, PKK-a uživa simpatije) od bakala koji je aktivista političkog krila PKK-a.

Granitno čvrsti dokazi

Činjenica koja se ne može ni nazrijeti iz strane štampe je da istražitelji i tužioci ne bi pokrenuli akciju privođenja radi sprječavanja eventualnog kandidata na izborima koji nisu na horizontu da nemaju granitno čvrste dokaze. Oni raspolažu, dokumentima, izvještajem MASAK-a (Odbora za istragu finansijskih zločina, što je turska je finansijska obavještajna jedinica pri Ministarstvu finansija i trezora), presretnutim razgovorima i svjedočenjima (za sada) 25 svjedoka. Fun fact većina, ako ne i svi svjedoci su iz redova CHP-a.

Suočeni sa dokazima zvaničnici CHP-a umjesto da krenu u kontrolu štete, prave veću. Özgur Özel lider partije poziva rulju na ulice. Marginalne grupe, kako ovde nazivaju vandale organizovane u terorističke organizacije poput Revolucionarne narodnooslobodilačke partija/Front (DHKP-C), se rado odazivaju i čine sve da isprovociraju policiju, koja sa strpljenjem budističkih monaha drži divljake na odstojanju, trpeći napade uobičajenim arsenalom kao što su molotovljevi kokteli i pirotehnička sredstva, a bilo je i napada kiselinom i sjekirama. Naravno, to čini "dobru", ali dosadnu, televiziju, pa su TV kuće poput CNBC-a odvojile YouTube kanal za direktan prijenos. S vremena na vrijeme nered pruži "dobru" fotografiju, a sve u cilju "Turska u haosu" naslova u inostranim medijima. Naravno, kao i uvijek u sličnim situacijama strane obavještajne službe lože.

No jedno je sigurno, to neće poremetiti pravosudni tok.

No, vratimo se "detalju" da svjedoci dolaze iz CHP-e redova. Özguru Özelu je ovo šansa da se kurtališe Ekrema, odnosno presječe konce na kojima ga Imamoglu drži. Sva ta prljavština koja je izbila na površinu od kongresa na kojem je, istraga će pokazati došao Ekremovim finansijskim i drugim manipulacijama (dijeljenjem tendera i radnih mjesta),  bi mogla da se očisti. No, pitanje je da li bi Özel politički preživio to čišćenje, s obzirom na duboko i široko nezadovoljstvo starih (tradicionalnih) članova partije, jer, u krajnjoj liniji surfajući na toj prljavštini je došao na njeno čelo.

Sve podsjeća na Sjevernu Koreju

Cirkus sa "izborima" za predsjedničkog kandidata, sa jedinim kandidatom – Imamogluom, osim što podsjeća na Sjevernu Koreju i/ili prve "višestranačke" izbore u Turskoj 1946. kada je princip bio "glasanje javno, brojanje tajno", je indikacija da Özel bar za sada neće da siječe veze sa Ekremom. Uzgred, ti "izbori" nemaju nikakav legitimitet, da bi ga imali morali bi biti kontrolirani od strane sudija (iz pravosuđa), što u nedjelju 23. marta nije bio slučaj. O tome da glasači nisu bili dužni da pokažu bilo kakav lični dokument da ne govorimo. Pa cifre, koje CHP-e navodi – skoro 15 miliona glasova – treba uzeti sa mnooogo rezerve.

Da li će se CHP možda osloboditi Imamoglua na vanrednom kongresu, koji je Özel sazvao za 6. april, kako bi preventivno spriječio da CHP sudskom odlukom padne pod prinudnu upravu? Neki komentatori misle tako. Što se tiče prinudne uprave postoje dvije škole mišljenja (među fiškalima) da taj vanredni kongres može spriječiti prinudnu upravu, a neki kažu da sud ipak ima mogućnost da poništi taj kongres, a onda su opcije ili da se Kılıçdaroğlu vrati na čelo partije ili da se uvede prinudna uprava.

U svakom slučaju, tandem Özel-Imamoglu je ulupao "ataturkovu" partiju kako ni prethodniku, Kılıçdaroğluu, nije pošlo za rukom.

Međutim, želja da isto tako ulupaju državu neće proći. Nije prošla 2013. tzv. Gezi protestima, neće ni sada, kada država nije toliko izbušena fetulahdžijama i sličnim šljamom.

"Turska nije zemlja koju smo našli na ulici i neće se predati uličnom teroru" - Recep Tayyip Erdogan.