Da li Izrael ima pravo da postoji? Pitanje kojim cionisti već desetinama godina zbunjuju kritičare izraelske politike, okupacije i/ili aparthejda, jer negativan ili "da, ali" odgovor automatski povlači lijepljenje etikete "antisemite", kojom se velika većina kritičara paralizovala ili neutralisala. Rijetki su bili glasovi koji su objašnjavali da je pitanje manipulacija te da kategorija "prava na postojanje države" (bilo koje) ne postoji u međunarodnom pravu.

"Jedino što je potrebno za trijumf zla jeste da dobri ljudi ne čine ništa" je često citirana, ali apokrifna izreka koja se pripisuje Edmundu Burkeu, anglo-irskom piscu, filozofu i političaru.
Ili da budu ušutkani, dodao bih.

Postoji i treća mogućnost – da budu kooptirani svjesno ili nesvjesno (nebitno je) u neki projekat.

Od svog ilegalnog stvaranja, cionistički entitet je pokušavao normalizovati, legitimizirati i uspostaviti svoje postojanje silom i nasiljem, što je bilo u skladu s citatom Ze’eva Jabotinskog, osnivača revizionističkog cionizma (ideološkog prethodnika izraelske stranke Likud), da je "cionizam kolonizatorska avantura i stoga opstaje ili pada oružanom silom".

Kao i svi Zapadnjaci, cionisti su se pokazali boljim u organizovanoj primjeni nasilja (da parafraziram Samuela Huntingtona). Nepotrebno je istaći da su neograničene isporuke američkog vojnog hardvera od sredine šezdesetih prošlog vijeka tome doprinijele, a politička zaštita SAD u Ujedinjenim nacijama i šutnja krivicom ophrvanih Evropljana napravila je od cionističke tvorevine monstruma kakvog sada poznajemo.

Nedavno usvojen zakon o smrtnoj kazni za Palestince u Izraelu je (samo) posljednji necivilizacijski korak cionističke tvorevine.

Tekst iz Haaretza "Usvajanjem Zakona o smrtnoj kazni za terorizam, izraelska desnica je krunisala Ben-Gvira za svog novog kralja", iz pera Ravit Hecht, objašnjava ili nastoji objasniti unutarpolitičku dinamiku koja je dovela do ovako, po izraelski imidž, štetnog poteza.

"Veče glasanja označilo je ne samo moralni ponor, već je i odredilo sljedećeg desničarskog vođu, sve dok Kahanistička revolucija napreduje bez pojave značajne protutežne sile: On je Itamar Ben-Gvir, koji se uspio transformirati od marginalnog siledžije u oblikovatelja desničarske ideologije.

Ta ideologija ne nudi ništa osim upotrebe sile, s dozom sadizma, barbarstva i anarhizma koji će razbiti institucije demokratske države, njihove ograde i čuvare. Kahanizam potiče monstruozni paradoks, začarani krug, koji se trenutno čini neraskidivim: Kako nasilje pogoršava situaciju i čini živote Izraelaca nepodnošljivim, jedino rješenje koje može donijeti je još više sile i nasilja u ime lažnih obećanja o iskupljenju ili utopijskom miru."

"Fotografija Ben-Gvira koji odvratno maše bocom šampanjca u Knesetu u slavlju sirovog barbarstva objavljena je na web stranici Kneseta. Stranica bi trebala suhoparno izvještavati o događajima tamo, ali fotografija predstavlja normalizaciju onoga što je nekada desnica smatrala ne samo moralno pogrešnim, već i neprihvatljivim."

O činjenici da je Hecht zabrinuta isključivo za svoje pleme, pa tako nasilje kahanista prema Palestincima "čini živote Izraelaca nepodnošljivim". Ni riječju se ne zapitavši kako je onda tek Palestincima.

Koncentracijom na ministra nacionalne sigurnosti Ben-Gvira kao najglasnijeg promotora ovog (još jednog) aparthejd zakona, autorka nas hoće ubijediti da je problem u poslovičnoj "truhloj jabuci". Da je porast popularnosti Kahanizma – ideologije koja nije ništa drugo do cionizam na steroidima – problem, a ne cionizam po sebi odnosno “kolonizatorska avantura“ koja se može održati samo nasiljem, kako je to Jabotinski objasnio 24 godine prije nastanka cionističke tvorevine.

Istu tu tendenciju da se (kolektivna) nepočinstva bazirana na osnivačkoj ideologiji individualizuju vidimo i glede Netanyahua. Kao da bi njegovim uklanjanjem s političke scene cionistička tvorevina bila manje genocidna.

Naravno da ne bi, a hinjenje da je izraelsko društvo nekad bilo civilizovano ili barem pristojno, a sada eto zbog Ben-Gvira (i/ili Netanyahua) nije, je konstrukt tipičan za tzv. "liberalne cioniste" okupljene u Haaretzu. U smislu normalizovanja nenormalnog Haaretz je opasniji od bilo kog desničarskog (pa i ekstremno desnog) medija.

Cionisti su najbolji učenici nacista, ne samo glede brutalnosti u ratu (tu su pretekli naciste), brutalnosti okupacije, državno sankcionirane torture i aparthejdskih zakona, nego i glede propagande. Može se reći da je Goebbelsov ideal "monopol kroz 'raznolikost'" zapravo postignut u cionističkoj tvorevini, a "liberalni" Haaretz je važan dio te lažne raznolikosti u službi osnivačke ideologije, pod čizmom zvanične vojne cenzure. Da ne bude zabune, možda su Gideon Levy i/ili Amira Hass, među zapadnim liberalima najomiljeniji kolumnisti Haaretza, pristojne osobe koje se možda zaista gade politike postepenog, a od 7. oktobra 2023. ubrzanog genocida nad autohtonim stanovnicima Palestine. No, to ne potire činjenicu da rade u novinama koje služe kao smokvin list cionističkom projektu i nameće da se "politički korektno" održava slika "raznovrsnosti" unutar genocidnog projekta.

Donedavno je cionistička tvorevina uspješno gušila pominjanje (naseljeničkog) kolonijalizma, okupacije i aparthejda u diskursu o Izraelu. To se, bar što se tiče svjetske javnosti (ne i mejnstrim medija), počelo mijenjati od 7. oktobra 2023. Slike i snimci genocida u Gazi i jasne, nedvosmisleno genocidne izjave izraelskih zvaničnika su svukle masku s decenijama brižno građenog imidža. Po prvi put u Sjedinjenim Državama više ljudi izražava empatiju s Palestincima nego s Izraelcima.

Duboko vjerujem da je panika zbog te činjenice i fakat da je u Bijeloj kući nestabilna ličnost, koja što zbog ogromne sume novca a vjerovatno i ucjenom iz Epsteinovih materijala jako dužna cionistima, ubrzala odluku o agresiji na Iran.

Umjesto jednog genocidnog psihopate (Netanyahua) dobili smo dva. Mnogi komentatori se bave psihijatrijskim i/ili psihološkim poremećajima Donalda Trumpa. Dok su raznorazni simptomi evidentni i svakog dana gori, ne treba zaboraviti da se on obraća svojoj publici. Tu publiku je sam definisao kao "slabo obrazovane" na predizbornom mitingu u Nevadi 2016. – "ja volim slabo obrazovane", vrištao je.

Usvajanje vojne doktrine cionističke tvorevine, što znači odsustvo svih civilizacijskih normi, bi prije svega moralo zabrinuti američki vojni establišment, jer "samo sam izvršavao komande" nije priznata odbrana glede ratnih zločina, odnosno nelegalnih naredbi. Nije da su u neposrednoj opasnosti od bilo kakvog suda, ali svijet se brže mijenja nego što to mislimo.

Prije 25 godina francuski ambasador u Ujedinjenom Kraljevstvu Daniel Bernard bio je centar skandala kada je (pokvareni) žurnalista objavio dijelove privatnog razgovora. "Svi trenutni problemi u svijetu su zbog te male govnarske zemlje, Izraela," rekao je Bernard dodavši: "Zašto bi svijet bio u opasnosti od Trećeg svjetskog rata zbog tih ljudi?"

Pitanje koje je možda aktuelnije danas nego kada ga je sada 'rahmetli' Bernard postavio prije četvrt vijeka.

Na kraju pravi odgovor na retoričku zamku s početka teksta: "Jedino pravo koje Izraelci imaju je pravo da spakuju kofere i napuste Palestinu." – Norman Finkelstein.