Kućepaziteljski stančić od 19 m2 u Kulovića ulici zvali smo bajta. Moj najbolji drug Isa 'čuvao' je taj stan. Kasnije je primio i mene kao sustanara. Nije bajta tijesna ako čeljad nisu bijesna. Imali smo jednu šerpu i po par kašika, viljušaka i noževa. Možda smo imali koji tanjir viška. Na početku opsade Sarajeva zatekao sam u bajti Isu kako drži tanku bakarnu cijev savijenu u krug. Sa dva prsta desne ruke je vrtio tanku burgiju da probuši cijev. "Šta to radiš, majke ti mile", upitao sam ? "Pravim gorionik za plin" odgovorio je. Upitao sam se u sebi da mi drug nije prolupao? Lahak pos'o, a saburli. Isa ima zlatne ruke. Otkako ga znam bio je sjajni klikeraš. Snašao se za neko crijevo i montirao običnu česmu. Isino plinsko kuhalo je besprijekorno radilo cijeli rat. Pošto bi se rijetko 'uparila' voda i struja Isa je patentirao 'poluautomatsku' mašinu za veš. Uključio bi je kad je bilo struje, a vodu je ručno dosipao iz bidona. Po zvuku je znao kad treba usuti. Trošila je pet bidona. Neko nam je ostavio ključ drugog praznog stana. Odjednom su se pojavili mravi. Hljeb smo čuvali u najlonskoj kesi koju smo radi njih okačili za luster. Džaba smo kačili. Kesa je bila puna mrava. Sjećate li se hita 'Mali mrav, mali mrav u njedrima nest'o..?' Sarajlije su generala Kukanjca ismijavali tom pjesmom, jer je izjavio da oni neće ni mrava zgaziti. Mi smo bili toliko gladni da bi uzimali po komad hljeba i onda puhali u njega sve dok i zadnjeg mrava ne otpušemo. Isa je rekao da su mravi znak nafake. Nije prošla hefta, kad smo obojica dobili po 100 njemačkih maraka. To su bile pare.

Grah za bacanje

Mislim da je bio juni 1992-e kada sam došao kod mojih trebinjskih komšija Bena i Jasmine. Stanovali su u sarajevskom stanu koji su dobili na 'čuvanje'. Oni koji su mislili da će JNA brzo završiti 'posao' ostavljali su poznanicima stanove na 'čuvanje', nadajući se brzom povratku. Dok smo eglenisali o Trebinju došla je komšinica i razglasila da se dijeli humanitarna pomoć, prva koje se sjećam. Jasmina je k'o bez duše 'sletila' u prizemlje. Kad se nakon pola sata vratila nije mogla sakriti razočarenje. 'Vidi šta su nam dali; po 2 dl ulja, kilo brašna, šolju riže...' Ovoliko su nam graha dali, pokazala je u jednoj ruci dvadesetak zrna. "Nije ti Jasmina taj grah za kuhanje, nego, za bacanje", rekao sam da je oraspoložim. Beno i ja smo se nasmijali.

Grah za jelo

Za vrijeme opsade Sarajeva skoro svakog dana pješačio sam izmedju 8-10 km, najviše s divnim čovjekom Mugdimom Selimovićem. Mugdim bi se ponekad zaustavio na 'Putu života', iz ruksaka izvadio termosicu sa kafom, koju bi pili naslonjeni uz ogradu kasarne "Maršal Tito", dok je kolona ljudi prolazila. Gledali su nas čudno, okle kafa? Mugdim me je 'snimio', pa mi je poklonio lijep crveni džemper. U istim cipelama sam ušao i izašao iz rata. Prešle su barem 10.000 kilometara. Jednog dana vraćao sam se umoran, gladan i bezvoljan. Struje nije bilo danima. Onako kaharli počeo sam prizivati u sebi da dođe struja kako bi grahovaču podgrijao. Kad bi pomislio da je moram jesti hladnu, sa onom skramom po vrhu, muka me je spopadala. A bijah baš dobro ogladnio... U tom halu sam iskreno, iz dubine srca, zamolio Boga da dođe struja da onaj grah podgrijem. Samo što sam ušao u stan, upali se svjetlo u hodniku. Došla struja. Brže-bolje sam stavio šerpu graha na riglu. Nakon nekoliko minuta struje nestade. Uspio sam grah podgrijati. Ručak iz snova. Uzvišeni Allah je blizu kada ga robovi njegovi iskreno zamole.

Lenjin i Tito za loženje

Moja rahmetli tetka Samija je do penzije radila u sarajevskoj 'Svjetlosti'. Primila me je kao izbjeglicu iz Trebinja. Dijelili smo ratnu glad i neimaštinu. Neimaština postane nepodnošljiva onome ko je nekada imao. U ratu se desi da fukara zaima…Tetka je pripravljala ručak na maloj peći, ručni rad u opkoljenom Sarajevu. Nisam jeo meso dvije godine ako se izuzme materija iz konzerve humanitarne pomoći 'icar'. Kad sam vidio da je neće ni gladna mačka i ja sam je prestao jesti. Na konzervi su bile zvjezdice EU?! Nije nam bio problem samo hrana, nego i šta naložiti? Kada smo izložili sve što je moglo gorjeti, tetka je počela vaditi knjige iz regalskog kompleta. Počela je sa Lenjinovim sabranim djelima. Dobro su gorjela, što-jest-jest. Kad je Lenjin izgorio upitao sam tetku: ‘Kad ćeš početi ložiti Tita ? Divno ukoričeni komplet Titovih sabranih djela bio je ukras regala. Dobila ga je od firme na poklon za vjernost kolektivu. Uplašeno me je pogledala i zabrinutim glasom procijedila: "Ne smijem još…" Što je bio pusti strah? 'Tito' je izgorio u zadnjoj godini rata, kad se ishod naslućivao. Jedno veče tetka mi je ponudila čaj s mlijekom.  "Šta je ovo?", upitao sam je pošto sam kušao. "Nemoj biti seljak, ovo je čaj s mlijekom, to gospoda Englezi piju" rekla je nervozno. "O da tetka, Englezi piju čaj sa mlijekom, ali ne sa kiselim mlijekom. Uuuuuu, nisam valjda? Jesi, jazuk".

Hvarska škija

Supruga sa djetetom izbjegla je kod njenih u Split. Zaposlila se kao doktorica pri Visokom saudijskom komitetu za izbjeglice iz BiH. Liječila je teško traumatizirane žene i prognanike. Plakala je slušajući potresne priče… Slala mi je redovno pakete. Koliko ih samo nije stiglo? Neke su i 'ljiljani' odradili. Ma, neka su… Tetka im se radovala kao dijete, a Boga mi i ja. U ratu sam se svega odrekao osim pušenja. Strast je trajala dugo poslije rata dok nije opasno zaprijetila zdravlju.  'Pušačke uspomene' još me s kašljem pohode. Kad sam batalio pušenje pobijedio sam sebe junački. U jednom paketiću našao sam kesu sa žutom materijom koja je asocirala na škiju. Unutra su bili ćati koje sam tražio. A jesam se obradovao. Isprva me začudilo što miris i oblik nisu bili duhanski. Pomislio sam da su mojoj supruzi splitski švercereri sa Pazara ‘uvalili’ lošu robu. Motao sam i pušio 'škiju' sve dok nisam ispušio cijelu kesu. Na samom dnu kese, našao sam mali papirić na kojem je, gle čuda, pisalo 'hvarski origano'. Kakva škija i bakrači, bio je začin. Sumnjam da se ikada nekome desilo da isćeifi hvarski origano. Tješilo me je što sam prisustvovao kad je jedan pušač zdrobio u ruci šaku suhog lišća i zamotao je u novinski papir. Kad je zapalio cigaru svi su insekti uokolo popadali na zemlju. Pušenje ubija !

Francuzica i beretka

Ja sam jedan od rijetkih koji je 1994-e izašao iz Sarajeva i vratio se u Sarajevo. Kada bi se neko 1993-e i 1994-e 'ispalio' vani za njim su govorili: 'Šu... je otišao'. A ako bi se kojim slučajem vratio sledovalo ga je isto: "Ja šu..a, vratio se". Vidio sam familiju u Splitu i Zagrebu poslije skoro 2,5 godine. Mislio sam da će mi srce pući. Bojao sam se hoće li me moj sin poznati, bijaše baš mali kada smo se rastali. Spavao je kad sam došao. Sačekao sam da se probudi. Čučnuo sam ispred njega i upitao ga: "Znaš li ko sam ja?" Trljao je sanjive oči i onda rekao: "Ti si tata". Zagrlio sam ga i izljubio. Mojoj sreći nije bilo kraja. U Zagrebu sam svratio u prodavnicu da kupim kapu. Vidio sam na polici lijepu francuzicu i zamolio prodavačicu da mi je pokaže. "Koju gospon", cvrkutala je. "Tu teget" rekao sam. Ona se namrgodi :"To je srpska riječ". Svi se u radnji okrenuše prema meni. "Ma nije srpska riječ" kazao sam pomirljivo. Teget boja je nazvana po austrijskom admiralu Tegetthoffu koji je mornarima dao izraditi uniforme u karakterističnoj tamnoplavoj boji. "Je, je, srpska riječ", prodavačica nije popuštala. "Dobro, daj mi onu zelenu beretku". Kupio sam je. Kad sam trebao da se vratim u Sarajevo žena me je upitala: "Zar moraš nazad, u opkoljeno Sarajevo?" Pokušao sam biti uvjerljiv.

Markale

Rođak Damir me je obavijestio da je njegova majka, a moja draga tetka Sehija, preselila na Ahiret. Ona i tetak Ante su me pazili tokom studija k'o rođeno dijete. Bio je 05. februar 1994-e. Otišao sam do njihovog stana da izjavim saučešće, a onda sam sa Damirom pošao da obavimo poslove vezane za ukop. Rekao sam mu da prvo svratimo na Markale da kupimo kafe i šećera, dolaziće ljudi. Cijene su bile vrtoglave. Zaštekao sam 100 maraka, za ne-daj-Bože. On je htio da prvo odemo u 'Pokop', pa bi poslije svratili na Markale. To je bio prst sudbine. Kad smo bili u Dženetića čikmi, kod nekadašnje prodavnice KTK Visoko, čuli smo fijuk granate i zalegli iza nekog auta. Zvuk je brži od granate. Čuli smo jaku eksploziju u blizini. "Bjež'mo", povikao sam, sad će druga. Utrčali smo brzo u preduzeće 'Pokop' iza ugla. Poslije nekoliko minuta ušao je uznemireni čovjek i rekao da je na pijaci Markale bio pravi masakr. Da ne poslušah Damira ko zna bi li ostali živi? Allah nas je spasio. Uvijek me razbjesni srbijanska propaganda besramnim lažima da smo sami postavili minu. Nisam se bacao po asfaltu iz čista mira.

Zaštita preko veze

Čekao sam tri sata sa bidonima u bašti jedne kuće koja je imala pumpu za vodu. Bilo je -10 stepeni. Taman kada sam došao na red da ispumpam vodu prethodnik je rekao da je pumpa povukla mulj. "Kad će se voda izbistriti? Ko zna?" odgovorio je. Dubinu razočarenja ne treba objašnjavati onima koji su nešto slično doživjeli. Desetine ljudi tokom opsade Sarajeva je poginulo ili ranjeno u redovima za vodu, oko bunara sa krilnim pumpama na otvorenim površinama. Početkom 1995-e Isa mi je ispričao da je sreo jednog našeg poznanika iz studentskih dana, komandanta u Civilnoj zaštiti. "De Isa, kad ga ponovo vidiš, reci mu da opasa ove pumpe sa vrećama pijeska ili zemlje, barem dva metara visine. Ako padne granata u blizini geleri neće pobiti ljude, jer su tako mnogi stradali." Isa mu je to prenio. Za divno čudo, pumpe za vodu su uskoro ograđene.

'Plitak si ti'

Šema je bio moj komšija iz zgrade u Trebinju. Bio je najbolji ribolovac od nas. Pridvoračkim porijeklom se ponosio. Kao diplomirani ekonomista zaposlio se u Sarajevu, a tokom rata radio je u MUP-u. Stanovao je kod njegove tetke Nafe. Poslije rata se skrasio u Danskoj. Bošnjaci su narod kojega su kroz historiju pogađale i satirale brojne nedaće. U ta kolektivna stradanja po pravilu su, osim domaćih politika, bile umiješane i one strane, često zakulisne igre svjetskih sila. Bošnje su uvijek nastojale dokučiti šta im se iza brda valja. Zato nisu vjerovali čak ni svojim najbližim. Sumnjali su da uvijek nešto postoji skriveno i opasno. Šema je jednom prilikom objašnjavao tetki Nafi aktuelnu političku situaciju. Dok je on pričao i analizirao, nadugačko i naširoko o postignutom primirju, Nafa je pušila cigaru za cigarom, pila kafu i slušala. "Pa šta ti je Nafa rekla kad si joj rastumačio", upitao sam ga? "Plitak si ti". Pridvorački komentar.

Opustjele Titova i Ferhadija

Tog dana Sarajevo je bilo od jutra pa do večeri teško granatirano. Jedan od onih dana Mladićevog "razvlačenja pameti". Isa i ja smo izašli iz bajte da prošetamo, jer nam je dojadio boravak u mračnoj prostoriji. Kada smo iz prazne Kulovića ulice izašli na Titovu ulicu pogledali smo lijevo i desno i nismo vidjeli 'živog roba'. Nije bilo čak ni mačke ni psa lutalice. Titova i Ferhadija su gradske žile kucavice prepune ljudi, ali tad ne bijaše nikoga. Zlokobna tišina. Prošetali smo do slastičarne 'Egipat' i vratili se nazad, a da nismo nikoga ni čuli ni vidjeli. Pamtit ćemo i prepričavati akoBogda, kako smo nekad sami samcati prošetali Titovom i Ferhadijom. Sidran je sve tačno opisao: "Da sam umro prije ovog rata, umro bi k’o budala".