The Washington Times u dva dana objavio je dva teksta o Bosni i Hercegovini. U prvom, Max Primorac pita da li se na granici NATO rađa "islamistička država". U drugom, autorica iz izjave Milorada Dodika izvlači naslov kojim se tvrdi da Republika Srpska "zaslužuje nezavisnost".

Očigledno, ovdje nemamo dva odvojena mišljenja u dva različita teksta, već prije jedinstvenu poruku u dva čina. Sa sličnom argumentacijom temeljenom na netačnim i isforsiranim podacima.

U prvom se činu Sarajevo pretvara u sigurnosni problem, a u drugom se nastavlja istom linijom i, konačno, secesija se nudi kao rješenje. Priča, međutim, ima i treći, unutarnji sloj koji se tiče nas samih.

No, krenimo redom.

Konstrukcija prijetnje

Primorčev tekst koristi poznatu i dobro oprobanu matricu sekuritizacije ili preimenovanja političkog pitanja u sigurnosnu prijetnju. Sarajevo se opisuje kao ideološki transformiran prostor, uz neizbježno "slikanje" hidžaba, nikaba što su za zapadno uho još prikladne slike potencijalne prijetnje. Bosna i Hercegovina se tako predstavlja kao sigurnosni rizik na granicama NATO-a, uz obavezni narativ o "iranskoj vezi" i brkanje Iranaca i arapskih mudžahedina jer za čitatelje WT sve je to isto.

I, ovdje se ne radi o nikakvoj analitičkoj pogrešci. Naprotiv, riječ je o smišljeno dizajniranom političkom okviru koji bi se mogao nazvati postafktičkim umjetničkim djelom "Ram za sliku islamističke pošasti".

Jer kada se država predstavi kao problem, svako radikalno rješenje postaje zamislivo.

Dodik i Čović: brutalna politika,  bez iluzija

Narativ o neodrživosti države već godinama proizvodi Milorad Dodik. Otvoreno osporavajući nadležnosti, periodično zatežući konopac  i testirajući granice secesije.

Dok Dragan Čović vodi nešto sofisticiraniju strategiju i uvijek se drži makar deklarativne lojalnosti državi Bosni i Hercegovini. On ne govori o nikakvom razdruživanju, ali insistiranjem na "legitimnom predstavljanju" i  manje ili više uvijenim najavama o trećem entitetu te stalnim institucionalnim uvjetovanjima održava BiH u političkoj krizi.

Dok jedan destabilizira frontalno i vulgarno, drugi to radi institucionalno i u granicama prihvatljivih obrazaca političke komunikacije.

Obojica se bave politikom: hladno, strateški i dugoročno.

A bošnjački politički front?

Ovdje dolazimo do tzv. bošnjačke politike ili patriotskog fronta i jedne pomalo neugodne istine: problem BiH je dominantno politički, pa i  rješenje mora biti političko. To, međutim, zahtijeva ozbiljnije razumijevanje politike i bavljenje njome. Jedna od najvećih grešaka patriotskih političkih snaga i konkretno bošnjačke politike jest uvjerenje da se političke krize mogu rješavati moralnim stavom i isključivim oslanjanjem na međunarodno pravo. Naime, problem Bosne i Hercegovine nije ni teološki (ma koliko smo nerijetko teologizirali svijest) niti moralno-civilizacijski, pa ni međunarodno - pravni. On je, prije i iznad svega, političke naravi. S tendencijom da, u odsustvu adekvatnog političkog rješenja, postane i sigurnosni.

To, onda, znači da svaki poduhvat ka njegovom rješavanju zahtijeva, prije svega, razumijevanje politike i međunarodnih okolnosti u aktuelnom trenutku te strateško planiranje, sposobnost pregovaranja i mogućnost djelovanja u polju redefiniranja odnosa moći, uz neophodnu ozbiljnu institucionalnu reformu.

Saopćenjima, izrazima ogorčenja i simbolične indignacije, očigledno se ne može postići nikakav konkretan politički učinak. Država ne opstaje na moralno-patriotskom pozerstvu niti na afektivnoj emociji. Država se u okolnostima mira brani proaktivnom politikom koja istina iziskuje i emocionalnu patriotsku vezanost, ali i državotvornu zrelost te, iznad svega, racionalan realpolitički pristup svakom političkom problemu.

Opasnost od odustajanja od politike

Bošnjacima i patriotskim snagama u našoj zemlji danas nisu najveća prijetnja ni Dodik ni Čović. Oni i njihove politike su manje-više eksplicitni. Prijetnja svih prijetnji je u tihom bošnjačkom zamoru od politike i povlačenju u puku reakciju.

Jednom rječju: Dodik i Čović se bave politikom, a mi se bavimo njima dvojicom.

Najopasnija pojava među Bošnjacima danas nije ni Dodik ni Čović. To je zamor od politike i povlačenje u reakciju.

Umjesto da gradimo vlastitu političku agendu, ekonomsku, institucionalnu pa i ustavnu, energija se troši na reakcije i analize njihovih poteza i izraze ogorčenja na njihove izjave.  

To je psihološka zamka defanzive.

Kad političkog rivala postaviš u centar svoje političke pažnje, on određuje ritam igre. A onaj ko određuje ritam, nerijetko određuje i ishod.

Percepcija i odgovornost

Narativi poput onih objavljenih u spomenutom američkom The Washington Timesu  uspijevaju samo tamo gdje postoji političko-komunikacijski vakuum. Kad je država efikasna, pravosuđe funkcionalno i politički neutralno, ekonomija dinamična a politička elita strateški jasna s racionalno artikuliranim političkim zahtjevima tad vanjske konstrukcije imaju slab domet.

Ako je, pak, unutrašnja politika svedena na afektivnu reakciju i simboliku, moralne poze i bezidejnost, unutrašnja prepucavanja i prokazivanja; onda i radikalno iskonstruirane optužbe lakše pronalaze publiku u međunarodnom javnom prostoru pa i u krugovima kreatora odluka na globalnom planu. 

To, naravno, ne govori o tačnosti i utemeljenosti optužbi u spomenutim tekstovima, već o njihovoj potencijalnoj efektnosti.

Povratak politici

Bosnu i Hercegovinu nećemo spasiti autoviktimizacijom ili blijedunjavim pokušajima zadobijanja međunarodnih simpatija, kao ni afektivnim demantijima. Pogotovo ne glumljenim pozama o dobroj informiranosti i porukama tipa "sve je pod kontrolom".

Ova država i bošnjački narod u njoj opstat će kroz zrelu političku artikulaciju interesa i hrabru reformu. To zahtijeva i institucionalno pozicioniranje obrazovanih, sposobnih, hrabrih i čestitih ljudi koji razumiju politiku i odnose moći u savremenom svijetu. 

Dakle, Dodik ima projekat; Čović ima projekat.

A, ima li bošnjačka ili probosanska patriotska politika projekat koji nadilazi odbranu postojećeg stanja i puku frazu o jedinstvenoj i cjelovitoj Bosni i Hercegovini?

Ako je odgovor na ovo pitanje negativan ili nedovoljno jasan, onda je to problem ozbiljniji od bilo kojeg teksta u Washington Timesu.

Jer, naše odustajanje od politike moglo bi biti naš najtiši, ali dugoročno najpogubniji poraz. Taj luksuz sebi ne možemo priuštiti.