Januar u Sarajevu. Idila, reklo bi se. Instagram puca od slika sa Jahorine i Bjelašnice, sija sunce po skupim skafanderima kupljenim na rate, sarma se podgrijava treći dan, a nacija kolektivno glumi sreću u pauzi između dvije rate kredita. Sve je divno, sve je krasno, "porodica na okupu".

Ali, hajde da ugasimo filtere. Hajde da zavirimo u dječiju sobu u nekoj zgradi na Alipašinom, Dobrinji, Tuzli, Zenici ili Mostaru, gdje jedno dijete upravo sada gleda u svoju školsku torbu kao u nagaznu minu. Njemu se od tog pogleda fizički povraća. Ruke mu se tresu dok gleda kalendar. Za to dijete, ovaj raspust nije odmor. To je samo privremeno primirje. Rovovska pauza dok "artiljerija" u školskom dvorištu ponovo ne napuni cijevi uvredama, šakama i onim podmuklim, tihim terorom koji lomi kosti na načine koje nijedan rendgen ne umije da vidi.

Januar ističe. Sat otkucava. A šta radi sistem dok dijete guta knedlu veličine Romanije? Sistem, dragi moji, štampa papire.

Protokoli za pranje ruku (i savjesti)

Naše Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo, zajedno sa federalnim kolegama koji se bude samo kad treba preuzeti dnevnice, postalo je fabrika papira. Štampaju se "Protokoli o postupanju u slučaju nasilja", debeli registratori puni birokratske ublehe koju niko ne čita.

To su dokumenti pisani jezikom koji ne razumije ni onaj ko ga je pisao, a kamoli preplašeni razrednik. Svrha tih protokola nije da zaštite dijete – nemojmo se lagati. Svrha je da zaštite direktora i ministra kad stvari krenu niz brdo. Da mogu pred kamerama, odglumljeno zabrinuto, reći: "Škola je postupila po protokolu."

Potrošili su milione na "digitalizaciju", na tablete koji skupljaju prašinu i aplikacije koje padaju češće nego moral naših političara. A gdje su ljudi? Gdje su psiholozi? Gdje su pedagozi?

Ah, da. Oni su u kancelarijama. Pretvoreni su u daktilografe. Umjesto da su na hodniku, u dvorištu, da gledaju ko koga gura, ko s kim ne priča, ko sjedi sam – oni popunjavaju tabele za ministarstvo. Sistem je naše stručnjake pretvorio u administrativne robove koji kucaju izvještaje o nasilju dok se nasilje dešava tri metra od njihovih vrata.

Roditeljski rat svjetova: Ovce i Vukovi

I dok ministarstva grade Potemkinova sela od papira, u roditeljskim grupama na Viberu odvija se tihi građanski rat.

S jedne strane  imamo "Tip A" roditelje. Tragične figure ovog društva. Vas koji učite djecu da kažu "dobar dan", "izvini", "hvala". Učite ih empatiji, bontonu, građanskoj odgovornosti. I zapravo, vi ste saučesnici u zločinu. Jer u ovakvoj BiH, vi šaljete jagnjad na klanje. Vaše dijete, tako lijepo vaspitano, u školskom ekosistemu je hodajuća meta. Vi se osjećate kao budale jer ste odgojili insana u svijetu kojim vladaju hajvani.

S druge strane su "Tip B" roditelji. To su oni koji na roditeljski dolaze kao da ulaze u ring. Njihovo dijete nije nasilnik, ono je "temperamentno". Ono je "lider". Kad njihov mali razbije nos vašem malom, oni ne zovu da se izvine. Oni zovu rođaka u stranci, kuma u policiji, amidžu u ministarstvu. Oni agresivno brane svoje male monstrume, šaljući jasnu poruku cijelom razredu: Nasilje je prečica do uspjeha. I znate šta? U ovakvoj državi, oni su, nažalost, u pravu. Sila Boga ne moli, a u Bosni ni ministra.

Finska je na drugoj planeti

Smiješno je, zapravo groteskno, kad naši "eksperti" počnu pričati o evropskim modelima. Pominju KiVa program iz Finske ili Olweus model iz Norveške kao da naručuju picu.

Gospodo, to je za nas naučna fantastika. Znate li zašto?

KiVa model u Finskoj se fokusira na posmatrače – "bystanders". Tamo se cijeli razred mobiliše da izoluje nasilnika, da pokaže da nasilje nije cool. Kod nas? Kod nas je osnovna kulturološka zapovijed: "Ne budi cinkaroš!" Kod nas, kad nasilnik udara, ostali vade telefone da snimaju za TikTok. Kod nas se žrtva izoluje jer je "slaba", a nasilnik postaje heroj velikog odmora.

Olweus traži sistemsko restrukturiranje, da nasilje postane "neprofitabilno". Kod nas se nasilje najviše isplati! Od školskog dvorišta do Parlamenta, najglasniji siledžija dobija najbolju poziciju. Kako da ubijedite dijete da ne maltretira slabijeg, kad na dnevniku gleda političare koji rade to isto i voze se u audijima od sto hiljada maraka?

Zašto prepisujete reforme koje ne rade, umjesto da se zapitate zašto smo postali društvo koje prezire slabost i slavi kabadahije?

Daktilografi u zbornici, gladijatori u dvorištu

I zato, direktno pitanje za ministricu Naidu Hota-Muminović i njene federalne kolege, koji su možda još uvijek na nekom produženom skijanju:

Da li je vaš krajnji domet to što ste prosvjetne radnike pretvorili u birokrate? Da li vam je savjest mirna dok gledate kako škole postaju gladijatorske arene, a vi nam mažete oči e-dnevnicima i besmislenim kurikularnim reformama koje niko ne razumije?

Vi ste, gospodo, amateri sa opasnim igračkama. Vaša nesposobnost se ne mjeri izgubljenim novcem, nego izgubljenim djetinjstvima.

Sat otkucava. Tik-tak.

Nije pitanje "da li" će se desiti nova tragedija. U ovakvoj atmosferi, pitanje je samo "kada". I pitanje je samo ko će od vas, "nadležnih", prvi stati pred kamere, namjestiti facu punu lažnog saosjećanja i izjaviti onu rečenicu od koje nam se svima treba prevrnuti želudac:

"Sistem je uradio sve po protokolu."

A dijete? Dijete će i dalje gledati u torbu i povraćati od straha. Sretan vam početak škole, ko preživi.