U političkom teatru apsurda koji se redovno odigrava na bosanskohercegovačkoj sceni, rijetko koja predstava dostiže nivo cinizma kakav je Socijaldemokratska partija (SDP) BiH priredila sa svojim takozvanim "historijskim rješenjem" za rudare. Kroz dirigovanu medijsku kampanju, u kojoj se ministri i stranački prvaci utrkuju u izljevima lažne brige, javnosti se servira iluzija o spasu energetskog sektora. Međutim, iza fasade empatije i grandioznih najava krije se samo jedno: gola nesposobnost trogodišnje vlasti da proizvede ijednu strukturnu reformu, upakovana u zakon koji ne rješava ništa, ali kupuje sve – najviše vrijeme za vlastiti nerad.

Rudari, ljudi čiji je život ionako sveden na borbu u mračnim oknima, postali su u ovoj igri najjeftiniji politički resurs – emotivni štit i megafon za prikrivanje administrativnog i upravljačkog kraha. Metodologija je prosta i brutalna: ko god se usudi postaviti pitanje o suštini zakona, automatski biva proglašen neprijateljem radničke klase. To moralno ucjenjivanje parlamentaraca nije ništa drugo do panični pokušaj skretanja pažnje sa činjenice da ista ta vlast tri godine nije uradila apsolutno ništa da spriječi kolaps koji sada navodno spašava, nego je i uništila Željezaru, Koksaru a sada radi na rapidnom uništavanju EPBIH.

Da bismo razumjeli dubinu obmane, dovoljno je pogledati kalendar. U septembru 2023. godine, suočena s prvim naznakama sistemske krize, aktuelna koalicija na čelu sa SDP-om poseže za svojim omiljenim alatom – odgodom. Tada je, uz obećanja o sveobuhvatnoj konsolidaciji, kupljen socijalni mir, a rok za rješavanje problema pomjeren je na kraj 2027. godine. Vrijeme je, valjda, trebalo poslužiti za izradu strategija, restrukturisanje dugova i ozdravljenje poslovanja.

Ali, umjesto strategije, dobili smo tišinu. A onda, na 71. sjednici Vlade FBiH, novi manevar. Bez imalo političkog stida, predlaže se zakon kojim se rok za izmirenje obaveza hladnokrvno produžava za dodatne dvije godine, sve do 31. decembra 2029. godine. Poruka rudarima je jasna i poražavajuća: čekajte na svoja zarađena prava još pet godina. Trogodišnja vladavina nije donijela rješenje, već isključivo vještačko i cinično prolongiranje agonije. Vlast koja je obećala preokret, iskopala je samo još duži tunel bez svjetla na kraju.

Kada se sa zakonskog prijedloga skine pokušaj političkog marketinga, ostaje poražavajuća praznina. Umjesto da država, kao stopostotni vlasnik rudnika, preuzme odgovornost i finansijskom injekcijom iz budžeta pokrije dugovanja nastala decenijskim nemarom i korupcijom, ona nudi administrativnu amnestiju za nesposobne uprave rudnika i Elektroprivredu BiH. Drugim riječima, država legalizuje neplaćanje.

Ovaj zakon de facto daje pravo upravama da još punih pet godina ne uplaćuju zaostale doprinose za penziono i zdravstveno osiguranje. Za radnika koji sutra treba u penziju, to ne znači apsolutno ništa. Njegov problem nije odgođen, već zacementiran. On i dalje ne može ostvariti svoje pravo, a jedino što dobija jeste lažno obećanje da će neko, nekada, u dalekoj budućnosti, možda riješiti njegov status.

Vrhunac ove finansijske alhemije je prijedlog da se dugovi rješavaju kroz "prodaju imovine Poreznoj upravi". Ovo je opasan presedan koji, umjesto ozdravljenja poslovanja, otvara vrata za potpunu rasprodaju preostale ekonomske supstance i resursa rudnika. Umjesto da se liječi bolest, pacijentu se prodaju organi kako bi se platilo grobno mjesto.

Pažljivija analiza materijala otkriva još jedan, mnogo zlokobniji sloj ove operacije. Zakon je napisan toliko široko da se, osim na rudnike u državnom vlasništvu, potencijalno može primijeniti i na subjekte sa stopostotnim privatnim kapitalom. Postavlja se legitimno i krajnje sumnjivo pitanje: ko se još, osim rudara, treba provući kroz ova zakonska vrata?

Postoji opravdana bojazan da se pod okriljem noći i kroz instrumentalizaciju radničke muke pokušavaju progurati poreske olakšice i prolongiranje dugova za privatne gubitaše i tajkunske firme koje sa rudarskim hljebom nemaju nikakve veze. Dok se javnosti maše zastavama radničke solidarnosti, iza kulisa se, čini se, piše amnestija za odabrane.

Kada argumenti nestanu, na scenu stupa sila. SDP-ova metoda obračuna s neistomišljenicima i parlamentarcima koji su odbili podržati ovaj pamflet ogledni je primjer političke nemoći. Proglašavanje svakog kritičkog glasa "izdajnikom radnika" nije odraz snage, već priznanje da se zakon ne može odbraniti činjenicama.

Odbijanje ovakvog zakona u Parlamentu FBiH stoga nije poraz radničkih prava. Naprotiv, to je čin odgovornosti i odbijanje učešća u političkom teatru. To je odbijanje da se potpiše bjanko ček za nastavak urušavanja energetskog sistema i da se aminuje nerad onih koji su plaćeni da probleme rješavaju, a ne da ih odgađaju do idućeg izbornog ciklusa.

Cijenu ovog jeftinog političkog mešetarenja na kraju neće platiti ministri i direktori u udobnim sarajevskim foteljama. Račun će, kao i uvijek, biti ispostavljen onima koji su najmanje krivi: rudarima u jamama, čija se agonija produžava u nedogled, i građanima Federacije, koji će javašluk vladajućih struktura platiti kroz skuplju električnu energiju i potpunu eroziju energetske stabilnosti.