U Sarajevu je 1. maja 1900. godine, pod strogim administrativnim nadzorom austrougarske uprave, pokrenut prvi bošnjački časopis za kulturu i zabavu Behar. Iako je formalno predstavljen kao kulturno-prosvjetni projekat grupe bošnjačkih intelektualaca predvođenih Safvet-begom Bašagićem i Edhemom Mulabdićem, njegovo odobrenje i kasniji opstanak bili su direktno uslovljeni političkom strategijom ministra finansija Benjamina Kallaya, čiji je cilj bio kontrolisano oblikovanje bošnjačkog identiteta unutar okvira Monarhije. Finansijsku konstrukciju projekta, koji je od samog početka bio neprofitabilan, osigurao je tešanjski veleposjednik Ademaga Mešić, čime je omogućeno njegovo desetogodišnje izlaženje.
Pokretanje Behara odvijalo se u političkom ambijentu definisanom politikom tzv. bosanstva, koju je provodila zajednička austrougarska vlada na čelu sa Kallayem. Osnovni cilj ove politike bila je neutralizacija rastućih srpskih i hrvatskih nacionalnih pokreta u Bosni i Hercegovini i stvaranje zasebnog, od susjednih uticaja izolovanog bošnjačkog identiteta. U tom sistemu, kulturne inicijative koje su izbjegavale direktnu političku konfrontaciju dobijale su prećutnu ili otvorenu podršku vlasti.
Dok je bošnjačko građanstvo vodilo sve intenzivniju borbu za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, austrougarska uprava je odobrenjem Behara nastojala preusmjeriti energiju mlađe bošnjačke inteligencije sa političkih na, za Monarhiju, bezopasnija polja – književnost, prosvjetu i jezik. Časopis je tako postao funkcionalan dio Kallayeve strategije: instrument kulturne emancipacije koji istovremeno služi kao ventil za političko nezadovoljstvo.
Jedno od ključnih pitanja o kojem se raspravljalo na sastancima inicijativnog odbora bila je odluka o pismu. Stoljetna tradicija pisanja arebicom, arapskim pismom prilagođenim fonetici bosanskog jezika, predstavljala je snažan argument za njen nastavak. Međutim, osnivači su donijeli stratešku odluku o potpunom prelasku na latinicu i upotrebu bosanskog jezika, koji je administracija nazivala "zemaljskim jezikom".
Ova odluka nije bila samo tehničke prirode. Prelaskom na latinicu, uredništvo je signaliziralo jasan zaokret ka modernizaciji i evropeizaciji kulturnog izraza. Cilj je bio učiniti sadržaj dostupnim široj čitalačkoj publici, uključujući i one koji nisu prošli tradicionalno obrazovanje u mektebima, te omogućiti lakšu komunikaciju sa hrvatskim i srpskim kulturnim krugovima. Time je Behar postao platforma za tranziciju iz orijentalno-islamskog kulturnog naslijeđa u zapadnoevropski kulturni model, što je bilo u potpunom skladu sa proklamovanim ciljevima austrougarske uprave.
Operativni troškovi štampe i distribucije časopisa od samog početka su prevazilazili prihode od prodaje. Kontinuitet izlaženja bio bi nemoguć bez finansijske intervencije Ademage Mešića, jednog od najbogatijih i politički najuticajnijih Bošnjaka tog vremena. Mešić, industrijalac i veleposjednik iz Tešnja, nije djelovao isključivo kao mecena, već kao strateški investitor u nacionalni projekat.
Njegova uloga prevazilazila je puko pokrivanje finansijskih gubitaka. Kao istaknuti politički aktivista, Mešić je kroz podršku Beharu jačao svoj uticaj unutar bošnjačke zajednice, pozicionirajući se kao ključna figura u borbi za nacionalne interese. Njegova finansijska podrška osigurala je da časopis izlazi neprekidno deset godina (do 1911. godine), čime je postavljen temelj za kasniji razvoj bošnjačke periodike.
Sadržaj Behara bio je dvojak. S jedne strane, objavljivao je djela prvih modernih bošnjačkih književnika, čija je poetika bila na razmeđu realizma i elemenata moderne. S druge, časopis je pokrenuo do tada najsistematičniju akciju sakupljanja i bilježenja usmene književnosti.
Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić i mreža njihovih saradnika putovali su Bosnom i Hercegovinom, pedantno zapisujući sevdalinke, balade, narodne priče, poslovice i drugo usmeno blago. U periodu brze društvene transformacije i prodora zapadnjačke kulture, ova aktivnost imala je prvorazredni značaj za očuvanje kulturnog naslijeđa. Time je Behar odigrao presudnu ulogu u kodifikaciji i arhiviranju nematerijalne kulturne baštine, spašavajući je od nestajanja.
Nakon gašenja 1911. godine uslijed političkih i finansijskih promjena, ideja Behara nije nestala. Časopis je prvi put obnovljen 1927. godine, ali je njegov najznačajniji savremeni nastavak uslijedio u Zagrebu 1992. godine, kada ga je Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske "Preporod" ponovo pokrenulo. Današnji Behar direktno se poziva na tradiciju svog prethodnika iz 1900. godine, nastavljajući misiju afirmacije kulture i identiteta Bošnjaka. Institucionalna dugovječnost projekta potvrđuje da je odluka donesena 1900. godine u Sarajevu predstavljala temeljni akt u formiranju moderne bošnjačke kulturne scene.

